Odmalena je s bakom i starijima razgovarala o prošlosti i ne sluteći da će joj baš ona postati budućnost. Na raskrižju života stajali su medicina i pravo, ali se Branka Hajdić odlučila za etnologiju koju proučava i danas kao viša kustosica Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja. Prvo istraživanje odvelo ju je na Mljet, stekla je tad neka prijateljstva koja njeguje i danas. Obitelj Hajdić bila je povezana kumstvom s akademikom Branimirom Gušićem, te je prijateljstvo s poznatom etnologinjom Marijanom Gušić, direktoricom Etnografskog muzeja u Zagrebu posebno utjecalo na zanimanje za etnologiju dubrovačkog kraja.
Surađivala je i s etnologinjom Katicom Benc Bošković koja joj je bila mentorica stručnog rada. Od 1989. do 1991. radila je na stvaranju novog stalnog postava žitnice Rupe uz suradnike, arhitekta Ivana Prtenjaka i fotografa Damira Fabijanića, a od 2003. postaje stalna zaposlenica Muzeja.
Rad na terenu u ratnim uvjetima
Pripremajući stalni postav Etnografskog muzeja prije više od 30 godina Branka je surađivala s arhitektom Ivanom Prtenjakom koji je radio likovni postav, a posebno joj je draga suradnja s fotografom Damirom Fabijanićem.
- Išli smo na teren 1989. odnosno 1990. i kroz cijelu godinu smo obilazili dubrovački kraj i fotografirali sve ono što bi trebalo biti likovni prilog za naš stalni postav. 1991. otvoren je Etnografski muzej sa stalnim postavom, radila sam na prezentaciji žitnice Rupe "in situ", dio prizemlja i na postavu tradicijskog gospodarstva gdje su danas Fabijanićeve fotografije. Počeo je rat, a kolegica koju sam mijenjala se vratila na posao. Na poziv Zavoda za zaštitu kulture, drugi dan kad se povukla vojska 1992., išlo se na teren i u toj ekipi bili smo opet Damir Fabijanić i ja. Kako sam imala cijeli plan gdje smo već snimali, pošli smo s oružanom pratnjom na iste pozicije gdje smo bili prije početka Domovinskog rata. Na primjer, imamo u našem postavu fotografiju interijera Zavičajne kuće u Čilipima koja je nakon rata bila zgarište. Fabijanić je fotografirao ista mjesta kao i prije rata pa je tako nastala monografija koja je tih ratnih godina prošla cijelu Europu i govorila o ratnim stradanjima, zorno je prikazala stanje prije i poslije agresije. Ponosna sam što sam sudjelovala u tom projektu. Nisam u tim trenucima razmišljala da bih mogla stradati koliko sam osjećala grč, cijeli dan bi samo vodu popila, bilo je prestrašno gledati te slike, pogotovo uništenih, ne samo umjetnina po crkvama, nego ljudskih života i egzistencija. Recimo, bogate i velike konavoske kuće s puno sačuvane tradicije – sve je otišlo u prah. Sjećam se u Komolcu u jednom renesansnom pilu nekad su stajale knjige, a sad je bilo zgarište, one su bile izgorene, ali su ostali obrisi tih knjiga... Nažalost, dosta predmeta koji su imali muzejsku vrijednost je nestalo. Neki su se angažirali, nisu spašavali glavu, nego baštinu... Recimo, Društvo "Baština" Dubrovnik, koje sam volonterski vodila dugi niz godina, nastalo je u hotelskim sobama gdje su prognanice da bi odagnale strah i misli od ratnih situacija, vezle. Željele su obnoviti ruho koje je ostalo tamo negdje na zgarištu. Važno je bilo sačuvati materijalnu i nematerijalnu baštinu, ona čini naš identitet, naglašava sugovornica.
