Sudionik obrane Dubrovnika Teo Andrić prilikom svečanosti na Srđu prisjetio se dijela ratnog puta.
- Bude se uspomene uvijek kad ste na Srđu, ipak je on bio jedna od ključnih točaka obrane Grada. Počelo je kako je počelo, 1. listopada napadom na Grad. A, prije toga su oni krenuli iz Konavala, a taj dan se dogodilo ono što mnogi nisu mislili da će se dogoditi: da će se raketirati tvrđava na Srđu i Centar za obavješćivanje. Taj dan bilo je 55 ljudi i pokojni Miljenko Bratoš, koji je bio zapovjednik, mi je rekao: 'Hajdemo se ljudi fotografirati, tko zna tko će od nas preživjeti. Hvala Bogu, nešto je ispalo pa se nismo stigli tu fotografirati, da jesmo, sigurno bi nas od tih 50-ak bilo 40 mrtvih. Bude malo u svemu i sreće, ali sreća nije presudna, presudna je volja, želja i ljubav prema Domovini., poručio je Andrić te nastavio:
- Presudno je bilo to da se nakon toliko godina, sanjajući hrvatsku državu, dogodio takav splet okolnosti, da smo je konačno mogli dobiti. I kad imate to onda krenete i nema priče. Ljeto prije smo išli u Roxyja, igrali Divlju ligu, a netko ti hoće uzeti mladost i onda postanete 'zvijer'. Svi ti ljudi u pozitivnom smislu su postali 'zvijeri' i mogli su podnijeti nešto što u normalnom životu nisu mogli: i hladnoću, i gledati ranjene i mrtve ljude oko sebe i ići naprijed. Mi smo jedan prkosan narod, ne damo se. I naravno, Bog pomaže i kad to dvoje sklopite, eto vam pobjede. Srce je bitno, gledali ste sto filmova, gledali ste boksačke mečeve gdje jedan izgleda manji i slabiji, a na koncu pobjedi onoga većeg i jačeg, uz nekakvu tehniku i znanje, a najbitnije je srce. To je bilo ili sad ili nikad više u povijesti. Pružila se prilika, ili će biti Hrvatske ili neće, a hvala Bogu, bila je, rekao je Andrić.