U šali će reći kako su naučile sve ‘tajne odgoja’, ali iz dana u dan uče i djecu kojom su svakodnevno okružene. Ana Nikolić po struci je pedagoginja, a njezina kolegica Tina Taslak socijalna radnica, a obje od 2018. rade kao školske odgojiteljice u Dječjem domu Maslina.
- Početak prve smjene je u 6 sati ujutro, od 6.30 do 7.30 sati traje buđenje djece za školu ili u vrtić. Potom slijedi održavanje osobne i prostorne higijene, doručak i interni dogovori između nas i djece oko škole i slično. S kolegama se dogovorimo oko organizacije dana jer ima djece koju se odvozi u vrtić i školu. Nakon toga se bude druga djeca, pazimo da im osobna higijena i uređivanje sobe prijeđu u naviku. Zatim slijedi pisanje školskih zadaća. Tjedni planirani program dosta je fleksibilan, što posao čini zanimljivijim, započinje Ana.
Svako dijete ima svoju priču
Tina dodaje kako na početku smjene odgojitelji podijele poslove, ne radi uvijek isti odgajatelji iste smjene, timovi se stalno mijenjaju. Netko će jedan dan obaviti više domskih zaduženja zajedno s djecom, a netko savjetodavni dio posla.
- Ako dijete ima neki problem ili to uočimo, na licu mjesta djelujemo savjetodavno. Svi imamo ‘matične grupe’ odgojitelja, pa ako nas kontaktira netko iz stručne službe škole ili razrednik, pokušavamo naći najbolje rješenje, govori Tina objašnjavajući savjetodavni dio rada.
Otkriva kako je popodnevna smjena malo zahtjevnija od jutarnje.
- Večera je u 19 sati, a nakon večere mlađima pomažemo oko osobne higijene. Provjeravamo osobnu higijenu kod djece od 1. do 4. razreda, pogledaju neki crtić, podruže se pa odu na spavanje. Djeca od 1. do 4. razreda i djeca vrtićke dobi do 21 su u krevetu, a stariji mogu ostati budni do 22 sata, kad se po pravilniku i kućnom redu gase svjetla, ali i internet, govori Tina i napominje kako u Domu borave djeca od vrtićke dobi do maturanata.
Tina ističe kako je dobro, ali i zahtjevno raditi s djecom, nerijetko jako stresno i nepredvidivo, ali ona i kolegice iz dana u dan stječu nova korisna iskustva. Ne reagira svako dijete jednako na autoritet, svako ima svoju ‘priču’.
- S manjom djecom je puno zahtjevnije raditi, često im posvećujemo više pažnje pa se nekad, nažalost, ne stignemo starijima posvetiti toliko koliko bismo željele, pojašnjava Ana, a Tina dodaje:
- Nekad se u jednom danu možeš svima podjednako posvetiti, a nekad samo određenoj djeci kojoj u tom trenutku treba podrška i pomoć. Primjerice, srednjoškolci su na velikom životnom raskrižju i njima treba puno, puno pomoći... Treba ih usmjeriti da se nakon srednje škole nastave školovati ili da počnu raditi ono što vole i što ih ispunjava. Oni najprije traže povjerenje i često budu razočarani ili ljuti jer mi ne možemo reagirati kao prijatelj, tetka, roditelj, starija sestra, ali ne treba to uzimati k srcu. Moramo raditi po pravilniku, kućnom redu, po zakonima pa kad nam se povjere, neke stvari moramo reći dalje kako bi ih riješili. Teško im je nekad objasniti da je to za njihovo dobro, da su povjereni nama kao odgojiteljima i ustanovi na skrb, da ih moramo paziti i da smo za njih odgovorni. Iskreno, puno bi im više dopustila da mogu, ali ne smijem. Naravno, trudimo im se nekad progledati kroz prste, oprostimo im i neke tinejdžerke pogreške, govori Tina koja je kao srednjoškolka živjela u ženskom učeničkom domu pa dobro razumije tinejdžere, točno zna što ih nervira, a što im se sviđa.
- Neprestano važemo što možemo, reagiramo na neke situacije odmah pa nešto ostavimo postrani, dolazi i do sagorijevanja pa se pitamo jesmo li još nešto mogli napraviti ili se nekom drugom posvetiti? - kaže Ana.
Tina je prikupila iskustvo i radom u centrima za socijalnu skrb, naučila je koliko je važan pristup. Naravno, djeca najviše vole kad ih se za nešto nagradi, a ne vole kad im se uskrati mobitel, igranje igrica, izlasci ili slično. U svemu odgojiteljice traže mjeru.
