‘Malo kasnimo‘ pravdamo se dok prelazimo kućni prag Dubrovkinje Spasenije Prkačin, a ona će nam simpatično ‘Kasni ko ne dođe‘. Tu nas je već kupila ova 75 -godišnjaknja veteranka dubrovačkog ugostiteljstva. Svoj radni vijek započela je 1965. godine u ‘Oceanu‘ na Pilama, radila u gotovo svim restoranima i buffetima nekadašnjeg Ugostiteljskog poduzeća ‘Lovrijenac‘ koji je tada zapošljavao 350 radnika, potom ‘Raguse‘, Hotelsko-turističkog poduzeća Dubrovnik pa..., ‘ko bi popamtio sve te fuzije i promjene imena‘.
Gdje god je radila, bilo je to od gusta i sa srcem, obožavala je svoj posao jer ‘voli komunicirati s ljudima, nasmijat se i proveselit‘. Većinom je radila u šanku, a u nekim objektima i kao konobarica. Kao mladu i u snazi, uvijek su je zvali na zamjene kad god je trebalo, a trebalo je često.
‘U čika Mite‘
- U Uvali u restoranu ‘U čika Mite‘ konobarila sam baš kad se hotel Park gradio, imali smo 120 Bosanaca na hrani svaki dan. Hotel se stvarno izgradio u rekordnom roku. Radila sam i u restoranu na željezničkoj stanici kad je Ćiro bio, putnika i sa željeznice i s brodova uvijek krcato. A Gruž je tad pust bio, sve u korovu, malo je kuća bilo. Vlak je išo rano pa smo i mi otvarali rano, a ako bi uvečer kasnio, radili bi do kasno, morali smo radi gosta. Pa doma do Konala pješice. Na Pilama u svakom objektu je bila živa muzika, u ‘Oceana‘ je goste zabavljala pevaljka, a bio je ogroman vrt i roštilj. Dolazile su grupe iz cijele tadašnje Jugoslavije, po 50 ljudi u svakoj.
- Ali bilo je lijepo, bila sam mlada, puna života i volje za radom, nisam mislila da ću ikad stat. Što sam imala, 17 godina, nije da se hvalim, bila sam i ljepša nego sad – prisjeća se ondašnjih vremena a osmijeh ne skida s lica. Kao ni mi.
Spominje i veliki kafić na Buži ‘vatrogasci su stalno bili na piću, šalili bi se, smijali‘, a među brojnim objektima u kojima je radila nabraja buffet ‘Pod murvom‘ (današnja ‘Dubravka‘), ‘Mimoza‘, ‘Garište‘, ‘Gradska kavana‘, ‘Karaka‘, ‘Mliječni restoran‘, ‘Višnjica‘, ogroman kafić na Ilijinoj glavici... Domaći su tada dolazili u restorane, bilo je jeftinije, bila su i bolja primanja, a i svi su radili. Danas, kaže, malo naše čeljadi može u restorane.
- Bilo je i tada turista, iako manje nego danas. Većinom oni koji su imali za putovat. Bili su uglađeni, sređeni. Doduše bilo je i prije torbara. Baš sam radila na Pilama, jedna žena je tu blizu živjela i afitavala. Onda je mogo afitavat svak, u svašta su dolazili gosti. Idu neki torbari preko Pila, a ona nije znala strani jezik nego sve viče za njima ‘u mene braco, ima pogled na more (pa zvukovno oponaša valove), par stepenica, tu doli, doli‘. A oni idu naprijed i ne znaju da njima govori – kroz smijeh se prisjeća.
Ugostiteljstvo ondašnje i današnje su kao nebo i zemlja.
- Ljudi su više znali o poslu, pa i ako su bili bez škole. Ljude je poso interesiro i naučili bi ga savršeno. Morali smo imat uniformu: kotula, košulja, đilet, pregača, bijele čarape, ortopedske crevje, a danas te služi u rasparanim gaćama i pupak joj se vidi.
Ljeti je bilo posla bulikan, primili bi i po pet plaća viška. Zimi bi se nadoknađivalo slobodne dane, radne vikende i koristio godišnji.
- Onda su i šefovi dobro zarađivali. Nije bilo kasa, ničega, na papiru se pisalo račune. Bilo je buffeta gdje bi inkas šef prebrojavao i predo bi onoliko koliko on hoće. Kuće su ti šefovi gradili, a mi jadni bakšiš ne bi smjeli uzet. Sve je ovisilo koji te šef dopo. Znate, nisu oni bili vlasnici objekta samo šefovi u lokalu - pojašnjava nam sugovornica.
I nakon 33 godine rada u ugostiteljstvu, da može, trenutačno bi se vratila u one godine i na isti posao. Koliko god je težak bio, uvijek ga je radila raspoložena, nikad ljuta, ‘moraš radi mušterija‘.
30 kad sjedi
- Meni jes 75, ali ne osjećam se tako stara, jedino kad hodam. Kad sjedim, ko da mi je 30 – govori nam dok joj se i oči smiješe.
