Gleda li ona gdje joj je stado ili izdaleka broji masline na grani? Marija Tušić, umirovljenica iz Dunava kanoćalom motri zelene obronke. Zaputili smo se Gornjom Bandom, vijagavom 'stazom maslina' provjeriti je li dalmatinska uljarica ove jeseni rodom stvarno podbacila kako se šuška u krugovima berača i uljara. Marija potvrđuje ono što svi Konavljani već znaju:
-Ništa nije ostalo. Bile su masline ovega ljeta zdrave, nije bilo ni bolesti dok nije onomadne pala ona velika kiša. Od nje su plodovi popadali do zemlji i sagnjeli, a doš'o je i crv, tako da ove godine nema ništa od berbe – kaže nam domaćica kojoj dvogled, otkriva nam, služi za nadzor ovaca na ispaši u brdu.
A blago itakako treba kontrolirati jer u vrletima iznad maslinika uz srne i divlje prasce ne fali ni krvožednih vukova. Vole se zvijeri gostiti ovčetinom, a ne smiješ ih ubijati jer su pod zaštitom. Da je barem i masline nekako zaštititi od ćudi vremena i nametnika iz zasjede, ali to teško ide. A ovisi ponešto i o geografskom položaju masline:
- Evo, meni je kćer udana na Braču i govori da im je tamo dobro rodilo i da će biti odličnog ulja. A u nas ni kapi. Imali smo ove godine dosta luka i krtole, nema se što prigovoriti, ali maslina nas je izdala. Strah me i pomislit' koliko će koštat litra ulja? Lani je iz uljare, čini mi se, bila 40 kuna, a sad bi mogla i do stotinu doći. A pitanje je i kakva će biti kvaliteta ako što bude – govori Marija.
Žali ona što je poljoprivreda u Konavlima zapuštena, što su se svi dali u apartmane, misli da bi se trebalo vratiti hraniteljici zemlji, u polja i maslinike. A njih, pogotovo mladih, ima napretek dok vozite prema Dubravki. Neka su niža stabla obrana, na nekima su zaostali tamni smežurani plodovi od kojih nema ulja. Sve u svemu, slabo je tu posla za dvije mjesne uljare koje rade po pozivu maslinara. A ovog listopada telefoni zvone rjeđe nego ikad.
- A što ću vam reć? Jad i nevolja. Moglo se obrat' dvije tone a skupio sam 30 kila – dobacuje nam s traktora u prolazu starosjedilac kojemu nije ni do priče ni do slikavanja. Optimizma nema ni Cvijeta Đuke koji je taj dan nakratko otvorio uljaru, samo da samelje desetak vreća. Prijašnjih godina pogon je znao bit otvoren tijekom cijelu setemanu, ljudi su čekali u redu, a sad navrate samo rijetki zanesenjaci. I nije samo vrijeme pokvarilo posao, mijenjaju se i trendovi.
- Prije par godina je u Konavlima maslinarstvo bilo u modi, a sad ni'ko neće u maslinare. Ja da ne radim i u građevini, mogao bi umrijet' od gladi da ovisim samo o maslinama. Kako s ovakvom berbom možeš pokrit' troškove proizvodnje? – pita se Cvijeto dok obilazimo praznu uljaru. Strojevi miruju, vonj freškog maslinova ulja pamti se, ali od lani.
Nema ni vreća ni kašeta punih oblica, žutica, bjelica, talijanki, plodova od sitnih do onih veličine omanjeg oraha. Prošle dvije berbe bile su osrednje, ova nikakva. Ne gledaju se više sorte nego - brojno stanje.
Pred uljarom se ipak zaustavlja terenac, vozač otvara prtljažnik i ubija i najmanju nadu da bi uljara mogla ispuniti kapacitet od 300 do 350 kila prerađenog ploda po satu. Donio je čovjek vreća koliko se može nabrojiti na prste jedne ruke. A još za Gospu Veliku sve je izgledalo obećavajuće.
- Da je bilo pobrat masline prvi desetoga, prije onoga velikog potopa, još bi nešto i ostalo, ovako...vidite đe smo. Trebalo smo ubrat' oko 4 tone, a bit će za jedva sto kila. Još ih je i virus pokosio, da stvar bude gora – ističe onaj part-time maslinar.
Kolege po maslinama ne mogu mu proturječiti. Dovoljno je prošetati od jedne do druge uljare u Dubravki i vidiš isti prozor. Ili je na vratima pogona katanac ili tu i tamo netko donese vreću ili dvije na obradu.
Ulje će ove godine, treba li nakon svega uopće sumnjati, biti po zlato. Jer za petnaestak litara valja samljeti sto kila masline o kojoj treba brinuti cijelu godinu, a ne samo tijekom berbe od listopada do Svetog Nikole. I molit Boga da ne bude nevremena i štetočina.