- Nekad djeca ispipavaju teren, granice, okruženje koje je bilo doma nije kao ovdje, gdje je sve nekako u okvirima kojih se treba držati. Teško je na mnoga pitanja naći odgovor, treba odvagati što se može reći i koliko granica pomaknuti. Radimo na uzajamnom uvažavanju djece, razgovaramo, dajemo primjere, a eventualne konflikte i probleme rješavamo odmah, navodi Tina.
Ne kriju kako su obje krenule s velikim entuzijazmom, ali od idealista su brzo postale - realisti. Kad su došle, u domu je bilo više adolescenata s kojima je bilo lakše raditi. Obje priznaju kako im je sad, pet godina poslije, daleko zahtjevnije raditi s djecom kojima treba posvetiti više pažnje. Podjednako zahtjevno je raditi i s dječacima i djevojčicama. To što su i same mlade olakšava im bolje razumijevanje štićenika. Paze da se stariji vrate u Dom u dogovoreno vrijeme, da imaju granice s izlascima, a kod mlađih pokušavaju uspostaviti poštovanje prema autoritetu, što nije uvijek lako.
- Netko je blaži, netko stroži, a mi ‘blaži’ postajemo ‘stroži’ jer je potrebna struktura. Nekad nakon mjesec dana vidite napredak. Ili se nakon mjesec dana sve izgubi, ali ne odustajete, komentira Ana.
Zdrava i dobra obitelj
Tini je najdraže pomagati djeci oko zadaće.
- Malo se i mi ‘testiramo’ koliko smo znanja usvojile, objašnjavamo im i učimo s njima, a sutradan crno na bijelo možemo vidjeti rezultat, primjećuje Ana.
Obje su ponosne na svaki uspjeh štićenika, a najsretnije su kad djeca prestaju biti korisnici Doma te se vrate u obitelj.
- Nedavno smo imali jedno posvajanje i jako smo se veselile jer obiteljski dom je uvijek za djecu bolji izbor. Djeci treba zdrava i dobra obitelj, to su nam sretni trenuci. Također i trenuci kad stariji štićenici nađu posao, kaže Tina.
Ana pamti još neka lijepa iskustva.
- Kad za Božić ili neki blagdan dobijete poruku od bivših štićenika, kad vas se sjete ili vas sretnu na ulici i dođu se javiti, požele se podružiti i porazgovarati, to je divno. Nakon što ste im nešto morali zabraniti ili nakon što su toliko puta bili ljuti na vas, vidite da ste uspjeli napraviti nešto pozitivno, da su djeca usvojila ne samo osnovne norme ponašanja, nego da ste ih usmjerili, priča Ana.
Kad je lijepo vrijeme, djeca se igraju vanka, smišljaju igre, organiziraju nogometna prvenstva na igralištu ispred Doma, a svaki dan prođe uz smijeh i u poneke anegdote.
- Bio je dječak koji je radnu sobu odgajatelja non-stop umjesto ‘odgojiteljska’ zvao ‘roditeljska soba’, sjeća se Ana.
- Kad imamo priredbu za sv. Nikolu, tad su mi najsmiješniji kad glume, kad mlađi nauče recitirati, odglumiti, baš me obuzme sreća kad ih gledam. Ili, kad mlađi pođu spavati pa ostanu djeca od 5. do 8. razreda i srednjoškolci, meni je to posebno drago, recimo, navečer od 20.30 do 22 sati lijepo je sjediti s njima, pričati, zezati se... Vidim da im je to bitno, fali im druženje. Ispričaju nam neke anegdote iz svog dana, nekad se i povjere, priča Tina koja u svom poslu voli slobodu, fleksibilnost, dinamičnost i što na licu mjesta može vidjeti rezultate rada. Sretna je i što ima jako malo papirologije.
- Volim vidjeti pozitivan pomak kod djece. Sretni smo da smo bar taj jedan korak napravili pa iako to nekad zna biti i korak natrag, ali opet se nakon nekog vremena vidi napredak, ostavili smo neki trag, znaš da to nije bilo uzalud, dodaje Ana.
U slobodno vrijeme obje vole druženja, kave, izlaske, a toliko su navikle na sve oblike dječjeg ponašanja da su privatno posve staložene i smirene. Poslovno ili privatno, one su u dječji svijet ušle davno prije Schengena!