Život u dubrovačkim Gornjim selima: ‘Kad bi se žalili, dobili bi novu adresu, a ova nam je najidealnija‘

Administrativno su dio Dubrovnika, a dušom su u Dubrovačkom primorju. Šest dubrovačkih Gornjih sela: Ljubač, Gromača, Kliševo, Mrčevo, Mravinjac i Riđica, na 20 kilometara su od gradskog centra. Uska lokalna cesta kroz brdovito zaleđe Orašca i Trstenog, dovela nas je do Mrčeva. Prema zadnjem popisu broji 76 mještana.

- Vikendom ih se okupi 150, u vrijeme mog djetinjstva bilo ih je 280 stalnih. U prosjeku sedam, osam članova u svakoj kući. Neke su obitelji imale i po osmero djece, toliko ih je bilo da saloča nije mogla primit sve članove odjednom, nego u dvije smjene – uspoređuje mještanin Stijepo Radiš, a Niko Stjepović se nadovezuje:

- Bila je u Mrčevu i četverogodišnja škola, 1968. bilo nas je 32 učenika. I Gromača i Mravinjac su imali školu.

Danas je u selu desetak djece, a škola samo u Orašcu. Butige nema, bilo je do rata. Zemlja se obrađuje za osobne potrebe ‘vinogradi, maslinici, u vrtu što ima verdure: raštike, pazije, kupusa, blitve, domaće jaje...‘.

O životu na selu, a ustvari u gradu, Stijepo kaže:

- Kad bi se žalili, dobili bi novu adresu, ali ova nam je najidealnija.

Jedna šestina krova

Mira i tišine tu ima u izobilju, ali ne fali ni problema. Gornja sela, tvrde sugovornici, najviše muči prolaz kroz Orašac i priključak na magistralu.

- Kad dođe ljeto, nemoguće nam je proć‘, Orašac je baš usko grlo. Ne daj Bože da nekome treba hitna. Skučeno je, ovo je lokalna cesta. Navodno bi trebala ići cesta Gromača-Ljubač-Osojnik pa se spustit‘ na most, kao to imaju u projektu, ali kad će bit, ‘ko zna! Nekoliko smo puta intervenirali za dionicu autoputa da ovuda ide tunelom, a ne da tu preko bude vijadukt – ističu Mrčevljani.

Prometna povezanost im je, kažu, ‘slaba, nula bodova‘. Linije javnog gradskog prijevoznika trebalo bi povećati, da barem kombi prolazi ovuda svako uru. Trenutno su tri dnevne linije, nedjeljom nijedna. Poštar dolazi samo utorkom i četvrtkom.

- Odvoz smeća je katastrofa, pogotovo ljeti. Jednom tjedno ga kupe, užasan je smrad, mačke razvlače, katastrofa. Donesu bajicu za glomazni otpad, za pet minuta je već puna. Fali kanti, nemamo u što ubacit‘ – kažu nam.

Smatraju kako bi Grad trebao više ulagati u Gornja sela, a papirologiju pojednostavniti i ubrzati:

- Mlade treba poticat‘ da dolaze tu, a ne im otežavat‘. Grad bi im moro malo olakšat‘, ako se imaju namjeru vratit‘, a masa njih ođe ima zemlju, da im se pomogne oko papirologije, jer to je užas – kaže Niko, a Stijepo nastavlja:

- Bili su obećali sredit‘ lokvu, počeli su pa odustali. Pa da će sredit‘ što treba oko crkve i nisu. Što god pitate, samo govore da nema para. Treba radit‘ na infrastrukturi. Evo popravljali su školu, stavljali krov, ostala je jedna šestina nedovršena, da nemaju više para. Predlagali smo da se ogradi kat uz pristojan sanitarni čvor da imamo svojevrstan društveni dom. Imamo ‘Uskrs u Primorju‘, znali smo dovodit više od tisuću ljudi na manifestaciju, pa ako pada kiša da možemo ljude tu smjestiti – nabrajaju što bi se sve trebalo napraviti u mjestu.

Imaju u Mrčevu i udrugu Dubrovački primorski svatovi ‘krenulo je dobro, ali više niko nema volje jer nema podrške od nikoga‘. Kad je krenula manifestacija Uskrs u Primorju ‘bilo je odlično, a sad je dvolično, razvodnilo se i to, samo viču, nema para‘. Predlažu da se u Gornjim selima ljeti svakog vikenda organizira neko događanje ‘okupi se omladina, dođu svi vikendom u kuće na selo, neka se i ovaj kraj oživi da se organiziraju ljetne večeri koje će kružit‘ po selima‘.

Internet veza je ovdje loša, ‘počeli su stavljat taj brzi internet ali sad imamo masu žica po zraku, ruglo‘. Uistinu, na prvi pogled shvatite da su kuće doslovno premrežene kablovima. Neki su, kažu nam, toliko nisko da ih se može nogom preskočiti. Voda je u ova sela došla prije šest, sedam godina, ‘pet godina smo čekali radove na tih 18 kilometara trase‘.

- Sad imamo i telefon, ali žalosno je kad su radili cestu što nisu odma ubacili cijevi za kanalizaciju.

