Svaki dan gledaju Grad kao na dlanu, a dlanovi su im puni posla. Obični promatrač koji pogleda prema kupoli Katedrale vidi skelu i na njoj pokojeg 'čovječuljka'. Riječ je o radnicima iz Dom izgradnje u društvu poslovođe Željka Romića koji je u tvrtki već dva desetljeća. S njim su na kupoli tesari Zvonimir Dragović i Davor Josipović, zidar Rade Kapetanović i kamenoklesar Stjepan Mihalj.
Nije lako popeti se, a kamoli raditi
Radno vrijeme je od 7 do 16 sati, po potrebi i dulje, primjerice kod zahtjevnih radova poput konstruktivne sanacije ili kad se sprema nevrijeme pa treba završiti prije delumbije. Radovi na obnovi krova kupole trenutno su najzahtjevniji, ali bez jutarnje kave se ne može.
- Jedan od nas je zadužen za kavu dok se mi ostali rasporedimo. Svako jutro dovozimo materijal. U određenom roku treba nešto utovariti i istovariti jer se kamion mora vratiti, tako da svi uskočimo. Kad završimo utovar, popije se kava i idemo dalje, počinje Željko.
Trenutno su aktivna četiri gradilišta Dom izgradnje, a Željko svako obilazi.
- Moraš biti prisutan tu, ne samo radi kontrole posla jer ljudi rade svoj posao, ali treba organizirati dostavu i pomoći… Grad je specifičan, nema prostora za baš sve skladištiti, moraš pripremati nešto što dovučeš sutra. Ograničeni smo i vremenom i kapacitetom, podcrtava Željko.
Na gradilištu vezanom uz Katedralu znalo je biti deset i više radnika, ali su zidarski poslovi gotovi pa je manje i meštara. Počeli su 2019., a lani su prekinuti zbog koronakrize.
- Kako je postojala realna opasnost da preostali odvojeni dijelovi olovnog pokrova u slučaju jačeg vjetra padnu, polome skele ili oštete druge objekte ili ozlijede ljude, nastavili smo sa sanacijom kako bi je doveli do kraja. Obnovili smo glavno krovište, ostao je još manji dio. Prije nekoliko godina je dijelove krovišta obnovila druga firma, kazuje sugovornik.
Doći skelom do kupole pravi je 'fitness-program' jer se treba peti uskim drvenim skalama i provlačiti uskim otvorima, paziti glavu i dobro gledat' kako napraviti sljedeći korak. Skela je sigurna, a s obzirom na to da je uz Katedralu, valja vjerovati i da je štiti Božji blagoslov!
- Oko kupole ima najviše posla jer je najviše stradala. Najzahtjevniji je i najopasniji dio posla. Nije lako popeti se, a kamoli raditi ovdje gore. Samo dok se čovjek popne na vrh umori se, zato treba paziti. I vremenski uvjeti su sasvim drugačiji nego dolje. Ovdje se svaka kap kiše zadržava, svaki, i najmanji vjetar i svaka niža temperatura onemoguće posao. Na primjer, dolje temperatura bude u plusu, a ovdje u minusu. Imali smo ove godine nekoliko dana zaredom niske temperature gdje nam se smrzavao materijal pa par dana nismo mogli raditi, žali se poslovođa.
Kupola doseže visinu od oko 30 metara, križ na samom vrhu i više. Za one koji se boje visina, ovo definitivno nije mjesto na kojemu žele biti.
- Nama je to rutina, lako vam se prilagodit'. Skela se montira u nekoliko dana i kako krećete odozdo tako se navikavate na visinu, postane vam svakodnevica. Osjećate se kao da ste na tlu, no vama koji se popenjete prvi put, već je malo 'drhtavo pod nogama', uspoređuje Željko.
Najkvalitetnija građa
Mnogi se možda sjećaju kad je orkanska bura 2019. ogoljela dijelove kupole. Kako objašnjava Željko, 'krov' je poletio zbog trulosti drvenih dijelova koji nose olovni pokrov. Odvojilo se olovo od drvene konstrukcije koja je propala zbog vlage. Kupola još nije pokrivena, ali se vidi da su Željko i ekipa uložili puno sati rada. Kupola je od sedre, a radnici su se najprije morali pobrinuti za građevinsku konstrukciju i sanirati zatečena oštećenja.
- Sve smo prvo morali ispuniti, pokrpati rupe, dvije uzdužne pukotine smo morali zidarski zatvoriti i posebno popuniti. Kad je sve to zidarski odrađeno, onda je kompletna kupola injektirana injekcijskom masom pod tlakom. Ako je i bilo nekih šupljina, ta ih je masa popunila i stabilizirala. Uslijedilo je postavljanje karbonskih traka koje drže kupolu u cjelini. One su toliko jake da izgledaju kao čelik! Kad smo pomoću njih odradili konstruktivnu sanaciju, reparaturnim mortom koji je pun vlakana, a bez cementa, popunili smo rupe i cijelu sedru premazali reparaturnim mortom pa izgleda kao konzervirana. Na kraju ide drvena konstrukcija, objašnjava Željko te nastavlja:
- Ovdje imamo osam glavnih, istaknutih 'rebara' koja idu od donjeg kamenog vijenca, tambura, do kamenog vijenca ispod lanterne na vrhu. Između je osam polja, 'utora' za uzdužna i poprečna drvena rebra koja nose olovnu konstrukciju. Ona je posebnim nosačima fiksirana za drvenu konstrukciju pričvršćenu u kupolu. Od drva koristimo 100 posto suhi ariš, dobro je impregniran da može dulje trajati, dakle, najkvalitetnija građa koju možete koristiti, opisuje meštar.
