- Ako se stvari ne mijenjaju, ostaju iste – mogao bi biti jedan od slogana ekipe iz Alana Forda! “Što mislite, koliko nam vremena treba za vožnju do aerodroma”? upitali su me članovi jedne engleske obitelji. “Kad vam je let?” odgovorio sam protupitanjem. “Imamo još nekoliko sati do leta,” rekla je supruga.
“Moj bi vam savjet bio, uputite se odmah sad!”, odgovorio sam mrtav ozbiljan. Razgovor se vodio u jednoj od vila nadomak povijesne jezgre, a spomenuti su gosti nakon tjedna provedenog sporim i komodnim mediteranskim životom još uvijek bili u “pomalo” brzini. Nisu ni slutili da ih na putu prema zračnoj luci čeka sporo roštiljanje u autu, na suncu s ostalim takorekuć “parkiranim” autima po magistrali. Čini mi se da se ove teme iznova dotičem svake godine, ali živeći u Župi i svakodnevno putujući u grad i nazad upali mi živce na najjače.
Kad izađem na balkon ispred kuće kao da gledam najveće parkiralište na Jadranu, kolona auta poput zmije se proteže od Dupca pa do…..gdje se zaustavi. I uglavnom se kreće puževim korakom. Strašno. Po noći mi se čini da gledam u božićnu dekoraciju. Ali, pretpostavljam da sam mogao i gore proći, živjeti u Konavlima blizu granice gdje bahati vozači nemilice izbacuju smeće kroz prozor, a kako vidimo može se dobiti i batina od Albanaca.
Svatko s pola mozga vidi i zna u čemu je problem jer je rješenje pred nosom, iako je malo skupo. Prije nekoliko godina sam dobio podatke koji su u brojkama potvrdili ono što je golom oku vidljivo. U Župi postoji brojač vozila koji broji svako vozilo koje prođe cestom bez obzira je li riječ o autu, autobusu ili kamionu. Na glavnom državnom prijelazu u Crnoj Gori također postoji takav brojač koji broji vozila koja prijeđu granicu. Matematika kaže, ne mogu se točno sjetiti broja, ali, 70 posto vozila prođe preko oba brojača. Jasno je da cesta građena u 50-im i 60-im godinama ne može izdržati taj pritisak. Onda, brza cesta od Grada do zračne luke?
To je isto ko da smo novce bacili u more! Stalno želimo promet spustiti na obalu, od skupocjenog, u multimilijunima eura plaćenog mosta, umjesto da se stvar nastavi s pozicije A1 (Ravča-Ploče) na čijem kraju trenutno znak STOP. I to je jedina logična putanja, cesta koja bi vodila do granice. Skupo? Užasno! Potrebno? Jako! Hoće li se to dogoditi za moga života? Vjerojatno hoće, ali kad više ne budem smio vozit.
Nema ni potrebe ni razloga da se gradi obalna ili neka brza cesta. Novac (puno novca) i energiju trebalo bi uložiti u nastavak A1 i rezultati bi vrlo brzo bili vidljivi. Ko danas se sjećam prezentacije projekta Jadransko-jonska brza cesta. Problem je u tome što je to staro skoro dvadeset godina, a planovi su i dalje aktualni. Ja mislim da na Olimpijadi postoji disciplina “planiranje” već bi se dosad nakupilo zlatnih medalja! “Još jedna zlatna medalje za Hrvatsku, pa ljudi moji je li to moguće?” Tako bi nekako to izgledalo.
U međuvremenu ja sam počeo koristiti neke “svoje” kombinacije za doć’ do Grada. Posljednjih mjeseci vozim se kroz sela Postranje, Grbavac, Buići, Martinovići, itd. Znam da je skoro duplo duži put umjesto magistralom i da nije brži, ali osjećaj da se auto cijelo vrijeme kreće je dragocjen. Često mi lokalno stanovništvo maše i viče “dobro jutro susjed” pa mi se sve čini da bi do kraja ljeta mogao finut u nekoga na kafu, a bogami i partiju boća!
E, ali sve što je lijepo kratko traje. Posljednjih je tjedana “moja” tajna ruta razotkrivena, ono što je do nedavno bila lagana vožnja kroz Šumet, postalo je nalik na puzanje prema Ilijinoj glavici. Jedina je mogućnost da Elon Musk napravi mini helikoptere! Ne bi se kladio da i to nije mogućnost prije nego što se cesta dovrši. E, da, engleska se obitelj do aerodroma vozila preko uru vremena i to doslovno vozila. Vrag odnio i prešu…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....