Dok se u Los Angelesu tog utorka rodila hollywoodska ikona Marylin Monroe, istog 1. lipnja 1926. na drugom kraju svijeta, u Dubrovniku, rođen je glumac koji će obilježiti svijet kazališta i postati ikona Dubrovačkih ljetnih igara - gospar Miše Martinović. Za ovog prvaka glume na prvi dan kolovoza zauvijek su se spustili zastori, partio je s pozornice života točno dva mjeseca nakon što je proslavio 95. rođendan. Rodio se u kući iznad crkve svetog Nikole, a nedaleko mjesta rođenja, gospar Miše je i živio, u Zlatarskoj. Prije toga njegov dom bio je u Ulici Nikole Božidarevića, maturirao je u vihoru Drugog svjetskog rata, neplanirano završio u domobranima, preživio Bleiburg te je nakon povratka robijao u Zenici, gdje je prepoznat njegov talent za scenu.
Umjesto medicine, u vojsku
- U Dubrovnik sam se vratio uoči 1. maja 1948. i kao knjigovođa počeo raditi u poduzeću "Graditelj" kod muža moje tetke. Tad se u Dubrovniku spremala predstava "Rusko pitanje". Glavnog glumca prignječio je kamion na ulazu u Grad, a komitet je naredio da predstava mora ići. Tadašnji inspicijent Mato Baković, koji je također bio u zatvoru u Zenici, predložio je mene kao zamjenu. Zvali su u poduzeće da smjesta idem u kazalište! Zaigrao sam i vidjeli su da sam talentiran. Od komiteta je došla naredba da sam po potrebi službe premješten u Narodno kazalište u Dubrovniku. Upao sam tamo i počeo glumiti, a mislio sam ići na medicinu, rekao je gospar Miše u posljednjem razgovoru za Dubrovački u ožujku 2017.
Od 1950. postaje stalni član ansambla dubrovačkog kazališta uz kratak prekid od 1956. - 1957.kad je bio član Zagrebačkog dramskog kazališta, a teatru u rodnom gradu dočekao je mirovinu. Čak je u dubrovačkom kazalištu od 1994. do 1996. obnašao funkciju v.d. ravnatelja. Gospar Miše službeno je zaigrao na 2. Dubrovačkim ljetnim igrama 1951. utjelovivši lik Mara u Držićevom „Dundu Maroju“ iako je godinu prije igrom slučaja sudjelovao na Festivalu. Slijedile su potom još brojne uloge u djelima dum Marina: Bokčilo i Dundo Maroje u „Dundu Maroju“, Pasimaha i Dundo Niko u „Skupu“ Dživo i Stanac u „Noveli od Stanca“ te Kupido i Grižula u „Grižuli“. Glumio je i Vuka, Luja Lasića, gospara Lukšu kao i gospara Nika u Vojnovićevoj „Dubrovačkoj trilogiji“ te Nika Martinovića u „Ekvinociju“. Upravo je njegova posljednja uloga na Igrama bila u Vojnovićevom djelu „Na taraci“, premijerno izvedena na 60. Dubrovačkim ljetnim igrama. Isto tako, glumio je Areteja u istoimenom Krležinom djelu, Kreonta u Euripidovim „Feničankama“, Tezeja u Sofoklovom „Edipu na Kolonu“, a osobito će upamćena ostati njegova kreacija kafetijera Frana u legendarnoj, i danas hvaljenoj, „Kafetariji“ u režiji Tomislava Radića. U kolektivnom sjećanju će zauvijek ostati i njegov Knez na otvaranjima Dubrovačkih ljetnih igara.
Bez obzira na to što je tijelo oslabilo pa gospar Miše posljednjih godina nije izlazio niti je mogao stati na pozornicu, ostao je vezan s Ljetnim igrama pa je tako u predstavi „Hamlet“, premijerno izvedenoj na jubilarnim, 70. Dubrovačkim ljetnim igrama, posudio glas duhu Hamletova oca. Moglo ga se čuti čak i ove godine, kad se danski kraljević reprizno vratio na Lovrjenac. Dakle, gospar Miše ostao je s Igrama do kraja!
Nedostaje iskrenosti
Ni film ni televizija nisu mu bili strani, a gledatelji će ga posebno pamtiti po ulozi Brice u kultnoj seriji „Naše malo misto“.
