U Dubrovniku za kupnju garaže ili groba trebaš prodat bubreg ili vragu dušu. Ponekad i oboje

Ima jedan zvuk koji je specifičan za uskrsno vrijeme u Dubrovniku – to nije usklađena melodija crkvenih zvona, niti cika radosne dječice koja odmotava čokoladna jaja na suncem okupanom Stradunu, niti je cvrkut mladih čiopa koje započinju s probnim letovima. 

Ne, to je visoki, nepodnošljivi zvuk kosilice za travu koji se širi uokolo poput roja komaraca na steroidima. Dubrovačka verzija proljetnog čišćenja između ostalog donosi i ovaj dvostruki napad – na vlati trave i na bubnjiće. 

Pred nama je ‘udarnički‘ početak sezone

Bozo Radic/Cropix

Ako vam to nije dovoljno tu su predstojeći izbori i sve ono što oni donose: obećanja niza političara, plakati s klišeiziranim izrekama, uglavnom trla baba lan. Osim navedenoga, Uskrs je također vrijeme početka turističke sezone: plavo nebo, zvuk brodskih sirena i rijeke turista koji kroče Širokom ulicom kao da je desant na Normandiju. Na veliku žalost, ovogodišnji je Uskrs obilježio i odlazak velikog čovjeka, pape Franje.

Dakle, blagdani su za nama, a pred nama je, možemo reći, udarnički početak sezone. Kamene ulice Grada prepune su turista, sve je nalik internacionalnoj mješavini pregorenih ramena (za početak), selfie štapova i precijenjenog sladoleda. Počele su turističke ture, polako, s noge na nogu, a s njima i zastoji u pješačkom prometu. Dok u srcu Grada sve pršti od energije, supruga i ja imamo sasvim drugo iskustvo – dobili smo nove susjede. Mlada obitelj s djecom uselila je kat poviše nas. Koja rijetkost. Mladi. Hrvati.

S djecom. U Dubrovniku. To je toliko rijetko da sam u nekom trenutku očekivao Davida Attenborougha kako skriven iza hibiskusa, komentira tihim glasom: “Upravo gledamo mladi par Homo Croaticus Urbanus kako se pomalo useljava u svoje stanište…”. Što naravno nameće pitanje: “Kako ste ljudi dragi, to uspjeli?” Ako nisi nasljednik obiteljskog carstva ili dobitnik Eurojackpota, sve je gotovo nemoguće. Svi znamo da u Dubrovniku za kupnju garaže ili groba trebaš prodat bubreg ili vragu dušu, a nekad i oboje. 

Tu dolazim do skrivenog užitka kojeg dijelim sa suprugom – oboje smo ovisni o britanskoj emisiji o prodaji nekretnina, sigurno znate o čemu govorim. Dakle, gledamo pomalo zbunjeni par iz Derbya koji nikad nisu nogom kročili van East Midlandsa, kako odjednom želi odseliti u Španolsku. Ili Portugal. Ili na Karibe, o da, svi bi uvijek na Karibe. Sjednu s agentom za nekretnine i kažu “Imamo budžet od 100 tisuća funti i želimo kuću s bazenom, dvije banje, s pogledom na more i da nam je blizu plaža.” Agent se javi s pet ponuda. Pet. 

Proljetni dan na Lokrumu

Tonci Plazibat/Cropix

Nas dvoje se zbunjeno pogledamo jer jednostavno ne možemo vjerovat‘. U nas u Dubrovniku za te pare možeš dobit‘ podrum niskoga plafona s pogledom na nečiju praonicu. Stvar je u tome da cijene nekretnina na jugu ne da su se povećale, već su lansirane u orbitu! Posljednji deset godina Dubrovnik se transformirao u tematski park za bogate posjetitelje, a “lagana” zarada preko Airbnb pretvorila je stanovanje, osnovnu čovjekovu potrebu, u krvavi sport. 

Svaki stan, potkrovlje, škatula od cipela pretvorena je u mogućnost kratkoročnog najma. Riječ “dugoročni najam” sad je samo odjek šapata među lokalnim stanovnicima. Iz tog razloga mladi ne mogu kupovati stanove. Niti ih mogu iznajmiti. I onda odlaze. Njemačka. Irska. Novi Zeland.

Samo izaberite zemlju u kojoj naši pametni, obrazovani mladi ljudi odlaze na rad maštajući o svom domu. Nemojmo misliti da je samo kod nas tako, situacija je ista u Barceloni, Lisabonu, Veneciji i ostalim gradovima poraženima masovnim turizmom. Ali ti gradovi barem nešto rade po tom pitanju. Barcelona, blagoslovljeni bili, nastoji provesti radikalan pristup sa zabranom kratkoročnog najma. 

Drugi gradovi nastoje izglasati zakon da ako zgrada ima samo jedan ulaz ne može se koristiti u turističke svrhe. Zamislite to. Možete li zamisliti buru koju bi takvo što donijelo na naš prostor? S naslovnica bi vrištalo “RAT TURIZMU”, dok bi domaćini oplakivali odlazak dodatne zarade. 

Međutim, možda je zaista došlo vrijeme za radikalne mjere ili barem za uvođenje reda. Za smanjivanje Airbnb dozvola, za gradnju stanova za dugoročni najam ili prihvatljivih cijena za obitelji. Jer, pomalo ostajemo bez opcija za normalan život, a bogami i bez stanovništva. Možda poslušati ljude koji ovdje (još) žive. Ili jednostavno nastavimo kositi travu pitajući se gdje su svi otišli.