Veliki grad i malo selo

Slažu se kako je vodoopskrbu i širu cestu, koju doduše još čekaju, trebalo napraviti davno prije što bi mladost možda zadržalo u rodnim kućama. Ovako, mladi su iselili, stanovništvo je većinom 50 plus, u selu su tek tri, četiri mlađe obitelji. I Niko je s 14 godina pošao iz sela u grad, danas je svaki dan na selu, čim supruga pođe u mirovinu, vratit će se u rodno Mrčevo. Stijepo je živio 20 godina u gradu, kad se oženio 1979. vratio se u Mrčevo.

I ovaj se kraj u blizini granice okreće turizmu. Stijepo se bavio turizmom prije rata ali ‘doš‘o je rat pomeo što je treb‘o i gotovo‘. U selu se tri, četiri kuće s bazenima, bave se iznajmljivanjem i puni su cijelu sezonu. Spominju i 12 bazena u Gromači. Znaju turisti prepoznati vrijednost, ‘tu im je mir, nisu daleko od gradske buke, a more je na pet kilometara‘.

- I veliki grad je nast‘o od malog sela. Ovo je jedino gradsko kopneno ‘meso‘ za novo stvaranje do granice – kaže Stijepo objašnjavajući prednosti ovog dubrovačkog kraja. Obojica se nadaju kako će za 20, 30 godina širenjem grada ovo područje ipak biti naseljeno.

Muče ih i migranti, ‘nismo imali problema, ali prolaze tuda‘.

- Blizina je granice. Protekle godine je bilo u dva, tri navrata po nekoliko grupica, sedam, osam njih. Dolazi policija svako malo, sad manje ali u proljeće često.

Pozdravili smo se, krenuli dalje, do Riđice, zadnjeg u nizu Gornjih sela. Pred kućom srećemo beskrajno simpatičnu tetu Maru Puh.

Sjeli smo s ovom 90-godišnjakinjom na gumno ‘đe se prije žito vrhlo‘, a sad služi kao parking.

- U nas vam je sve dosta lijepo, ali sve starinsko – kaže nam prabaka Mare. Stara ali održavana kuća odiše nekim prošlim vremenima, kad je prije 70 godina iz svojih rodnih Majkova ‘tu su blizu iza onega brda‘, stigla u Riđicu. I nije požalila, niti bi danas iz sela. A u njemu tek četiri stanovnika, kad je došla 1955. bilo ih je 80. Najstarija je u selu, a oduševljava vedrim duhom. Na pitanje kako provodi dan, odgovara uzrečicom:

- Kad se Franzu Josephu smrkne i meni se smrkne, kad mu se svane i meni svane. Ako ću jesti moram skuhat, iako nevjeste dođu pa skuhaju. Ali skuham i sama, ionako nemam posla (smijeh) pa u glavi prebirem po sjećanju, što se radilo, kako je bilo prije. Znam, nema od tega koristi. Sto stvari mi pada na pamet, o kojima prije nisam imala kad mislit‘ jer se radilo – kaže najstarija Riđička.

Sve će opušćet‘

- Živio je narod od svoga truda. Ali je bilo veselo, pjevalo se i jedno u drugoga hodilo uvečer na posijelo. Dobro je bilo, puno svijeta u selu. Imala sam troje starih u kući trebalo ih je pazit‘, muža su mi ubili u ratu, zarobili ga, odveli, ne znam ni danas đe je zakopan. Puno sam tuge prošla - sa sjetom u glasu će tete Mare:

- Imam dobru đecu, ništa mi ne fali, ali nemam s kime popričat‘, da paneš nema ti ‘ko priskočit u pomoć.

Ima li budućnosti u Riđici?

- Kad ja odem i susjed do mene, mislim da će sve opušćet‘, neće se ni‘ko vratit. Kažem mojima, ‘ovo će sve poć‘ kad mene ne bude‘, onda unuk kaže ‘neće baba, doć‘ ću ja odi‘. ‘Oće li, mislim da neće, možda bi on i doš‘o, ma neće ove mlade na selo – kroz smijeh će.

Je li Riđica ljepša od Straduna?

- Đe ko niko, tu i obiko. Ovo sve je došlo otamo i odamo pa ih ne boli po srcu, a ja sam odi dosta jada viđela. Od baštine se živjelo, nije bilo k‘o i danas da su ljudi bili zaposleni. Kad sam došla u Riđicu nije bilo puta, nije moglo auto do sela. Onda se napravila cesta, krenuo i autobus.

I sada se zabavi oko vrta, malo oko cvijeća, malo salate, pomadora.

- Sad imaš vodu i poliješ, a prije sve u broku, nosi vodu u polje pa polijevaj. Sad je u polju ledina.

Mijenjala se ne bi ‘odi sam ja gazda‘, zabalat Linđa ne može ‘strah me da ne panem, to je ostalo u mladosti‘. Za kraj nam kaže kako joj sin iz grada donese Dubrovački vjesnik ‘čitam svakoga, ne preskačem ni jedan‘. Ovaj put će ipak biti posebno jer će čitati o sebi.