Etnologija svakodnevice
Kao viša kustosica brine o Zbirci narodnih nošnji i vezova iz susjednih država, Zbirci nakita i orijentalnih predmeta susjednih država, Zbirci likovnih prikaza narodnih nošnja, Zbirci narodnih nošnja Mljeta, Lastova i Pelješca te Zbirci uzoraka Jelke Miš - susjedne države. Radni dan Branka započinje sastankom s kolegama na čemu se definiraju radni zadaci za taj dan. Neprestano je u kontaktu s ljudima, konzultirajući građu i stručnu literaturu, eventualne prijepore naučila je uvijek objasniti argumentirano, strpljivo i znanstveno.
- U zlatno doba Dubrovačke Republike skufija je bila uobičajeno pokrivalo za glavu i svatko je nosio: od pučanki, vlastelinki, trgovaca... Raskošnu zlatnu kapicu s biserima i zlatnim nitima, spomenutu skufiju, nosile su dubrovačke vladike. Kosa je predstavljala određeni tabu te je uvijek bila pokrivena, a tek s renesansom pojedini dijelovi glave postaju nešto vidljivi. U dubrovačkom arhivu zabilježen je napad na ženu, kojoj su pritom skinuli kapu odnosno skufiju, što je bilo protumačeno kao čin sramoćenja, odnosno prekršaj. U popularnoj kulturi poznate bijele spavaće kapice u Dubrovniku su sve do početka 20. stoljeća bile poznate kao škufije, dok se tradicijsko oglavlje otoka Mljeta, koje se prvi puta spominje u 14. stoljeću i danas naziv škufija. Često je modni stil iz grada vremenom prelazio na selo, ističe Branka.
Bojanje tkanina i značenje boja
I boje su imale svoje poruke, često i praznovjerne.
- Crvena je bila zaštitna boja pa zato imamo da nevjesta uvijek ima na sebi oglavlje ili dijelove ruha s crvenim vrpcama. U trenutku udaje je ona izrazito nezaštićena i u narodnom poimanju je ona bila izložena zlim silama i to crveno na njoj odvraća te sile, zato naša Primorka ima šareno perje na glavi, Konavoka cvjetni vijenac, Mljećka ima puno crvenih vrpci na prsima koje na neki način zaštićuju nju i njezin budući plod. Isto tako, uvijek bi se djeci vezao crveni konac od svile oko ruke jer je to u narodnom poimanju bila zaštita. Inače, boje su do početka industrijalizacije bile prirodne. Ljudi su znali za prirodne pigmente a zapis iz 16. stoljeća svjedoči kako je boja biljke broća poznata kao boja za uskršnja jaja, a koristila se i za bojanje tekstila. Postoji uredba iz dubrovačkog Arhiva o zabrani bojanja broćem jer se pokazala da je boja nepostojana. Sve su organske boje podložne propadanju posebno na sunčevoj svjetlosti i zato mi u muzeju imamo posebnu rasvjetu koja štiti tekstil. Poznavanje prirodnih bojila je bilo vrlo značajno posebno u autarkičnim sredinama. Za ribolov su se koristile pamučne mreže koje su se bojale u borovoj kori "krklji". Kora bi se usitnila i prokuhavala, a riječ je o crveno-smeđoj boji koja je korištena i kao boja za tekstil. Jer, bijela mreža plašila je ribu pa je valjalo ‘omastiti‘, a smola koja se nalazila u toj boji, štitila je mrežu da se ne trga.
Ističe kako se u muzejima uglavnom čuvaju reprezentativni primjerci nošnji iz 19. stoljeća, a cilj je danas pokazati i radnu, svakodnevnu odjeću i etnologiju svakodnevice.
Običaji drže ljude na okupu
- Najsvečanije nošnje koristile su za ženidbe, a često su se u tom istom ruhu pokapali preminuli. Tradicijska ženska crvena kotula, gunj koja je sastavni dio ženskog tradicijskog ruha ima svoje usporedbe u antičkoj penduli, imala je raspore sa strane te je visila na poramenicama pa je žena mogla nositi i kad je bila u drugom stanju. Na Mljetu je postojao primjer probnog ili pokusnog braka, ako je žena bila plodna mogla je ostati s mužem. Osnovna sirovina za izradu odjeće bila je vuna, pamuk se kasno počeo koristiti, a lan je korišten u Konavlima, ovisno što se uzgajalo na određenom podneblju, kaže Branka koja naglašava kako je Dubrovnik tekstilnu industriju stvorio ni iz čega.