Jako malo je starijih Dubrovčana koji ne poznaju tetu Spasu. Ne samo što je bila vrsna radnica, uvijek korektna prema mušterijama, ovu Dubrovkinju vedrog duha, prepoznatljivom čini to što ne prestaje sipati viceve, kao iz rukava. To je njezina vrlina, osobnost kojom privlači poput magneta. Pričati s tetom Spasom znači od srca se (na)smijati. Znali su to svi koji su posjećivali objekte gdje je radila, a posjećivali su ih rado jer osim na kavu navratili bi i na porciju smijeha. Ni danas ne skida iskreni osmijeh s lica, niti odustaje od viceva. Telefon joj ne prestaje zvoniti, svi hoće čuti nešto humora u Spasinoj režiji. Pođe ona i s umirovljenicima, zovu je na putovanja pa se u autobusu prihvati mikrofona i krenu vicevi. Jednom ih je bez stanke pričala sve do Teslića.
Pričati s njome znači kvalitetno se nasmijati. I sami smo okusili jer u sat vremena nebrojeno puta bi nam kazala ‘evo jednoga na brzinu‘. Koliko viceva pamti, uistinu ne zna. Broj je ionako manje bitan. Kako ih pamti ni to ne zna, valjda Božji dar. ‘Ništa ti drugo ja ne pamtim osim njih‘, kaže nam iskreno. I evo već jednog na brzinu:
- Kad se čovjek ispovijedo kaže: ‘Velečasni teški sam grešnik, nezgodno mi je reć, jučer sam istuko punicu‘. Kaže mu on: ‘Ajmo sad grijehe pa ćemo onda dobra djela‘.
I tete Spase bi tako u nedogled jer iskusila je, težinu života lakše je podnositi uz smijeh. Ne kažu uzalud, smijeh je lijek. A tete Spase to prakticira neprestano. Po noći kad joj se ne da spavati, misli na viceve i ‘tako slatko zaspi‘.
- Zet vodio punicu na avion. Avion se diže, on gleda u nebo i kaže: ‘Bože blizu je tebe, uzmi je‘.
‘Molim te ispričaj mi vic‘ bila je česta rečenica koju su joj upućivali gdje god je radila. Spominje profesora Mičića, njezinog velikog prijatelja koji je uvijek prije posla dolazio na kavu i pokoji vic. Često bi joj govorio da napiše knjigu viceva, a ona, uvijek od humora, bi odgovorila: ‘E moj Zlatko, kad bi ja napisala ti ne bi htio doć na promociju‘. Dolazio je Janko Dangubić, Maro Balić, Đino Romani..., teško je sjetiti se svih imena jer ipak je već 25 godina u mirovini.
Daj i meni metlu
Još kao dijete pokazivala je afinitet za humor, od malih nogu bila je omiljena, a djeca bi se uvijek oko nje okupljala.
- Vele ti me puta majka izmlatila jer bih se uvijek šalila. Ali nikad nije bilo iz zla, nego za nasmijat se, nasmijat druge.
Dok je radila, njezini su gosti dolazili na čašicu viceva, danas prijateljima i poznanicima dođe poput tablete za smirenje.
- Super je kad čovjeka nasmiješ. Mene to ispunjava. Iako su se ljudi prije znali više šalit, danas malo ko razumije šalu. Više je bilo zafrkancije, smijeha, pjesme. Danas ako neko zapjeva, kažu mu da je ili pijan ili lud.
Nasmije se i ona sama sa sobom. Kad joj je bilo najteže, onda kada je ostala bez supruga, ona bi ‘okrenula ploču‘ jer tuga se lakše podnosi uz vedro raspoloženje. Pošla je u prijevremenu mirovinu, sa 760 kuna mjesečno. Danas mjesečno prima oko dvije tisuće kuna. ‘Dobro je ne stignem ih ni potrošit, dosta mi je kikara mlijeka navečer, ne idem po kafićima, ne vjeram se‘.
U pozitivnom raspoloženju prepričava nam i dogodovštinu kad se jednom vraćala s posla.
- Bedri što je radio u Čistoće mete Stradun. Osmi mjesec, znoj mu se cijedi, jedva vuče onu kantu i metlu. Pitam ga ja ‘Bedri, nađeš li što dok meteš?‘. ‘Nađem ku***!‘ ‘Daj i meni jednu metlu, nije mi preša doma.‘
Eto takva je tete Spase, sve okrene na zafrkanciju, u svemu vidi okidač za humor, to je drži. ‘Vjera u Boga i vicevi to je meni sve!‘, iskreno će. Na odlasku ‘istresla‘ nam je još koji vic, čisto kako bi otišli s osmijehom. A smijeha nikad dosta, pa ih prenosimo dalje:
- Jedna cura srela mladića, upoznaju se i sve persiraju jedno drugome. Govori on ‘Sinjorina, mogli bi mi sa ‘per si‘ preć na ‘per tu‘‘. Ajmo odma, ako nije daleko.
- Došla moja Hercegovka u grad i upoznala mladića. Pita je jedna ‘Mare pa s kime ono sjediš?‘. ‘To mi je mladić‘, sva ponosna govori. ‘Pa on ti je homoseksualac!‘ ‘Je li, a meni reko da je električar.‘
