StoryEditor
DubrovnikPROF.KLINIČKI PSIHOLOG O SPLITSKOM TROSTRUKOM UBOJSTVU I DRUGIM DRUŠTVENIM ANOMALIJAMA

VESNA RAGUŽ STANIČIĆ Strune se napinju, ni naš mirni Dubrovnik više nije izoliran od nasilja

Piše Anđelka Kelava
24. siječnja 2020. - 11:03
rgx time: 2.8133392333984E-5
Ovog vikenda dogodilo se stravično trostruko ubojstvo u Splitu. Posebno je šokatno da je osnovana Facebook grupa potpore čovjeku koji je počinio zločin. Kako kao psihologinja to komentirate?

Određeni broj ljudi se iz vlastitog gnjeva, a možda i proživljenih osobnih iskustava, svrstao na stranu mladića koji je uzeo pravdu u svoje ruke. Ovakvom agresijom rješavati probleme je zaista iznimno loše. Moram priznati da sam se začudila da dio građana na ovakav način reagira. Zvučalo je to kao davanje potpore mladiću koji je napravio ovako nešto. Strašno!

Kako je moguće da građani ovako postupe? Zar doista nemaju povjerenja u institucije države ili je nešto drugo posrijedi?

Ljudi su skeptični kada je riječ o pravdi za koju znaju reći da je spora i da su vrlo često zakinuti u ostvarivanju nekih svojih prava. Sve drugo gledati kao razlog za podršku mladiću koji je na ovakav način reagirao, bilo bi, mislim, još poraznije. Što bi nas to moglo motivirati da podržimo nekoga tko je ubio troje ljudi i pri tom ispalio 36 metaka?! Sreća je da su se tu upleli Bog ili sreća pa da nije stradalo više ljudi.

Kako objašnjavate grupe potpore zločinu na društvenim mrežama? Članovi se uglavnom skrivaju iza tajnih profila i time daju podršku, u ovom slučaju, ubojici. Bi li tako istupili i da se moraju identificirati?

Nisam sigurna. Mislim da su svjesni da je riječ o nečemu što je zaista tragično i iznimno loše. Staviti se na stranu onoga tko se ovako ponaša je jako ozbiljno i nosi sa sobom ogromnu odgovornost. Stoga se i skrivaju iza profila kako bi prikrili svoj identitet.

Prvi put potpora se izražava baš na ovakav način?

Objavljene su informacije o tome zbog čega je taj mladić napravio zločin, ozbiljna je to problematika, radi se o narko miljeu, gdje se prijeti, gdje su izmiješani i kamatari, dileri droge....I kada se netko odlučio na ovakav korak, brojni ljudi će to doživjeti hrabrošću. Onda su spremni na ovakav način davati svoj glas potpore. Bez obzira na motive, ne možemo poduprijeti ovakav čin, društveni je to poraz.


Ubojica je prošetao Splitom s automatskom puškom. S obzirom na tijek događaja, lako je moglo biti i više žrtava. Dojam je da je u našem društvu postalo normalno da netko šeta gradom s oružjem?

Da, to je strašno. Pročitala sam da je s automatskim oružjem šetao po gradu, objavljen je i snimak. Strašno je da se kod nas događaju stvari o kojima smo prije sa strahom pričali, a događale su se u drugim dijelovima svijeta. Bili smo sretni što smo sigurni od takvih strahota. A one su sad u našoj sredini i to ne može biti kompliment našem društvu. Trebali bismo se svi zapitati što nam je činiti u situaciji kad se na ovakav strašan način rješavaju problemi i značajan broj ljudi ovako odreagira.

U istrazi se spominju i iznimno agresivne kemijske droge. Je li ovolika agresija posljedica uzimanja droga ili je ipak riječ samo o dubokom poremećaju ličnosti?

