Iako nije ni sanjao da će jednog dana i sam postati gradski vijećnik, Ivica Roko 15. lipnja je prisegnuo da će 'prava i obveze člana Gradskoga vijeća Grada Dubrovnika obavljati savjesno i odgovorno radi gospodarskoga i društvenoga probitka Grada Dubrovnika i Republike Hrvatske, da će se u obavljanju dužnosti člana pridržavati Ustava, zakona i Statuta Grada i da će štititi ustavni poredak Republike Hrvatske'.
Iznenadili ga
Ne bi to bilo ništa neobično da nije bilo neočekivano – Ivica je, naime, u punom smislu te riječi narodski čovjek, iskren, otvoren i odan svojim obećanjima, pa ga je tim više osupnula već i sama konstituirajuća sjednica Vijeća.
- Malo su me iznenadile pojedine kolege. Iznenađujuće je i nisam se nadao tom ishodu. Evo, recimo, Andro Vlahušić je u 'Dubrovačkom vjesniku' napadao Mata Frankovića, napadao je sve kompletno, a i DDS je dao Marku Potrebici glasove. Nek' se zapita i Željko Raguž, nek' se svi zapitaju zašto su pojedinci dobili manje glasova od mene. Ja nisam izdao svoje birače koji su mi dali glas, ostao sam dosljedan svom sloganu 'Roko nije na prodaju' – sve u jednom dahu, lupkajući po stolu, govori Roko.
A onda se malo i ražestio.
- Ja vozim svoj karić ponosno Gradom, Gružom, Lapadom i Mokošicom, a da sam na njihovom mjestu, pa ja bih se sramio! I ne bih poš'o u Zamaslinu! – spominje svoje rodno mjesto koje nije na Pelješcu, nego u Dubrovačkom primorju – da odmah to raščistimo.
Pa zar ti ne znaš, Ivica, da je politika kurva?
- Sad sam vidio, tek sam sad to skontao. Stvarno je kurva, kako se kaže. Mi smo igrali fer i korektno, ali sad smo se uvjerili ja i moj kolega da je to tako. Ali ja mogu uzdignute glave ić', i ja i moj stožer i moji birači. Kad nisam glasao za Marka Potrebicu i HDZ, dobio sam više čestitki nego ikad. Dosljedan sam sebi i njihova me fotelja apsolutno ne zanima. Jer očito je da su dobili fotelje! Koje su to, to ćemo vidjeti. Ja da sam to učinio, sramio bih se i sakrio u mišju rupu, ne bi prošao Gradom, eto ti! Žalosno je da se netko može prodati za jednu fotelju – kaže Ivica, pa baci pogled na svoju željeznu, tvrdu 'fotelju' – svoj karić.
– Imam svoj karić, svoju 'fotelju' i ne bojim se jer nju neće nitko, mirno spavam – nasmijao se Roko s čovjekom koji je sjeo za naš stol i uživao u razgovoru, zajedno s nama, iako se nismo upoznali.
Platiš večeru, a ona kaže 'Adio'!
A kad smo već spomenuli najstariji zanat na svijetu, podsjetimo svekoliku javnost da je kao jedna od točaka predizbornog programa Nezavisne liste Ivice Roka bila otvaranje javne kuće u Dubrovniku. Je li to bila šala ili su mislili ozbiljno?
– Ozbiljno. U doba Dubrovačke Republike, koliko ja znam, bila je javna kuća u Dubrovniku. Zašto ne bi i sada? Doći će ženska, izać' ćete navečer, potrošit' u restoranu tisuću i po' kuna i na kraju ona utekne, reče 'Adio, goodbye!' A u javnoj kući dobio bi kompletnu uslugu za te pare! – kaže Ivica, pa iznosi i svoje mišljenje o brakovima: - Ne može žena voditi kolo. Ona može držat' tri kantuna, ali ne mogu joj pustit' sva četiri. Tri priznajem, ali četvrti je moj.
Dok smo u Mirsa na Gundulićevoj ispijali, on pivu, a ja kafu, prišao nam je jedan poznanik i pitao može li se nešto objaviti u Dubrovačkom ili iznijeti na Vijeću što je njima na Gorici problem, a to je autobusna linija. Otkad je vijećnik, svaki dan ga, kaže Ivica, ljudi zaustavljaju i pitaju može li im pomoći.
– Zato nas je narod i prepozn'o. Imamo stranicu Nezavisna lista Ivice Roka, a mogu me i osobno potražiti tu po Gradu, da vidimo njihove probleme, jer želimo biti 'mikrofon' maloga naroda. Jer ovi što stoje u kancelariji ne znaju što narod treba. Vidjeli ste, preko cijelog Straduna, svi me zaustavljaju, gazde restorana, obični ljudi, 'Roko, treba to i to', a kako će on to znat, koji sjedi u kancelariji? Ja sam među ljudima i svaki dan se družim, svi mi čestitaju i kažu mi koji su problemi.
A kako je u Zamaslini?
– Imam obiteljsku kuću, to je moja djedovina, imam brata i nevjestu, oca. Žao mi je da mi majka nije ovo dočekala – prvi put se Ivica rastužio. – Otac je dočekao, brat i nevjesta i neputovi isto. Bili su mi podrška na izborima i nosili majicu 'Roko nije na prodaju'.
