Došli smo pješice. Tako je najjednostavnije, uvjerili su nas u Zlatnom potoku. I stvarno, pred očima puca pogled na jednosmjernu slijepu ulicu kroz naselje koja ‘glumi‘ da je dvosmjerna. Vozila naredana jedno na drugoga, i Schumacher bi teško izašao iz Potoka.
Gospar Đuro Market doselio je tu 1977., netom nakon izgradnje naselja. Rođeni Pilar nije požalio što je došao u zgradu sa 14 stanova jer je i danas, 45 godina poslije, ushićen na kakvom famoznom lokalitetu živi.
- Bogomdan, svjetski! Kakav Monte Carlo, ni blizu. Dobro, ima ljudi koji su preselili u Mokošicu jer je tamo navodno lakše parkirat‘, ali to je ‘another story‘ – kaže nam uz neizostavan osmijeh. Spominje kako je najviše stanova bilo namijenjeno za tadašnje Hotelsko Dubrovnik, HTC Babin kuk, Atlantsku plovidbu te još neke dubrovačke firme. Pogled s balkona mu je neprocjenjiv, vidi od Belvedera do Grada, Lokruma i Svetog Andrije, čak i Lastova za lijepog vremena.
A mi ne bismo samo o plusovima pa pitamo ima li i koji minus?
- U Zlatnom potoku mi fali manje skalina, a godinama i dječji smijeh. Kad smo doselili, sve su bile mlade familije s puno djece. Cijeli dan je bubala lopta u ulici – sa sjetom će o naselju koje apartmanizacija nije zaobišla, a danas prevladava starije stanovništvo. Problem su i oborinske vode pa se prisjeća 1985. kada je dan uoči Stare godine u najgornjem dijelu Potoka ‘od bujice strašno rovinano 10 stanova‘. Danas je taj problem manje izražen jer su postavljene pregrade, ali postoji.
Perikuloze stijene
- Zastrašujuće je što padaju stijene s puta kuda su Župke na magarcu išle na placu. Te gornje stijene su perikuloze i dalje prijete. Bubne u kuću ali Bogu hvala niko nije strado. Svojevremeno su padala i auta, ali su sad stavili branike - govori nam pa se spominje nesreće kada je ‘u njega pod funjestrom pao kamion i poginuo vozač‘.
Libertasove linije ‘osmicu‘ i ‘peticu‘ trebalo bi pojačati jer je starijima autobus vrlo bitan, pogotovo zbog pregleda i bolnice.
Vraća se u doba kada je u naselju bila ‘butiga komestibile, mala pekara, čak i trafika‘.
- I Pero mesar, navijo je za Dinama pa kad bi klub izgubio, objesili bi mu crnu zastavu poviše mesnice – prisjeća se gospar Đuro vremena intenzivnih druženja u naselju ‘uljuđenog stanovništva‘. Nema tu samo ‘adio‘, stane se i pita za zdravlje, srdačno pozdravi, u što smo se i mi uvjerili điravajući naseljem. Problem butige je riješen prije godinu dana, dobili su svoju ‘Malu spenzu‘, kako je naš sugovornik opisuje ‘izvrsna komestibile butiga s ogromnim asortimanom robe‘.
- Naselje je gradilo ‘Međimurje‘ iz Čakovca vrlo kvalitetno pa su i dan danas stanovi u izvrsnoj kondiciji. Lani sam sedam dana upalio grijanje, u suncu smo. Ljeti na sjevernoj strani đe su mi kamare je freškin. Zrak ođe vrijedi zlata – kaže gospar Đuro koji za vodstvo kotara Ploče iza Grada ima samo riječi hvale. Kaže, ‘uporni su i traže‘ od parkinga do garaže. Naselje je tako dobilo i ležeće policajce na donjoj cesti gdje je promet, iako vodi do razrušenog Belvedera, izrazito gust.