Kod ovoga čovjeka, teško je reći na osnovu podataka s kojima raspolažem, o čemu je točno riječ ali se može pretpostaviti da se radi o složenijem problemu. Mislim da sam na nekim stranicama pročitala da potječe iz obitelji problematičnog statusa. Vjerujem da jedan dio ovakvog ponašanja i silne agresije potječe iz razvojnog perioda. Ako je uzimao i sredstva ovisnosti, to stanje je samo dograđeno. Kemijske droge izazivaju daleko burniju reakciju, daleko veće i trajnije oštećenje organizma, mozga i djeluju na pogubniji način, kroz agresiju.

Ima dosta oružja u kućnim arsenalima. Što mislite, zbog čega nisu dali bolje rezultate policijski apeli za povratom oružja bez sankcija? Je li se ljudi boje nečega pa drže oružje kod kuće?

Riječ je o određenom broju ljudi koji su izašli iz rata i osjećali se nesigurno bez oružja. Nekoliko godina oružje je bio način kako su se rješavale tadašnje prilike, ljudi su se osjećali sigurnije uz oružje. Neki su zadržali zavidnu količinu oružja. Zašto se neki ljudi naoružavaju? Mislim iz osjećaja sigurnosti, odnosno straha od mogućih grubih situacija.

Dubrovnik slovi kao miran grad. Posljednji slučaj ubojstva vatrenim oružjem dogodio se na Prijekom prije godinu dana. Prošlog ljeta propucan je i taksist na Pločama. Ipak se pucnjava i kod nas događa?

Nažalost. Jako se teško pripremiti na ovakve situacije, s obzirom koliko su se često počele javljati i u našim sredinama. Od ovisnosti, posuđivanja novca kod kamatara... sve to postoji i u našem gradu i u neposrednom okružju. Realno je očekivati nekakve atipične rekacije kod dijela ljudi. Nismo izolirani. Svjesni smo i svjedočimo gibanju u društvu, razvoju tempa kojim živimo svi mi, a koji čini strašan pritisak na sve članove društva. Za posljedicu imamo ne samo užurbani način života, nego i svakodnevni porast stresa s kojom živimo. To ide uzlaznom putanjom i s velikim strahom se pitam gdje će ona stići za nekih deset, dvadeset godina.

Je li stres glavni okidač?

Da, apsolutno. Toga stresa ima sve više i on, djelujući na svakog od nas, proizvodi brojne posljedice i na psihičko i na fizičko zdravlje. Na stres se teško pripremiti. U trenutku kad se on dogodi, organizam reagira na način koji mu je dostupan u suočavanju i nošenju s posljedicama. Postoje načini kako bi se moglo vježbati da posljedice stresa budu blaže, ali to bi podrazumijevalo širu edukaciju. Trebamo se u privatnom životu bolje organizirati, odrediti ciljeve i planove pa ćemo imati i mirniji život. Tada se lakše oduprijeti napadu stresa.


Što psiholozi i drugi stručnjaci mogu učiniti da se ovakvi slučajevi ne događaju? Koliko prevencija koristi u ovakvim slučajevima?

Mi, radeći i sa djecom i odraslima, možemo naslutiti neki problem u bližoj budućnosti, pogotovo kod najmlađih. Kada dijete počinje pokazivati određene probleme u školi, izvan nje te u obitelji, savjetovanje i rad na ponašanju kod takve djece mogla bi biti prevencija za buduća ponašanja,kao što je bilo ovo u Splitu. Jako je malo stručnjaka, a problem je i što su programi po kojima bi se moglo raditi, zbog nedostatka stručnjaka manjkavi. Pitanje je koliko će se obitelj angažirati oko djeteta koje ima odstupanja u ponašanju. Kada se problem prepozna, bilo od obitelji ili škole, i kada dijete krene u tretman, tad se i može nešto preventivno odraditi. Kada je riječ o širem djelovanju u društvu, mogle bi se organizirati edukativne radionice kroz školske programe. Budući da smo svjedoci ovakvih događaja, možemo pretpostaviti da će nam se ovo događati, možda i češće. Bilo bi isplativo investirati u takve programe i raditi na pripremi, odnosno prevenciji ovakvih budućih mogućih ponašanja.

