Površinom najveći gradski kotar ali s možda najmanje stanovnika, Komolac je tako blizu a tako daleko od Dubrovnika. Istina, doseljavanja ima, a i stanogradnje, ali smo kao Smogovci: još mali da nismo veliki, ali dovoljno veliki da više nismo mali!
Priča nam to mještanin Tonko Negodić dok šetamo uz obalu Omble, najkraće rijeke na svijetu. No, sumještanin Tomo Kristović ističe kako su naličje Komolca nepostojanje društvenih i sportskih sadržaja, neizgrađena kanalizacija i oborinska odvodnja istočnog dijela naselja:- Imali smo Dom kulture gdje smo se maškaravali i održavali zabave koje stariji i danas pamte. O tome danas možemo samo sanjati jer 30 godina nakon rata Doma više nema!
- Od doba naše mladosti život se skroz promijenio, baš fale ta druženja kao nekad uz večere i pjesmu. U želji da se Komolcu i to vrati, dio nas se povezao pred kotarske izbore. I uspjeli smo! Želim da prvo s Libertasom dogovorimo bolju povezanost od Inine pumpe do Šumeta i Knežice, da djeca mogu lakše kući i da rasteretimo sugrađane koji ih, svako malo, moraju voziti do pumpe da stignu na autobus do grada. Trebamo i klupe, dječje i nogometno igralište, za koje imamo lokaciju gdje bi uz malu pomoć gradske uprave, napravili dječje igralište. Napravili bi i veliki parking za sve u poslovnoj zoni koju je gradska uprava ubacila da rastereti uže dio grada- kaže Božo Letunić. Kao jedan od starijih, prisjeća se kako su krajem 50-ih u filmu "Mali vojnici" glumili njihovi očevi. Vojnici su postali u Domovinskom ratu, svi se još sjećaju granata s Golubova kamena.
Kad je oružje utihnulo, po oslobođenju su uslijedile tektonske promjene. Život nije bio ni približan onom prije, posebno između Komolca i Šumeta gdje samo rijetki objekti nisu stradali! Država je pomagala kreditima i ljudi su se hrabro krenuli u obnovu, ali zbog neriješenih imovinskih odnosa ruševina još ima.
-U ratu smo spasili svu hranu, posebno meso iz hladnjače i tako pomogli gradu u blokadi. Uvijek smo bili dio grada i činili za sve Dubrovnik, a to danas želimo i za Komolac kao recepciju grada. Zašto su gradske uprave dopustile da nas se dugih 30 godina zapostavi ?- pita se Kristović, pojašnjavajući time uspjeh svoje koalicijaske liste na lokalnim izborima.
U ratu je dodatno oštećena zubom vremena i potresom 1979. načeta kuća Kisić:- Tu je nekad bila četverogodišnja pučka škola, ali nakon 1979. za obnovu ove kuće na rivi država nije dala pare za krov niti prozore. Sad bi rođaci prodavali djedovinu, alija sam protiv: djed je imao pekaru, ledaru i tvornicu paste, u dvorištu su još kamena pila za maslinovo ulje, a karoce su led i ulje vozile do Straduna i Trebinja. Daj Bože ljepšu budućnost, da ne živimo od priča o prošlosti - sjetno govori Ivan Kisić.
Prije sedam godina u Rožat se doselila Paulina Peko Šalja koju je, unatoč statusu zaštićenog krajobaza, iznenadila zapuštenost Rijeke dubrovačke:
- Očekivala sam postupne promjene, ali svakog dana niču nova ilegalna odlagališta, betonira se i prisvaja obala kako kome odgovara. Svugdje su za ovo područje apsolutno nedozvoljeni posli! Duž obale, od Rožata do Mokošice nema niti jedne klupe, koša za otpatke ili dječjeg igrališta! To je bio i moj motiv da pokušam nešto promijeniti, da Komolac i predivni krajobraz više ne budu gradska šupa u koju će se sve nabijati, nego da mu vratimo sklad i ljepotu koju je prepoznala vlastela gradeći ladanjska zdanja. Pogledajte na što danas sliče ti ljetnikovci: svi obrasli u draču, dodatno ograđeni žicom pa je dojam i još gori jer se i dalje ne održavaju. Prvi korak prema promjeni jest postavljanje smeđih, turističkih info-tabli o ljetnikovcima.
I ostali se pitaju zašto se ne traže EU-sredstva, a Negodić dodaje:- Grad je vlasnik većine ljetnikovaca koji propadaju još od 1806. i dolaska Francuza. Nemamo ni prostor za okupljanje, a u zakupljenom dijelu kuće, kao podstanar, vježbaju limena glazba i Damir Butigan kao voditelj. Tu je počeo kao dijete, a trubu je svirao pri oslobođenju Mokošice. Cilj nam je dobiti svoj prostor, ali i kad bi namdugoročno ustupili kakav zapušteni objekt uz uvjet da ga obnovimo, ne bi mogli jer ne smijemo imati prihode. Stoga tražimo promjenu financiranja! Je li problem u gradski proračun od 520 milijuna dodati po milijun kuna za osam kotara koji bi odradili dio zadaća? "Majke" i Bare bi rekli "Vrijeme je da se krene", želimo kao nekad mladež sudjelovati u akcijama za dobrobit zajednice, čisteći npr. Dom kulture.
Nedostatak društvenih sadržaja muči i Katiju Bušlje koja se kao djevojčica igrala na ulici:- Moj otac je kao dijete nogomet igrao na riječnom otoku Blato. Otok odavno nema igralište, a mladi su se povukli, ne bore se za bolje sutra. Voljela bih da se uključe i pomognu da se i naša djeca imaju gdje igrati i ljepše živjeti. Iako imamo igralište, ali ne na gradskoj nego na privatnoj parceli koju su mještani prepustili za opću dobrobit, fale nam takvi sadržaji. A kad smo zatražili pomoć za uređenje igrališta,gradska je uprava htjela da se vlasnici odreknu parcele da bi postavili kvalitetnu podlogu, npr. umjetnu travu! Sigurno još ima sugrađana koji bi na dulje vrijeme slično prepustili svoje parcele, ali je logično da se ne žele odreći imovine. Tu je i problem parkinga na Tenturiji gdje se ni domaća čeljad nema gdje parkirati, a djeca od silnih auta gdje igrati. Nužno je i jaružanje korita Omble koja kod svake veće plime prodire u magazine - smatra Katija a njezin otac Ivica Bušlje nastavlja:
-Problem je stalno glisiranje, a kad ih opomenemo, skiperi često drsko reagiraju, njih zanima samo zarada, a ne mi koji smo rivu izgradili desetljećima prije i još o njoj skrbimo. Prije su na ovoj operativnoj obali mnogi krcali cement, ponte, vino, a sad kad se otočani žele tu vezati za ukrcat plinske boce i ostalo, ne mogu jer su čarteraši uzurpirali obalu. Netko za to sigurno uzima pare! A na otok Blato smo mi kao klinci plivali da bi igrali utakmicu. Teniske su bile luksuz, a japanke sam dobio tek s 12 godina- kaže Bušlje, dok Negodić dobacuje:- Kao mulci smo krali Cockte i Coca Cole. Svi smo oko vrata nosili otvarače i pili skrivećki u đardinu.
