StoryEditor
KonavleTETA MARE KORDIĆ IZ ČILIPA DANAS SLAVI STOTI ROĐENDAN

Najviše čitam Bibliju, a Dubrovački od početka do kraja. Šetam vazda, i masline bi‘ brala da ne propanu, ali ne daju djeca...

Piše Vlaho Car Foto: Vlaho Car i privatni album
7. studenog 2021. - 07:20

Najviši dio života proživjela sam u jadu i nevoji. Zato mi je sad dobro, svi me volu, nevjeste, unuci, djeca... svi! Baš svi! Nije lako kad izgubiš dva sina i muža, a mora se živjet dalje. Imam sto godina i ne da mi se umrijet... E da bar mogu više poć gore k njima, tužno nam govori tete Mare Kordić, Primorka udana prije 77 godina u Čilipe, a koja ove nedjelje, 8. studenog navršava punih sto godina.

U ratu, je kaže, "proslavila" 50 godina braka sa svojim Vlahom.

Vjenčali smo se u onemu ratu, 1944. Mučili smo se, mala kuća... pomagali bi nam njegovi dundovi iz Amerike i moja tetka. I lijepo smo uspjeli, govori tete Mare.

image
Obavezna svakodnevna šetnja tete Mare
Vlaho Car

Samo četiri zida

Kordiće kao i gotovo sve Čilipljane nakon "ovoga" rata dočekale su pljačka, ruševine, palež kuća i svega što se godinama i stoljećima stvaralo.

Kad smo se vratili doma, našli smo samo četiri zida, suznih oči govori stogodišnja Mare Kordić. Samo četiri zida u dvije kuće! Kad su moji sinovi Antun i Vlaho to viđeli, uhvatilo ih je srce i domalo su umrli! Otac im nije to mogo izdržat, pa je i on za tri godine pošo za njima. A ja imam sto godina i neda mi se umrijet... Ne da mi se poć k njima.

Mare je rodom iz Ošljeg u Dubrovačkog primorja, a udala se sa 23 godine u Dubrovniku.

Rođena sam Vidojević, a majka mi se umrla kad sam bila od dvije godine pa se nje i ne sjećam. Imala sam još jednoga brata i sestru koji su umrli ko djeca. Brat je umro kad i mati. Skupa su ih zakopali. Sestra je još ko dijete umrla od meniđitisa. Ja sam bila druga po redu. Otac se ponovo oženio i imo još šestoro djece. Moji polubraća i polusestre. Išla sam u školu u Ošljem četiri razreda, a onda su me izvadili iz škole jer sam morala za životinjama na pašu. Pamćenje me, hvala Bogu, još dobro služi. Odkad znam za sebe, sve bi znala ispričat, gdje sam išla, s kime... Znaš gdje sam išla na pašu? Tako gdje izlazi most blizu Stona, na Bistrinu. Daleko od kuće. Počela sam na pašu od desegodina. Po 30 - 40 koza preda se, a uveče je još trebalo donijet doma balicu šume da može tetka potpalit oganj.

Iz Ošljega je tete Mare pošla kad je imala 18 godina. Kaže, da je u Grad povukla njezina tetka, babina sestra, koja je, kao i ona kasnije, bila služavka u kućama gospara. Tu je upoznala Vlaha, svoga budućeg muža...

Služila sam kod dvije gospođe koje su se zvale Svilokos, a živjele su na Konalu. U toj kući više nema nikoga. Brat im je bio u Americi. Velika je to kuća bila, a imali su i svoju crkvu u đardinu. Prava gosparska kuća! Pravi Dubrovčani, od davnine poriklom sa Šipana. U kući sam sve sam radila! Imali su čak i kozu u đardinu, pa bi je morala musti. Poslije sam pošla u moje tetke što je služila u, kako se zovu ona dubrovačka gospoda... đe je sada škola u Gradu... U Goce! U Goce je služila! Oni su imali su i karocu što su se s njome vozili po gradu, a u kući kredencu ko da je sva u zlatu. Poslije je ta kredenca, čula sam, pošla u muzej jer niko nije osto u kući. Imali su i kuću u Brsečinama, doje pri moru... Tu sam za vrijeme NDH upoznala muža Vlaha. Onda je on moro poć u rat, prvo u Italiju, pa u Njemačku, pa se vratio i skrivo se u mene u Gradu... I onda je pošo u partizane, na Mostar, a mene doveo u Čilipe svojoj materi jer je njome muž bio u zatvoru. Ja sam se prije toga u gradu vjenčala s Vlahom u crkvi u Gospe.

image
Mare Kordić sa svojom obitelji iz Ošljega
Privatni Album

Vrijedna i vesela

Tete Mare je imala tri sina, Antuna, Iva i Vlaha, pomagala mužu u poslu, bila domaćica...

Nikad nisam bila zaposlena osim što sam radila doma i njemu pomagala, kazuje tete Mare. Muž mi je bio šuster i imo je svoju radnju u Predcrkvi u Čilipima, a ja bi mu pomogla koliko sam mogla i znala. Onda su mu navalili veliki porez što nije mogo izdržat i pošo je radit u hotel Orlando za kućnoga meštra. Dvadeset i jednu godinu. Doma bi isto tapiciro aute, kauče, stolice, a ja bi mu pomagala. Imo je nekad i svoje radnike koji bi u nas stali i bili na hrani, a ja bi im spremala. Bilo bi ih nekad po 6 muškije za trpezom, a ja bi i njegova pokonja mati sve to pripremale. A pojele bi ako bi što ostalo iza njih. Radili smo i nešto poljoprivrede. Nismo imali puno svoje zemlje nego smo uzeli u Vezilića tri doca, sadili bi krtolu i verduru. Na docu pri kući sadili bi krtolu i prodali je za mladu, a onu doje iz baštine bi ostavili za nas. Imali smo i smokava, maslina...

