Gore-dolje i obratno – upravo bi to bio najtočniji opis radne svakodnevice Libertasova vozača Pera Matuška. U kolovozu će njegova 'veza' s dubrovačkim javnim gradskim prijevoznikom proslaviti punih 35 godina. Počeo je u radioni da bi 1996., prije četvrt stoljeća, sjeo za volanom.
Iskustvo igra važnu ulogu
Skupio je više radnog staža nego broj 17 godina postojanja, a linija je to za Bosanku koju trenutačno održava i koja ga u turnusu od 15 dana 'potrefi' otprilike svakih pola godine.
- Linija je u momentima zamišljena kao 'lakša', nema putnika, ali je tehnički zahtjevna zato što je put takav kakav jest i bude momenata gdje treba doći iskustvo do izražaja. Kombinirana je s linijom 1A. Ujutro krenem iz Mokošice u 5.15 sati, imam tri polaska s 1A i onda s 'harmonike' prijeđem na ovaj manji bus. Polazak je u 7.15 odozdo, siđem u grad i od 8 do 11 sati sam slobodan. Zatim su od 11.40 sati ispred mene još tri polaska za Bosanku, govori Pero koji radni dan završava oko 14 sati.
Na ovoj je liniji 'u dušu' upoznao sve putnike i njihove navike.
- Znam svaku kuću na Bosanki, znam kad će tko doći i u koja doba. Recimo, jutros u sedam i kvarat s Bosanke nije bio nitko i u tu uru nema nikoga, znam da imaju tri žene na Gornjem Brgatu i to je to. U 11.40 će biti jedna ili nijedna žena do Brgata, a u 13.35 sati bit će opet dvije žene nase i to je to, procjenjuje ovaj iskusni Libertasov vozač.
Na pitanje je li, s obzirom na skromniji broj putnika na ovoj liniji, malo 'usamljen', Pero uzvraća kako je to tako kad nema škole.
- Kad ima škole, ujutro u sedam i kvarat ima desetak djece do Ilijine glavice, dodaje sugovornik.
Ljudi mu nisu naporni, dapače, voli biti u kontaktu s njima, a primijetio je razlike u njihovu ponašanju kroz godine. Jesu li vremenom postali kulturniji?
- Ne bih ulazio u to, ali da su opterećeniji, to jesu. Onega pritišću računi, onega krediti..., nabraja Libertasov djelatnik.
Naučio i na one koji su osnovne manire i pristojnost 'ostavili' doma.
- Prilagodiš se, ignoriraš, snađeš se. Kako sam puno godina tu, iskustvo igra važnu ulogu, veli Pero objašnjavajući kako reagira na bezobrazluk koji je danas, nažalost, sveprisutan:
- Sve zavisi jesam li platio račune ili nijesam! (smijeh) Ne smijem sebi dopustiti taj 'luksuz' da odgovorim na isti način. U svakom momentu se prilagodiš situaciji jer moraš biti prilagodljiv, smireno će Pero.
Kao netko tko sate provede za volanom, primjećuje ponašanje drugih sudionika u prometu, ponajviše vozača automobila.
- Kad izlazim iz stanice, znam je li netko došao u grad ili je domicilan. Jer, tko je iz grada poštuje autobus, a onaj tko dođe sa strane, uz dužno poštovanje, ali prometna kultura je puno veća u Dubrovniku nego negdje drugo sa strane, iz mog iskustva. Na primjer, 'naši' lokalni taksisti će nam pomoći u svakom momentu, znači pustit’ će te iz stanice, dok recimo oni koji imaju zagrebačke, karlovačke ili neke druge tablice, to ne 'osjećaju' na način kao taksisti iz Dubrovnika ili okolice, uspoređuje Pero koji smatra da je ipak sveukupno porasla razina prometne kulture.
Tih, dobronamjeran i s puno strpljenja, Pero se odlično snalazi i sa strancima.
- To je opet skalin više što se tiče kulture prema vozaču jer oni uđu s respektom, a i ti se tako odnosiš prema njima, govori vozač.
Svaka linija je posebna
Iako je i privatno i na poslu dosta društven, navikao se na uvjete u koroni, razmak, maske i sve drugo što je ova nesretna epidemija donijela sa sobom.
- Uskraćeni smo tu, nema one komunikacije ni bliskog odnosa s putnicima, sve je na distanci, ali snalazimo se, kazuje Pero.
Najteži dio posla mu je čekanje u gužvi, priznaje da mu uopće ne fali. Živjeti u Dubrovniku znači naviknuti se na ekstremne meteorološke uvjete, a Pera ne obeshrabruju ni velike vrućine, ni velike kiše ili hladnoće. Čak ni snijeg koji tu i tamo 'obiđe' krajnji jug.
– Shvatiš to kao posao, odradiš, prilagodiš se svemu, i vremenskim uvjetima i ljudima. Ako je kiša i putnik uđe mokar, nastojiš mu pomoći u svakom momentu, uostalom, zato smo tu, napominje Pero.
Iako su relativno 'freške', Pero se navikao i na 'harmonike' odnosno niskopodne zglobne autobuse, a svjedok je da su ih i putnici odlično prihvatili. Iako je linija 17 drugačija od drugih, svaka je linija specifična.
- Na 1A je uglavnom 'naš' narod, na šestici su sad 'naši', ali ljeti je puno više stranaca. Vidiš nove kulture i poglede na život, stječeš i neka prijateljstva. Kako sam ’Riječanin’, kad vozim kroz Rijeku dubrovačku srećem najviše poznanika i prijatelja, znači 1A, ali i kad vozim kroz Župu isto je tako tako jer imam veliki krug poznatih ljudi, priča Pero.
Nikad se nije pokajao što je radno mjesto u radioni zamijenio šoferskim.
- Sve ima svoje čari, tamo imaš malo više vremena, a teži je posao. Ovamo je drugačije, ovo me ispunja. Volim upoznavati nove ljude, to mi je nešto posebno, vazda si negdje na novome, srećeš nove ljude, upoznaješ ih i stječeš prijateljstva, dodaje vozač.
Slobodno vrijeme provodi šetajući, posebno zbog zdravlja, ali kao društvenom tipu, važno mu je i druženje s prijateljima. Na poslu će mu društvo ionako praviti putnici, možda novi prijatelji. Bit će to ujedno i nove prilike da Pero dokaže svoju profesionalnost, ali će isto tako pokazati kako s lakoćom umije pristupačnost i ljubaznost 'prebaciti' u treću brzinu!