Jesu li se i ljudi promijenili? To je pitanje na koje ćemo ipak morati pričekati. Ima "znakova" i to pozitivnih, kako se čovjek vraća prirodi, otkriva nepoznate, skrivene ljepote, zapuštene staze, zarasle baštine...
Tako blizu, a tako daleko
Svjedočili smo prošlog vikenda u Čilipima "akciji" dvaju zaselaka, Masješa i Frančeska u raščišćavanju putova koji su ranije povezivali njihova sela udaljena tek petstotinjak metara.
- Prije više od 60 godina naša sela, koja su do tada bila jedno bratstvo, posvađala su se oko nekog problema na vratima na našem groblju Sv. Nedjelje, govori nam Mato Radović. Znate kako to ide, jedni su htjeli da vrata budu ovako, a drugi onako. I tako riječ po riječ, svadili se! Došlo je do toga da su se razdvojili jedni od drugih i od tada imamo dva bratstva, Masješi i Frančesko. Do tad su zajedno živjeli, polazili se, veselili, a i tugovali. Bratstva su vam tada bila velika stvar! U njima su bili domaćini koje je trebalo slušat! Odlučivali su što i kako činiti na dobrobit sela, kako se zajednički organizirat, brinut se za groblje, pomirit svađene, pomoć susjedima, organizirat sprovode... Putovi između naša dva sela bili su tu oduvijek, državni, ucrtani u katastar... Ali nakon svađe, počeli su se pomalo zapuštat. Istina, u to vrijeme probili su se neki drugi putovi, široki, za aute, tako da višestoljetni spoj naših sela malo, pomalo više nije nikome služio. Baštine su sve manje radile jer nije moglo doć traktor, nije se čistilo i održavalo tako da je najkraći put između sela potpuno zarasto i posto neprohodan. Tuda sigurno od ovoga rata nikad niko nije prošo, emotivno se prisjeća Radović.
Ovim putem, kao i sličnim drugim putovima moglo se prije samo sa natovarenim konjem. Takve su tada bile "mjere", a i nije trebalo šire... S jedne i druge strane visoke, kamene međe, suhozidi koje su težaci gradili stvarajući time plodno tlo u docima i škrapama, a ujedno ograđujući baštine od životinja koje su mogle učiniti štetu.
- Nikad ne bi ovo činili, očistili putove, da nam nije bilo korone, kaže Nikša Kravić, jedan od pokretača akcije. Hvala Bogu, ima nas dosta mladih, mnogi trenutno ne rade, studenti su došli doma, a nema druženja, ne sastajemo se... Ovo je bila prilika za učinit nešto korisno, očistit naše zajedničke pute kojima neki od nas nikad u životu nisu prošli, iako žive tu na stometara. Izgledalo je ko da gledamo šume u Amazoni... Skupilo nas se skoro četrdeset i krenuli svaki iz svog sela i našli se na sredini, kod Diklićeve tarace. Kažu nam kako je ovo čišćenje "puta pomirenja", ali nije to tako. Svađu i podjelu naših sela prije više od pola stoljeća spominju samo u pričama, ali mi mlađi to tako ne doživljavamo. Među nama nikad nije bilo svađe... Druga su vremena... Bratstvo se podijelilo i to se neće više sastavit! Kako god bilo, očistili smo sve i sad možemo ponovno u svoje baštine, ako ne ništa drugo, napilat drva jer je na docima sad šuma gdje je prije bila krtola i loza.
Gospa od Ružarija
Visoka stabla hrastovine, česvine, lovorike nadvijaju se nad pročišćene putove. Debela hladovina idealna za šetnju... Svi putovi na tom istočnom dijelu Čilipa dolazili su do jedne središnje točke, Diklićeve tarace, bivšeg ljetnikovca dubrovačke gospode iz 16. stoljeća, veličinom, kažu, najvećeg takvog zdanja u Konavlima. Gledajući s puta ljetnikovac djeluje kao tvrđava sa velikim potpornim zidovima iza kojih su bili vlastelinski vrtovi, šetnice, gospodarski i stambeni objekti. U Konavlima je bilo nekoliko ljetnikovaca iz doba Dubrovačke Republike od Čilipa, Radovčića, Zastolja, Močića, Komaja, Dubravke, Pridvorja itd...
Diklićeva taraca, kao gotovo i svi ljetnikovci, imala je malenu kapelicu koja je posvećena Gospi od Ružarija, a na spomen Lepantske bitke u kojoj je Papinska vojska porazila Tursku. Obitelji Bjelokosić, koje su najbliže Diklićevoj taraci, slave Gospu Rozariju kao svoju zaštitnicu. Do Domovinskog rata, kažu mještani, tu su se održavale svete mise na sam blagdan, na prvu nedjelju listopada. Crkvica je u dobrom stanju, pa je za očekivati da bi se u njoj ubrzo ponovno mogle biti svete mise. Cijeli ljetnikovac je prilično devastiran, ali iza velikih kamenih zidova može se razaznati kako se tu nekad gospodski živjelo. Vinarija, gospodarski prostori, kuća za poslugu, kuhinja i drugi objekti građeni su uz veliku, vlastelinsku palaču koja dominira cijelim prostorom, a koja je očito imala moderan i profinjeni, gotički i renesansni stil toga vremena.
Kao i kod sličnih zapuštenih građevina, stvarale su se u narodu legende, a djecu strašilo "lorkovima" i neobičnim događajima i bićima koja su se tu 'skrivala'. Zdanje je dobilo ime po velikim, prostranim taracama ispred kuće sa pogledom koji se prostire sve do mora.
- Sigurno nećemo dopustiti da nam putovi ponovno zarastu kao dosad, kaže nam Ivo Kravić. Sastat će se svake godine, ako ne ništa, ono radi druženja. Valjda nam zato neće trebat neki novi virus...