Govorilo se i kako će, pa nam rukom pokazuje prema skalama koje vode do priključnog puta poviše naselja (zovu ih Jadrankine skale jer je pokojna supruga gospara Đura kao član Mjesnog odbora isposlovala ta 64 skalina), tuda probiti put. Tada bi promet išao gornjim putem pa izlazio na donji, ne bi bilo slijepe ulice. Drago mu je što do toga nije došlo jer bi bio ‘kazin od prometa‘.
Sljedeći sugovornik nije od medija i slikavanja ali jest među prvima doselio u naselje. U prolazu ga pitamo kako je u Potoku?
- Bila je prva liga, pjesme i veselja, pjevalo se do zore, sad niko nikoga ne obada. Zlatni potok vam je starački dom. Svoju mladost tu ostavio, dobra ne vidio.
Nikolica i Ivo na klupama na ulazu u naselje, bili su simpatično razgovorljivi. To im je posta za odmor i ćakulu. Znalo ih se okupiti i 15, danas ako ih se skupi četvero to je pjesma. Što rade, pitamo ih dok začuđeno gledamo stijene poviše njih koje ne izgledaju nimalo miroljubivo.
- Čekamo žicu da nam stave poviše!
Pa kad će?
- Poć‘ ćemo mi prije mreže – uz smijeh će ovaj simpatični dvojac i dodaje:
- Zlatni potok kao da nije dio grada, sve je zapušteno. Auto na auto, kad stranci dođu užas.
10 apartmana, 5 domorodaca
Ima li apartmana?
- U mene u ulazu 15 stanova, 10 apartmana, a nas pet domorodaca. To je protiv svakoga zakona. Vlasnik gosta smjesti i ode spavat u Lapad. Stranac dođe pijan, može plin ostavit, podavit nas svih. Ako imaš kuću, radi u njoj što hoćeš ali ne možeš onđe đe je zajednički zakon za svakoga jednak – smatra gospar Ivo.
Ima deset godina da su pričali o toj jednosmjernoj ulici, sve lažu, ništa od toga, kažu nam sugovornici. Prokomentirali smo i stupove na kojima su naslonjene prve zgrade u naselju. Čuli smo da ih zovu ‘noge Bebe Beritice‘.
- U to vrijeme je ona bila glavna od starina i narod je tako prozv‘o. Ispod Bebinih noga prođem i nekoliko puta dnevno. Treba šetat! Pođemo i do Belvedera i do magistrale.
Smeta ih što u naselju nema djece a ‘prije ih je bilo k‘o muha‘. ‘Nema djeteta u cijelom potoku‘ kaže jedan pa pita ‘ima li ijedan?‘ a drugi odgovara ‘Ima onaj što je usvojen‘. Shvatili smo da na klupama smijeha i zafrkancije ne nedostaje. Još da je čeljadi više.
Stanovnica Potoka Ilijana Stojanović smatra kako bi ‘probijanje puta gdje su skale na vrhu naselja‘ riješilo puno toga u Potoku. To je, dodaje, još 80-tih godina prošlog stoljeća predlagao njezin otac, ali nije bilo sluha.
- Bilo bi dobro kad bi tu došla i jedna garaža za stanovnike ispod igrališta. Skaline od Viktorije bi trebalo urediti, popucali su napola, samo što se ne obale, a i javna rasvjeta je na pola skala. Treba staviti mreže radi odrona – nabraja Ilijana ‘zlatnopotočke‘ probleme. Osim mira, pogleda i lijepe klime, ono najvažnije je što se u naselju osjeća sigurna od potresa.
- Kako sam rođena u Gradu nekako sam na to osjetljiva a tu mi je sigurnost. U to doba mi i Montovjerna smo bili najbolje građeno naselje u bivšoj državi. Dan danas je to kvalitetno rađeno, čak je dobra toplinska izolacija kad se zatvore persijane, nekad nema potrebe palit‘ klimu.