S kojim se problemima Dubrovčani najviše javljaju psiholozima?

Javljaju se svi uzrasti, sve kategorije. Čak sam imala priliku vidjeti majku koja se javila s problemom ponašanja svog trogodišnjeg djeteta koje po tome kako se ponaša ima sve simptome dječje depresije. Dijete od tri godine! Dakle, već tako rano djeca pokazuju poteškoće, od ranih depresija, najava suicida, poremećaja ponašanja... Kad je riječ o školi, tu su pritisci da se mora biti uspješan, da se nakon jedne škole treba upisivati druga, potom treća, i tako dalje. To su pritisci koje djeca osjećaju i onda se razvijaju brojne i somatizacije. Ima puno problema i kod adolescenata. Njihovim ulaskom u svijet odraslih pojavljuju se brojni problemi koji su danas drukčiji od generacije njihovih roditelja. Nažalost, depresija danas izbija u prvi plan kao vodeća bolest. Javljaju se i problemi u kasnijoj zrelijoj dobi pa vidimo da ima i mnogo ranijeg razvoja demencije. Dakle, na svim uzrastima ljudima se javljaju brojni problemi i rekla bih da se oni kod nas ne razlikuju značajno od drugih sredina.

Koliko je u ovakvim i sličnim slučajevima važna psihološka pomoć ljudima da bi se lakše mogli nositi s izazovima svakodnevice?

Ljudi pokazuju potrebu da im se pomogne u kriznim situacijama, pa ukoliko ne dođu kod stručne osobe, ispomažu se na neke druge načine koji ne mogu biti toliko dobri kao pomoć stručne osobe. Jako je važno u kriznim situacijama dobiti stručnu pomoć. I dobro je da se obrate stručnjacima. Još uvijek postoje strahovi, nelagoda i sram javiti se za stručnu pomoć psihologu ili psihijatru. I dalje postoji strah da će ih okolina proglasiti ludima. Nažalost, iako je situacija danas puno bolja nego prije dvadesetak godina, još postoji ustručavanje. Na tome bi trebalo poraditi i kroz medije, da se ljude na neki način oslobodi od straha od stigme. Olakšalo bi to velikom broju ljudi nošenje s problemima, životnim situacijama, psihičkim zdravljem.

Kod nas je tabu tema odlazak psihologu ili psihijatru dok je vani to sasvim normalno. Jeste li primijetili da se ta svijest polako mijenja?

Da, ipak se mijenja. Pogotovo kod mladih koji su puno otvoreniji. Ove nove generacije su zaista puno otvorenije u tom smislu, kao i po mnogočemu drugom. Puno spremnije će govoriti i o svojim problemima i otvarati se, iznositi ono što ih muči. Puno su spremniji javiti se stručnoj osobi, zatražiti pomoć, a onda im se može puno bolje i prije pomoći. Važno je znati da se pomoć može pružiti samo osobi koja je zatraži. Onome tko se na to ne odluči, doista predstoji jedno puno teže razdoblje.

Koliko se čovjek može sam nositi s nekim problemom?

Onoliko koliko je spreman suočiti se i priznati da je u problemu. Prvi korak bi bio dati ime i prezime problemu koji imaš. Onda je slijedeći korak pokušaj dolaska do rješenja nekog problema. Ne treba se zatvarati i pokušavati taj problem izbjegavati već se suočiti s njime. Već je to ogroman korak u njegovom rješavanju. I onda se ide u sljedeći korak. Dok god stavljamo problem pod tepih, nećemo ga riješiti. Izbjegavajući ga, on postaje sve veći i veći.
#VESNA RAGUž STANIčIć

Izdvojeno