- Jutros je dobila malu temperaturu te sam je za odmah odvela na brzo testiranje. Obje čekamo da nam telefonski ili e-mailom jave rezultat i treba li dodatni PCR - test- doznajemo od zabrinute majke. Adresu na Montovjerni obišli su policijski službenici dubrovačke Policijske postaje Ivana Hanžek i Nikša Lukić kojima smo se priključili u sklopu nadzora mjera samoizolacije u doba pandemije.
Pomaže i Pomorska policija
Na ulasku u patrolno vozilo Ivana motorolom javlja dežurnom u Policijskoj upravi da je osoba broj 54 u 11,15 sati zatečena u stanu, a kolega Nikša vozi dalje prema Hladnici. Ističe da su na početku imali 2 do 3 kontrole dnevno, a sad ih bude i do 30.
Stoga im je dobrodošla pomoć kolega iz Pomorske policije koja izvan sezone ima znatno manje obveza.
Ivani je u ruci popis s 124 imena na tri stranice. Sve ne obilaze isti dan jer je to nemoguće, već listu provjeravaju naprečac. Neke 'brojeve' samo jednom, ali provjere ih sve:
- Nakon kontrole javimo dežurstvu broj s popisa i poštuje li kontrolirana osoba mjeru te vrijeme zatjecanja na adresi. Da, imala sam i situaciju da osobu nismo zatekli. Prema propisu, mi je ne tražimo nego se osoba mora vratiti na kućnu adresu gdje je izvjestimo o prekršaju. O tome izvijestimo Inspektorat koji dalje postupa, a kazna za kršenje je 8.000 kuna - kaže nam Ivana.
U Hladnici vrata stana otvara starija gospođa. Ne skriva radost što vidi nekoga s kim može progovoriti barem nekoliko riječi.
Sa suprugom je, unutar četiri zida, očito, već razbistrila sve priče i razgovor s bilo kime izvana pravo joj je osvježenje:
- Kad smo iz Hercegovine dolazili u grad, nismo znali za nove mjere. Samoizolaciju nam je odredila Granična policija. Nismo se testirali i dobro se osjećamo, iako malo čudno. Najteže je što ne možemo obaviti dnevne obveze i što nam netko mora kupiti spenzu. Sreća je da imam sestru koja donese sve što treba, jer su djeca i unuci u Zagrebu. Tamo je stanje lošije nego ovdje, a naši nam strašno nedostaju. To je teže i od ružnog osjećaja ostajanja unutar stana bez svježeg zraka. Dobro bi nam došao i uz ovu kišu, ali izdržat ćemo - priča umirovljenica i pojašnjava zašto je na vratima poruka da se ne zvoni nego pozove telefonom:
- Operirala sam uho i lošije čujem. Zvono ne radi, a kako grijemo samo sobu u kojoj smo cijeli dan i mobitel je uz mene, stavili smo poruku iz koje se može shvatiti kako smo u samoizolaciji - ističe domaćica.
Dok vozimo prema Gružu, Nikša priznaje da isprva nije razmišljao da može prenijeti virus na suprugu i kćer:
- Širenjem pandemije jačao je i osjećaj odgovornosti pa sad čim doma dođem robu i obuću odmah skidam i ostavljam na zasebno mjesto. Sve se pere mnogo češće, a odoru uvijek dobro provjetrim. Uz to, bio sam pozitivan te proveo 10 dana izoliran. Prebolio sam koronu i jako dobro znam kako je osobama koje nadziremo. Vjerovao sam da do toga neće doći, ali se dogodilo. Živim u Župi i nakon sumnje u zarazu preventivno sam se odvojio dva dana prije određene samoizolacije. Željno sam čekao izlazak samo da nekog vidim, a s obitelji i susjedima nisam uopće kontaktirao. Stalno sam bio u drugoj prostoriji i izbjegavao svaki kontakt sa suprugom i kćerkom - povjerava nam 'ophodar'.
Ugostitelji za primjer
U jednoj stambenoj zgradi u Gružu vrata otvara dobro raspoložena trudnica, medicinska sestra kojoj je ovo treći dan samoizolacije:- Nadam se da ću do kraja izdržati u normalnom mentalnom stanju. Sad obavljam ono što inače ne stignem. Teško je ne izaći vani, priroda me vuče, sreća je što imamo balkon. I kiša je olakotna okolnost. Radim u bolnici i premda sam trudnica, tamo me nije strah jer su jake provjere, često se testiramo i mjerimo temperaturu. Sve sumnjive odmah upućuju doma. Trudim se često dezinficirati ruke i održavati distancu. Ali, kolegica na poslu je pozitivna te sam kao njezin kontakt i netko tko je u čestom kontaktu s pacijentima, morala u samoizolaciju.
Nakon provjere još nekoliko samoizoliranih, vozimo prema Lapadu, ovaj put zbog nadzora ugostiteljskih objekata. Ivana otkriva kako je rodom iz Stubice, iz Zagorja gdje su joj roditelji i braća:
- Sa zaručnikom graničnim policajcem živim kraj Metkovića. On radi u drugačijem okruženju, ali oboje pazimo na kontakte s njegovim roditeljima te djedom i bakom. Češće se čujemo telefonom i ne posjećujemo se kao prije pandemije- priča Ivana koja na 12-satne radne smjene do Dubrovnika dnevno putuje po dva sata u svakom smjeru:
- Svaki dan ustajem u 4,30 i do mosta poviše Omble dođem kad se mnoge moje kolege ovdje tek bude. Putujem s još troje kolega, mijenjamo se u vožnji. Navečer sam doma tek oko 22 sata. Mislim da je u koronakrizi lakše nama koji imamo nekoga jer smo potpora jedni drugima. Ipak, teško nam pada zatvaranje teretana koje su nam ispušni ventil jer smo non- stop u vozilima - priznaje policajka.
Za kafiće i restorane Ivana i Nikša kažu da ih kontroliraju tijekom terena ili po dojavi građana. Bilo je i lažnih alarma jer su utvrdili da su zaposlenici čistili ili pituravali. Kažu da su zasad lokalni ugostitelji uzorni, za primjer, da dostava hrane teče normalno, ali okupljanja nema:
- Čim ugledamo niz ugostiteljskih objekata, obiđemo i utvrdimo da ne rade. Istina, posljedica Covida je da su ljudi postali nervozniji. Lakše planu zbog prisilne zatvorenosti. Raduje me da ipak nisam još susreo te nervozne: građani uspijevaju održati samokontrolu - kaže Nikša, što Ivana potvrđuje:
- Još nismo imali burne reakcije kod provjere prometa, samoizolacije ili dokumenata. Ljudi razumiju da samo radimo svoj posao pa još nema neprimjerenih komentara. Ali, nije isključeno da ih jednom neće biti. Zaključila sam kako osobama u samoizolaciji par minuta razgovora s nama dobro dođe kao promjena jer se zažele lijepe riječi i ljudskog odnosa. Još kad im zaželimo brzi izlazak iz izolacije, tad se svi obraduju!