Djetinjstvo u Potoku bilo je predivno, nije bilo puno vozila, djece pregršt. Igralo se nogometa, između dvije vatre..., do škole bi svi išli zajedno, prisjeća se Ilijana koja do Grada zna poći i nekoliko puta dnevno ‘blizu je niti desetak minuta pješice‘.
Pred ‘Malom spenzom‘, jedinom trgovinom u naselju koju su svi jedva dočekali, srećemo vlasnicu Anitu Maslać, Korčulanku Slađanu Bušlje djelatnicu u trgovini te susjede koji su navratili, Katiju Bošković i Nikšu Baničevića.
U p*m* smo a nadomak Grada
Gospar Nikša nam na prvu spominje lošu povezanost naselja ‘narančastim autobusima‘.
- ‘Petica‘ vozi do tri ure popodne, ‘osmica‘ svako uru vremena, u p*m* smo a nadomak Grada. Na žičari čekaš osmicu k‘o izebo sunce, umjesto da učine da se ukrcamo u sve Libertasove autobuse i da se na gornjem putu poviše Potoka iskrcamo, načinu se skalini do naselja, to nije velika investicija, ali naši ‘prdimiri‘ koji nas vode o tome ne razmišljaju. Ovdje ima stanovnika starijih od 80 godina, sreća butiga se ođe otvorila trebalo bi joj spomenik dignut. Nismo je imali sigurno deset godina – u jednom dahu nam je ispričao ono što (ne)valja u naselju. Pita se gdje su službe pa govori kako ulica nije pometena od proljeća. Kanta za otpad se isprazni tek kad je slika i fotografiju pošalje Čistoći. Srećom, oni u Čistoći imaju sluha, naglašava nam. Parking je ‘no comment‘. Zločinom naziva što u elitnom naselju nisu napravili liftove u zgradama koje imaju i po sedam etaža.
- Pomalo se pretvaramo u apartmansko naselje, ljudi bježe. Turistički smo grad pa je razumljivo ali bi trebalo regulirat‘ da ipak gosti koji tu dođu poštuju kućni red – složno će sugovornici.
Katija Bošković upozorava kako ni hitna ni vatrogasci ne mogu doći u naselje što je prestrašno.
- Postojeći parkinzi su se privatizirali, nemamo se gdje ni okrenuti, slijepa je ulica i s vrha ulice idem u rikverc do dna naselja. Ako je još parkirano koje malo veće auto, to je noćna mora. Mi smo vam ovdje vozači prve klase – kaže gospođa Katija.
Vlasnici ‘Male spenze‘ Aniti Maslać osnovni motiv za otvaranje je bio približiti ljudima u gradu proizvode kojih nema.
- Ovo stvarno jest apartmansko naselje i ljetni period je u redu. U dijelu zime je pad prometa jer je pad stanovništva, odu turisti. Domaćih je malo, većina su umirovljenici koji važu svaku kunu, ali ljudima treba butiga. Svima iziđem ususret ima ljudi kojima treba odnijet spenzu doma, covid je, zazovu, ostavim ispred vrata, oni svi imaju moj broj telefona – kaže nam Anita, a Slađana spominje kako su u butizi proizvodi domaćih proizvođača. Štruca kruha je 10 i po kuna, čašica jogurta tri, takvu cijenu teško je naći igdje u gradu, kažu nam ističući kako su osnovne životne namirnice cjenovno pristupačne.
Vrijeme je stavit‘ put pod noge jer do grada je desetak minuta pješice pa ćemo priču o Potoku završiti citatom koji nam je kroz priču spomenuo prvi sugovornik Đuro Market.
- Luko Paljetak kaže za Lokrum ‘samo mašta vrsnoga pjesnika mogla bi otok kao što je Lokrum postaviti ispred grada kao što je Dubrovnik‘. A taj otok i taj Grad mi iz Potoka svaki dan gledamo.