- Lijepo je bilo! To su sve bili pravi glumci! Samo pogledajte lica koja su bila! Sve vrhunski glumci! Pravi komičari koji su mogli igrati komedije, a uvijek na granici. U tekst smo ubacivali naše riječi, a Smoje je koji put popi*dio! Trebao je napisati još tekstova za četiri epizode, a nije htio zato što smo njegovu stvar potpuno preokrenuli. Uvijek je bilo divno, radili smo, vjerujte, punom parom, bili smo unutra kao jedan i moralo je to izići iz cijeloga tog teksta. Odnosi među svim tim facama tamo, cijelo 'Malo misto' je zapravo skup jedne zajednice koja progovara svojim jezikom. Sad može netko reći: to ste vi snimali, a bilo je vrijeme komunizma. Bilo je, ali smo mi na jedan način prošli preko toga, pokazali da je svijet, taj mali svijet, ostao zapravo uvijek isti. Sve te velike perturbacije, svi su jedno drugoga spašavali. To je zapravo ljudsko u svemu tome, ono što bi trebalo biti. Svi su oni individualni fenomeni, svaki od njih, ali kad ih sve uzmeš zajedno, onda vidiš da je to jedna duša, da je to jedan mozak, jedno srce, prisjetio se svojedobno glumac u jednom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.
Pored glumačkog rada, gospar Miše bavio se čuvanjem dubrovačkog govora i akcentuiranjem Držićevih i Vojnovićevih djela, naročito u posljednje vrijeme. Javno je upozoravao na očuvanje govora i na svakodnevne pogreške, nije se libio biti iskren bez dlake na jeziku, otvoreno je komentirao: od programa Igara do televizijskog programa javnog servisa. Ne čudi stoga da je na pitanje u razgovoru za Dubrovački „što danas najviše fali ljudima?“ jasno odgovorio: "Iskrenost!"
A razmišljao je i o Gradu.
- Dubrovnik jest narastao stanovništvom, ali nažalost to stanovništvo je pobjeglo iz Grada. Grad je prestao biti Grad, on je cijeli ovako kako stoji, s malobrojnim stanovništvom i bez života prestao biti grad i postao je kvazi muzej. Ova ljepota, ona je stvorena za ljude, nije za prazninu, govorio je dramski umjetnik.
Vjera u Boga i hrvatska država
Također, u razgovoru za Dubrovački osvrnuo se i na svoj život.
- Mislim da sam u životu bio vrlo jednostavan. Imao sam neka načela koja sam sebi zadao, to je: da sam već od malih nogu, a poslije sve više i događaji koji su bili kroz moj život, sve zajedno mogu reći da mi je bilo prvorazredna stvar vjera u Boga. To mi je bilo osnovno. Druga stvar mi je bila hrvatska država. Cijeli život, od malih nogu! A to vam je od recimo svoje sedme godine kada sam išao s majkom za ruku s Gundulićeve place prema Dvoru jedna grupa ljudi je pravila demonstracije noseći veliku zastavu crveno, bijelu i modru. Kako sam bio s mamom, rekao sam joj: "Mama, ovaj što nosi bandijeru je falio, ide modro, bijelo, crveno?!" Onda me je mati stegla za ruku i rekla: "Ovo ti je zastava tvoga oca pod kojom je dva puta bio ranjen u Prvom svjetskom ratu!" Odonda je za mene hrvatska država bila ili san ili ostvarenje, kazao je.
Često je posjećivao crkvu Male braće, bio je blizak s franjevcima pa ne čudi stoga da mu je na prijedlog samostana Male braće uprava Franjevačke provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru još u siječnju 2007. podijelila naslov “subrata”. Godine 1990. dodijeljena mu je Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, 1996. dobio je Nagradu Grada Dubrovnika, isto tako za životno djelo, 2004. Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje, a 2009. Grand prix Orlando za osobit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Igara. Ocjenjivački sudovi ovako su opravdali svoju odluku:
- Nikada nije robovao klišejima, trendovima ili stilovima; njegova gluma postala je stil za sebe, a repertoar njegovih govornih intonacija, gesta i reakcija te sposobnost i volja da igra za partnera na sceni jednako koliko i za sebe sama i lik koji zastupa, postali su ideali mnogim mlađim glumcima na koje je sustavno prenosio svoja znanja – glumačka, lektorska, životna, stoji u obrazloženju.
Biblijska rečenica „U početku bijaše riječ, a riječ bijaše od Boga“, bila je jedna od svetih deviza gospara Miše koji je Dubrovniku i Hrvatskoj bio poslan od Boga, bogomdan, da im pruži riječi, itekakve riječi, nezaboravne riječi.