Postojali su i ‘modni trendseteri’:
- Običan puk je kopirao vlastelu koja je nosila odjeću od skupocjenih tkanina, toliko skupih da je i vlastelinka mogla sebi priuštiti samo jednu haljinu – dolamu. Puk je koristio jednostavni, dostupni materijal. Pučanke, djevojčice koje su dolazile služiti u Grad su od svojih gospođa dobivale maramicu, modni detalj koji se uvriježio i ostao. Prekrižene marame su nosile sluškinje pučanke po gradu, a na Pelješcu se kupovne marame s uzorkom dodatno vezu te se zovu ‘maramom na murinu’. Ukrašavanjem već ukrašenog, izražena je pretjerana potreba za kićenjem, a može se razumjeti i kao oznaka dokolice kapetanskih žena, govori etnologinja.
Bavi se Branka i nakitom, naglašavajući kako se čovjek oduvijek volio kititi. U Zbirci narodnih nošnji Mljeta, Lastova i Pelješca nalazi se impozanatan broj zavjetnog nakita.
- Naš tradicijski nakit svoje početke ima u vrlo starim formama. Dubrovački nakit je postao opće poznat, od tih 40 zlatara koji su u "Zlatno doba Dubrovnika" nekad proizvodili nakit unutar Grada, danas ih imamo samo nekoliko. Po zavjetnom nakitu iz franjevačkog i dominikanskog samostana vidimo kako se nestankom Dubrovačke Republike i jačanjem pokrajina poput Konavala, produkcija prebacila u selo pa zato u Konavlima imamo običaj da se do 40 prstena nekad poklanjamo za vjeridbu! Uglavnom, zlato je uvijek bilo zalog sigurnosti, postoji taj izraz ‘kućno zlato‘ koje je bilo u kući u slučaju najveće nužde.
Posebno voli istraživati na terenu, a saznanja s terena provjerava u literaturi, ne uzima ništa zdravo za gotovo. S osmijehom se sjeća što su joj kao studentici savjetovali oko ponašanja na terenu.
- Kako smo tada išli u seoske kuće, govorili su nam da je najsigurnije popiti rakiju, da se ona nikad ne odbija i da je sve drugo upitno! (smijeh) Naravno, to danas više nije tako! Prije smo na terenu zapisivali što bi kazivači govorili, a sad pitamo za dozvolu pa snimamo razgovor i fotografiramo ako vidimo nešto interesantno u kući. Trudimo se da nema mlađih dok stariji govore jer onda nisu posve opušteni. Nekad po dogovoru okupimo stariju čeljad iz sela, što je jako produktivno jer se međusobno podsjećaju i nadopunjuju, sjećaju se što su radili u mladosti, djetinjstvu, priča Branka koja i danas ima svoje kazivače s kojima kontinuirano surađuje dugi niz godina.
Ljudi često nude predmete, čitave zbirke ili stari namještaj kao donaciju Etnografskom muzeju, ali zbog manjka depoa nekad ih se mora odbiti.
- Nekad nakon umrlog ne ostane nikakva odjeća jer je donedavno postojao običaj da se odjeća preminulih spaljuje. Sjećam se jednom mi je jedna starica rekla: ‘Ovo sve će ostati, a ja sam sebi napravila repliku za sprovod!’ Dakle, bila je svjesna da je šteta da vrijedna odjeća koju ima ide s njom, dodaje stručnjakinja.
Najviše u poslu Branka voli istraživački dio, kad znanstvenim putem dođe do vlastitih spoznaja.
Održavanje i čišćenje odjeće nekad
Stari načini održavanja i čišćenja odjeće iz današnje su perspektive nevjerojatni.
