StoryEditorOCM

Živimo Survivor, ali bez sretnog završetka...

Piše Lorita Vierda
7. srpnja 2024. - 18:44
Gužva na Pilama ne prestaje od jutra do mraka, a taj se zastoj prelijeva na cijeli gradski i prigradski, a na kraju i nacionalni i međunarodni promet. Bozo Radic/cropix/Cropix

Ne znam jesam li ja sve krivo shvatila, moguće. Ali nekako, velika sam više, teško mi se može dogoditi da krivo shvatim ono što je jasno kao dan: ovako više ne ide. Je li se i vama čini da ovaj cirkus iz najboljeg bombajskog filma kojeg živimo, postaje sve gori? Kad ste zadnji put negdje stigli na vrijeme? Kad ste mirno, bez nerviranja i prženja na plus 35, vozili po gradu, a da niste imali slom živaca? Kad ste zadnji put doživjeli dan bez prometnih nesreća? Ni ja se ne sjećam.

Jučer me je nasred pješačkog na Kunejima umalo mrtav-hladan s gostima u autu, skoro pregazio taksist. Nisam se uzrujala, još mi je i trubio i sočno opsovao, a ja sam ga počastila srednjim prstom. Neki sam dan mogla zaboravit‘ na odlazak na posao po toplinskom valu, jer se nisam makla s mjesta u po ure. Sve stoji, busevi ne idu, idu samo pješaci i izdišu putem. Ništa, udri klobuk i drži fige. Kolege su me spremne oživljavati svaki dan kad se pojavim, a moskar i zaleđena bočica vode rekviziti su važniji od zraka. Kad mi netko reče da moram u grad, uhvati me mala snaga jer znam da je to relacija za normabel. Ni autobusom nije bolje, ako u njega uopće uspijem ući.

Ne može se tako ni živjeti ni raditi. Ne može se kisiti u autu po žegi. Ne mogu se gubiti sati i dani da bi se normalno živjelo. Ne možemo se oslanjati na vozni red autobusa, kad ga nisu u stanju poštovati. Ne može vozač po deset minuta naplaćivati kartice, objašnjavati turistima da nema džabe, a ostali nek smrde na suncu.

Ne možemo svi ostati paralizirani jer se nečiji špazi pune već trideset godina pričama o brzim cestama i autocestama za koje i sami znaju da neće doći koliko nikad. Jer takvi, oni koji desetljeća na tome skupljaju glasove, lete posebnim avionom, ne žive u gradu, a i kad dođu netko ih vozika u ohlađenoj limuzini, a za ove još posebnije policijski špalir zaustavi nas kmetove da plemići mogu neometano proći. Ovaj život nije za građane, ovo nije život nego preživljavanje. Ovo je, ljudi moji, *ebeni Survivor, ali bez happy enda. Sreća crklo mi je 22 godine staro auto, ostale mi samo noge i neka volja. Ali nismo svi dobri na nogama, a neki para mi se ni u glavi.

Jedna prometna nezgoda bilo gdje na magistrali – grad paraliziran. Ljudi ne mogu doma, po djecu, na posao, na aerodrom, na let koji im znači život. Hitna ne može ni blizu, mogu samo držat fige da im netko ne umre u vozilu. Pa dobro što je vama svima? Kojom se vi to održivošću kitite i je li stvarno vjerujete da je ovo održivost? Održivost čijih iluzija? Održivost čijih špaga i računa? Kao vrsta fakat nismo zaslužili da se održimo. Pucamo sebi u koljena, a onda cvilimo kako nam djeci neće ostati ništa nego gorak okus i spoznaja da su odrasli u vremenu ‘fejka’, gdje samo neki smiju govoriti, a ti koji smiju, lažu u oči. Valjda vrijedi ona ‘ako se ponovi dovoljno puta i laž postaje istina’. Živa istina.

09. srpanj 2024 19:27