Igor Legaz poslao je priopćenje s tvoje e-mail adrese. Kako se to dogodilo?, zanima nas.
– Nismo to znali, bio sam na svetog Antu u Zamaslini, u nedjelju na misi. Gospodin Capor mi je to javio, ostali smo apsolutno šokirani i to smo demantirali. Gospođi Marčinko smo se ispričali, oni su našu ispriku prihvatili jer su i sami znali da ja i kolege to nismo napisali. Kad je bilo Gradsko vijeće, dali smo joj Ivan (Cetinić) i ja ruku, a ona je rekla da zna da je to bio Igor Legaz. Iskoristio je, kao naš vanjski suradnik, naše povjerenje. Iskoristio je to kontra nas. Kolega Capor i gospođa Marčinko nisu nam to zamjerili, a Legaz više nije naš vanjski suradnik.
Kolege težaci i kolege vijećnici
Što ti se promijenilo u životu otkad si vijećnik?
– Opet vozim karić i sve je isto. Piva standardna, ujutro autobusom s dvije litre pive idem na posao! Ništa se nije promijenilo. Moje mušterije čekaju. Nisam radio deset dana, ostavio sam pet karića misleći netko će me zamijeniti na mom poslu, međutim, nitko se nije pojavio i morao sam se vratiti – smije se sudbini u lice Ivica Roko. – Ne mogu ostaviti restorane i ljude bez pive, ni sebe ni njih.
Jesi li na konstituirajućoj sjednici prvi put ušao u gradsku vijećnicu?
– Nisam, bio sam već prije, kad sam gradskim vijećnicima nosio piće. Onda sam morao ući, kad sam tegario. Oni gledaju, a ja sam nosio. Sad kad sam vijećnik, meni su donijeli vodu. Dobro, izdrž'o sam, ali da je bilo još pola ure, mor'o bi na ispumpavanje.
- Što ćeš učiniti kao gradski vijećnik?
– Najviše ću se zalagati za moje kolege težake. Da mogu više od tri puta sedmično ući u Grad. Moji kolege gospoda gradski vijećnici ne razumiju kako je nama težacima. Mi se dižemo u ponoća i po, do pet ujutro mora se izić' iz Grada. A ja ih lijepo pozivam da dođu jedno jutro u pet i pomognu mi iznijet jednu bocu na Svetu Mariju. To je tona robe, a oni ne mogu poć' ni pješke. Zato se zalažem da moji kolege karićari i vozači kamiona imaju ulazak do 9 ura. Nema problema, može i do 7 i po, ali svaki dan. Ja znam jako dobro kako je nama. A ako ćete doći na pivu, najhladnija je u Mirsa! – govori Ivica, koji kao karićar radi od 1998.
S obzirom da ne ide mlađi, a i škina ga zaboli, pitamo ga je li mu teško?
– Teško je, ali tko te pita. Mora se izdržat'.
Sutkinja nije vjerovala
A vidiš kako je u politici, uđeš i bude ti lakše – aludiramo na neku foteljicu i za karićara Ivicu, u kojoj bi odmorio načetu škinu.
Ali ne da se on.
– Vjeruj mi, da sam znao, gdje sam među prodane duše došao... Ali meni je drago da sam im dokazao kako nisu ništa bolji od malog čovjeka i težaka. Misle da su pametniji od nas. Ja sam imao na svojoj listi pametne, mlade ljude, a to što netko misli da smo pijandure i klošari, kako nas nazivaju, taj se prevario. Ja se na njihovom mjestu ne bi od sramote pojavio pred svojim glasačima, da prođem Gradom i da me netko pljuje. Želim ostati čista obraza, kao i moja familija i cijela moja lista. Kad sam predavao listu na sudu, sutkinja je ostala u čudu da nitko s liste nema kaznenu prijavu. Znači, pošteni mladići koji nikome ništa nisu ukrali – govori Ivica.
Vidiš li se i s 50 godina na kariću? – zanima nas odgovor 43-godišnjaka.
– Zašto ne, dokle me zdravlje posluži. Dokle služi, služi. Navikao sam, radit ću do osamdesete, a to ne mogu oni koji su navikli na fotelje. Imam vazda svoje kamenice, mušule i masline. Nije ni to lako, ali to mi radi otac i ja ću ga naslijediti. Otac je '52. godište, ali mogu ti reć' da para mlađi od mene. U većoj je forci! Stalno je u prirodi. Odnio bi i tebe i vreću na Svetu Mariju – s ponosom govori o ocu. – Vratit ću se opet selu mome. Svaki vikend idem u Zamaslinu. Nema do moga sela! Ali i u Mokošici se osjećam odlično. Na posao idem autobusom, nemam ja solde za taksi i Mercedese, imam samo za kariolu i karić!
Može li se živjeti od tvog posla?
– Može. Koliko odvezem tura, toliko ću zaradit'. Neizvjesnost je. Ja ne znam što je problem cijelom ovome Gradu, dat' dva-tri stola više. Radio bi on, zaradio ja i platio Gradu. Svi na kraju zadovoljni. Ne znam zašto to koče, nisam rekao preko dana, samo navečer – kaže Ivica i nastavlja voziti svoj karić ususret novim izazovima.