- Najsvečanija nošnja nije se često oblačila, recimo znamo podatak za Konavle: vrlo skupocjena marama pokrivača bi žena nosila na dan vjenčanja i u prvoj godini braka i ona bi se iza toga spremala, čuvala i ostavljala kćeri. Kad bi se recimo najsvečanija nošnja oblačila za Svetog Vlaha, iza toga kad bi je žena skinula, ona bi je uredila tako da to stoji kao da je nova. Najsvečanija nošnja se itekako čuvala. Za pranje su korištena prirodna sredstva za čišćenje: sapun koji se kuhao od ostataka masnoće, isto tako lug – pepeo – to je bio izbjeljivač, roba bi se i otkuhavala... Bio je to težak rad i podjela unutar zajednice zato su postojale velike familije gdje se znalo tko što radi. Domaćica kuha, neke žene idu u polje, neke su čuvale djecu, starija djeca bi čuvala mlađu, a žene koje su imale tjelesne deformitete, a često su se rađala djeca sa iščašenim kukovima, one su ostajale doma i tkale. Često imamo primjere da su tkalje žene koje su zapravo bile tjelesno deformirane. Ta podjela poslova je život na selu uopće održavala mogućim.
- Etnologija je toliko široko znanstveno područje da uvijek ima nešto za istražiti i otkriti o životu nekad. Recimo, zašto idemo na babinje? Običaji su ti koju zajednicu drže na okupu. Donedavno je bio običaj da se u pokojnikovoj kući nije smjelo kuhati pa je te dane za obitelj i goste kuhalo cijelo selo, cijela zajednica. Znalo se i tko ide u koju kuću, tko nosi hranu... Sve je to stiglo nama do 21. stoljeća! - podcrtava Branka.
Trenutno s kolegama radi na izložbi posvećenoj tekstilnoj građi iz fundusa Etnografskog muzeja, a posebno je ponosna na svoju izložbu Skriveno blago Makedonije, ljepota koja ne poznaje granice, koja je gostovala i u Zagrebu. Interes za ovo bogatstvo tekstilne građe odavno je prešao nacionalne granice, tako da su ona i njezine kolege neprestano u komunikaciji sa stručnjacima iz inozemstva.
Branka u slobodno vrijeme dušu i tijelo opušta planinarenjem, vježbanjem jer se i prije bavila odbojkom pa joj je sport u krvi, a voli i putovati, posebno posjećivati strane muzeje. Etnologija je živa stvar, pa se s njom susreće na svojim brojnim putovanjima te tako otvara uvijek nova i zanimljiva pitanja.
Učiteljica Jelka Miš dala je najveći obol u osnivanju Etnografskog muzeja.
- Iz svih zemalja u našem okružju je sakupljala vrijedne stvari, a naš fundus je vrijedan za proučavanje načina odijevanja u jugoistočnoj Europi, a najveća zbirka je zbirka iz makedonskih nošnji i vezova. Često su trgovci i nakupci krajem 19. stoljeća dolazili u Konavle i za ništa kupovali vrlo vrijedne predmete. Miš je tako otkrila jednu unikatnu konavosku ‘pregaču na sunašca‘ i htjela je kupiti od jedne žene koja joj to nije htjela prodati jer je bilo sram, ali je prodala jednom nakupcu. Potom je Miš pet puta veću vrijednost morala dati za istu tu pregaču, ali je na koncu kupila i to je jedan unikatan predmet u našoj zbirci. Muzeju je počela poklanjati predmete od 1931. pa sve do 1949. Njezini i radovi njezinih učenica su već 1900. bili na izložbi u Parizu. Radila je i likovne prikaze vezova u tušu kako bi za budućnost ostavila zabilježene uzorke. Dobivala je narudžbe iz Beča s carskog dvora. Cavtatsku vezilačku udrugu, koju je vodila Jelka Miš, početkom 20. stoljeća posjetila je rumunjska kraljica kupujući vezove. Jelka Miš joj je rekla da ih može dobiti, ali da joj se ponovo naveze jer sve od kraljice odabrano bili su muzejski primjerci. Dakle, Miš je bila svjesna da nešto što je vrijedno treba zaštititi.