Dok su tesari Davor i Zvonimir na samoj kupoli, kamenoklesar Stjepan je na krovu Katedrale, a za dizalicom zidar Rade. Sav materijal prebacuju samo tom dizalicom. Nemoguće je izračunati koliko materijala je prenijela, samo otpada bude nekoliko tura! Pogled koji se s ove pozicije pruža na Grad briše sav strah od visina, a izaziva divljenje. Ujutro kad dođu, radnici budu zabundani u jaketama, a već tijekom dana je lakše, blizina proljeća olakša posao.
- Ovdje osjetite sve: kišu, vjetar, led, sunce… Oko cijele kupole se u toku dana izmjene četiri godišnja doba, govori Željko napominjući kako po kiši ne rade jer sigurnost je na prvom mjestu.
Na red uskoro stiže i lanterna s križem na vrhu.
- Mislim da je krovište iznad lanterne obnovljeno kad je bio papa Ivan Pavao II. Mi samo obnavljamo metalnu konstrukciju skala koja ide skroz do vrha. U sklopu obnove će naši kooperanti stolari obnoviti drvenu konstrukciju na lanterni. No nisu prozori, već otvori koji se skidaju cijeli, njih će sanirati tako da se više neće trebati penjati ovdje. Kad jednom ode skela, gotovo je, komentira Željko i priznaje da nije upoznat kad je posljednji put obnavljano krovište kupole.
Poznato mu je da je tijekom 1980-tih, a nakon potresa '79 iznutra je urađen betonski plašt. Pred radnicima Dom izgradnje je postavljanje olovnog pokrova.
- To je najkompliciranije jer su to jako teški komadi olova, tri milimetra debljine, jako je teško vladati time. Imamo stroj kojim ga režemo, ovdje uzimamo mjere, dolje ga režemo, dižemo i razvlačimo. Samo postavljanje olova na kupolu trajat će barem mjesec dana, prognozira Željko.
Dio povijesti
Katedrala Gospe Velike građena je od 1672. do 1713. u stilu rimskog baroka, uz veliku potporu Stjepana Gradića. Današnji se graditelji oslanjaju na prijašnje, a sve pod budnim konzervatorskim okom.
- Za svaku povijesnu građevinu na kojoj počnemo raditi prvo tražimo načine, tehnologiju i materijale iz tog vremena. Kad uđete u bit, možete početi raditi, nikako drugačije. Moramo poznavati razmišljanje i tehniku rada starih meštara da bismo na isti način, novim i kvalitetnijim materijalima, isto učinili. Najviše radimo stare palače ili crkve, većinom na isti način kao i graditelji nekad. Ponekad je nemoguće raditi uz pomoć velikih dizalica, pa radimo po starinski pomoću ručnih dizalica i konopa, otkriva Željko.
Poseban mu je osjećaj postati dio duge povijesne priče.
- Vi ste bili ovdje i slikali ste sve. Sutra ćete nekom reći: „Bio sam ovdje!“. A kako je tek nama kazati: ”Mi smo ono radili gore!” Imam unuke i kad prolazim mogu reći: ”Dida je radio ovo, ono...” Pola smo Grada popravili, pola krovova pokrili, ljudi se tome dive, a vi znate da ste dio toga. Ne stojite pred nekom stambenom zgradom, nego povijesnim objektom na kojemu ste radili, a milijuni turista ga obilaze i slikavaju.
Zimi rade puno radno vrijeme, a ljeti ne.
- Radom smo vezani za sezonu. Osim što objekt treba biti gotov, treba misliti i na ljude koji okolo žive. Ne možemo se 'razmahati', prašiti, udarati, lupati i galamiti usred sezone, govori Željko.
Bude na gradilištu i smijeha i zafrkancije među radnicima, a znali su u tome sudjelovati i građani.
- Sjećam se kad smo obnavljali rivu u portu. Onda je bilo puno više ljudi oko nas, kad bismo došli ujutro u 7 sati raditi, a radili smo u tri smjene – bilo je nekoliko lokalaca koji bi sjeli na bitve, kamene ili metalne, i s nama proveli dan. Bilo bi: ”Meštri, kad će ovo biti gotovo?” Onda bi im mi rekli: ”A do Ljetnih igara” pa bi oni pitali: ”Koje godine?!” (smijeh). A mi bismo tri dana prije Igara završili sve. Nažalost, više nema ljudi, mnogi su pomrli. Neke sretnem, 20 godina starije, ali mnogih nema. U Gradu stvarno, što kažu, nema žive duše! Ima mačaka i kučaka, ali ljudi nema pa i mi manje 'smetamo'! Prije bi prošli s mehanizacijom uzbrdo kroz ulicu, a iza svakih vrata bi netko 'iskočio' ili s prozora zagalamio, a sada budu u cijeloj ulici jedna vrata, prozor i to je to. Nema života, skoro iza svakih vrata su apartmani, rezignirano primjećuje Željko.
Posao je zahtjevan, ali na kraju dolazi zadovoljstvo.
- Kad je na početku nešto je trulo i u propadajućem stanju, a vi ni iz čega napravite nešto čemu se drugi dive, to je to. Svaki naš posao ima priču, popravimo nešto staro stotinama godina, a mora još najmanje toliko trajati. Mi smo dio povijesti, poručuje Željko koji, i kad nije na poslu, radi doma, uglavnom oko kuće ili u kući i tako se najbolje opušta. Naime, nije podložan rokovima i terminima, nema nikoga ni 'iznad' ni 'ispod' sebe, sam je svoj majstor.
A između opuštanja ostaje kupola na katedrali Gospe Velike, gdje su veliki izazovi, ali bit će i veliki rezultati uz neprocjenjivo zadovoljstvo.