Čitanje i šetnja ove stogodišnjakinje je njena svakodnevna "obaveza". Na stoliću je mnoštvo novina, knjiga vjerskog sadržaja, molitvenik, krunica i Biblija!

Najviše čitam Bibliju! Nju su mi darovali Grbići. Vidiš da su mi se ođe potpisali Niko i Perišak, pokazuje nam tete Mare posvetu na Bibliji od njenih prvih susjeda. Čitam donekle, a onda zabilježim gdje sam stala da znam za drugi dan. Novine sve čitam, a nekad mi nevjesta Katica, unuka Barbara, unuk Leo donesu i po dva ista Dubrovačka. Čudo mi je u životu vajala Grbićeva famija, a najviše pokonja Čiča i đedo Pero. Bili su dobri ljudi i vazda ih se sjetim u molitvi. Bila bi s Katom, Ružicom... Donijela bi nekad u njih moga maloga, a one bi se okupile oko mene. A baba Čiča bi rekla, ajde nosi to dijete doma da one mogu što radit, neće mi ništa učinit posla, smije se tete Mare. Čitam sve što mi donesu, novine, knjiga... Dobro me vid služi. Imam dvoje očale i dobro mi je. One druge su mi plus pet, ali samo ne čujem dobro.

Svaki dan čitam i šetam vanka, ali mi ne dadu puno vanka, boju se da mi se što ne dogodi, nastavlja tete Mare. Gonu me u kuću! Tri sam puta lomila istu ruku. Evo juče sam digla gips. Opadaju masline, a meni žo da propadaju. I sagnula se i... op na glavu... pala pro dva skalina i slomila ruku! Boljela me malo glava, ali dobro sam. A zamisli, nisam slomila očale! Mene moja djeca, nevjeste, unučad volu, sve mi je lijepo i ne može bit bolje. Imam petero unučadi, 8 praunučadi i jednoga maloga šukununuka, a brzo će i drugi. Bogu hvala, ja sam presretna s njima.

image
Biblija je uvijek pri ruci
Vlaho Car

Sveta misa

Govori nam starica kako je zdravlje jako dobro služi i da je jedino u životu bila bolesna kad je dva puta imala upalu pluća.

Boljelo me nekad i koljeno. Davali su mi blokadu, ali dobro sam, baš dobro, hvali se tete Mare! Ništa od lijekova ne pijem. Ništa nego jednu tabletu uveče za spavanje otkad mi je umro sin Antun. Samo uveče, ne po danu. Jedem sve što mi se da! Nikad nisam birala, ali nikad se nisam ni prejedala. Samo uveče umjesto večere pojedem jogurt i pola prstića. I ništa drugo! Ujutro se zna, doručak, bijela kafa, i namažem masla ili mermelade i malo prstića. A objedu što ima, meni je sve dobro. Nikad se neću prejest, nego onoliko koliko mi treba. Popodne nekad popijem čaj, možda neki padišpanj, nešto slatko.

Do vremena korona krize Mare Kordić nije propuštala niti jednu svetu misu u Čilipima nedjeljom i blagdanima. Uvijek nasmijana i vesela bila je omiljena u društvu.

Vazda sam bila vesela, vazda sam se smijala iako sam pretrpjela teške nevolje. Ja nekad nešto ludo rečem pa se svi nasmiju. Kad pođem sama u sobu, poljubim slike mojih sinova i Vlaha i rečem, Bože, kad ću ja k njima? Oću li vazda ovako plakat? Bolje bi mi bilo s njima gore! Na misu više ne idem jer ne čujem. Izdo me je sluh! Što ću na misi kad ne čujem? Bolje mi je doma stavit slušalice i mirna sam. Unuk Leo mi je kupio slušalice i sve čujem s televizije. Teško mi je što sam ostala sama u selu. Svi moji vrsnici su pošli, nemam više s kime se popričat, nikoga viđet. Prije smo bili veseli, pa se i maškarili... Mare Boškova, Kate Simovićeva, Ružica... pjevali bi kroz selo. I sinovi Ivo i Vlaho vazda su bili uz muziku, pjevali i svirali... A sad mi više nema nijedna prijateljica živa. Bila mi je zadnja Mare i Lucka Grbićeva. Često bi išle jedna u druge. Sad više nema nikoga. Nema niđe nikoga... A svakoga u selu znam, i staro i mlado. A najviše volim kad mi se mladi lijepo javu i popričaju malo sa mnom... Ja sam u kući svu djecu asistila, pomagala nevjestama, pričekivala, u školu, na poso.

image
Supruga Vlaha tete Mare upoznala je u Gradu
Privatni Album

U ratu su joj, kaže, izgorjele sve stare slike što je imala. Nešto su joj, kaže, dali sestra i brat.

Imam nešto slika u mene u kamari u dnu komonćina. Polubrat Neđo mi živi u Mokošici, a polusestra Neđe u Lapadu. Oni mi dođu, ali otkad je korona ne dolazu. Ali zovu na telefon! Neđo je 1939., a Neđa 1936. godište. Oni su najmlađi, govori tete Mare.

Što na kraju reći nego poželjeti slavljenici još lijepih godina života uz njenu obitelj, koja je, kako je nekoliko puta istakla, voli i poštuje. Zaslužila je to naša tete Mare!

item - id = 1140957
related id = 0 -> 1065942
related id = 1 -> 609912
30. studeni 2021 13:09