Da su mame - mame, to već znamo. I da su brze, konkretne i poduzetne - znamo i to, od individualnih projekata i akcija pa do onih grupnih organiziranih preko stranica, na kojima se doista može naći sve, i na kojima mame uskaču sa savjetima, odgovaraju na pitanja, okupljaju se, organiziraju i pomažu, i u rješavanju svakodnevnih neodumica pa do velikih akcija pomoći za druge. Ipak, mama je sretnija ako je u cijeloj priči i tata, i to ne bilo kakav, nego kao ravnopravan partner, u svemu, što su nam pokazali i dokazali muškarci iz Facebook grupe Tata je tata, njih više od tisuću, koliko ih trenutno grupa broji.
- Robert Kužnin je jednom bio sam s djecom, nešto je čitao i svugdje nalijetao na 'samo je jedna mama', nema do mame, i slične fraze, pa je, malo revoltiran onime što vidi odlučio osnovati grupu Tata je tata, i pokazati kako nisu bitne samo mame, i da se bez tata ne može. Iako, naša je grupa ponešto drugačija od svih grupa mama, ovdje nema rasprave, nekih komentara, odgovaranja i slično, ima samo konkretnih akcija i djelovanja. Netko nešto predloži, tko se prvi javi preuzima odrađivanje i širi dalje. Onako jednostavno i konkretno, muški. Jest da je grupa nastala iz blagog revolta prema nedovoljnom priznavanju tata, ali odmah se pretvorila u jednu dobru priču - priča nam Miho Bukvić, moderator grupe dubrovačkih tata, i sam otac jedne djevojčice.
Ili jednostavno, ili nikako
- Ima ovdje u grupi i tata koji imaju više djece, ali nije to cilj okupljati tate s puno djece, ako imaš jedno ili pet, obaveze i afiniteti su vam isti - želite im najbolje što im možemo dati, i to i radimo za djecu koja nemaju tu sreću - dodaje Miho koji se, kaže, na taj način povezao s ljudima s kojima se možda nikad ne bi družio.
- U grupi nas je toliko različitih profila, zanimanja, karaktera... tu su pale neke 'nemoguće' kombinacije. Kad bi se našli na kavi i oko dogovora za neke akcije, konobar bi nas pogledao i rekao - 'pa 'ko vas sastavi!', i to je točno to. Zato dobro i funkcioniramo."
Od 2017. kad je grupa osnovana koncentrirani su bili za pomaganje, osobito u prosincu, i uvijek su to familije s djecom kojima je potreban neki vid pomoći, popravaka, spenza, pokloni, i tome slično, i tako su dosad i funkcionirali.
- Istina je da je to bilo od akcije do akcije, od jednog prosinca do drugog. Kontaktirali bi Vesnu Tadić koja vodi grupu Pomoć za Dubrovčane, dobro se raspitali što kome treba, i pomogli tih nekoliko obitelji u bilo čemu. Radimo akcije za Josipovac, za domove za stare, kako kad i kome osjetimo potrebu da treba. Izbjegavamo davati novce, mislimo da smo puno potrebniji u drugim stvarima, a i kad nekome pomogneš u bilo čemu, to je divan osjećaj, to je za nas to!" - priča Miho i dodaje kako su taman završili ovogodišnju božićnu akciju, kad je krenulo s potresima.
- Kako smo to vidjeli odmah smo se organizirali, kao uostalom i građani cijele Hrvatske. To je jedna humanitarna katastrofa i na takve situacije nitko ne može ostati nijem i gluh. Nije nam trebalo dugo, pronašli smo skladišne prostore, još pregovaramo za neke prostore jer pomoć će pogođenim područjima trebati još jako dugo, i krenuli smo u akciju. Prije par dana su se ljudi vratili odozgor, odnijeli su na kamione svega što treba, a kako smo mi neprestano u dosluhu s ljudima na terenu, znamo točno što, kome i koliko treba i tako ciljano prikupljamo i nosimo. Ne smije se ništa u ovoj situaciji raditi stihijski, jasno je da je već zbog toga nastao kaos, zato mi idemo po imenima, adresama, gradovima, selima i institucijama ciljano. Nismo anonimci, idemo i mi s imenom, prezimenom i srcem ali i razumom, pa znamo da su dobili oni kojima treba točno što im treba" - priča Miho.
Djeca znaju, supruge odobravaju
- Andrija Bratičević i Mirko Obradović su nam ajmo reći prve udarne igle, desetak je ljudi koji čine jezgru grupe, stotinjak ljudi koji su non stop uključeni u sve, znate da je Andrija obitelji kojoj je ponuđen smještaj u Cavtatu izišao ususret. Odmah po informaciji sjeo je u auto, pošao po njih i doveo ih u Cavtat, i nastavljamo tako i dalje, koncentrirano i konkretno. Puno je kilometara do gore, ali sve se može, evo i supruga me pušta da idem, što će, zna da se mora, pa će me oslobodit' pranja pjata i ostaloga" - smije se Miho, a supruga smijehom i odobrava.
Tate su sjajna interventna grupa za izvanredne situacije, iako se i privatno znaju nalaziti, ali, kaže Miho, bez puno priče. Nema nerealnih obećanja, u njihovu se grupu javljaju samo oni koji mogu izvesti ono što su rekli da hoće.
- Evo sad znamo da gore u potresom pogođenom području trebaju madraci i konzervirana hrana za bolnicu, pa smo se ovih dana koncentrirali na to. Prikupljamo i još ćemo, kad se napuni koliko je potrebno, vozimo gore i to je to, onda ćemo dalje vidjeti kome što još i koliko treba"- zaključuje Miho.
U međuvremenu, obiteljski život ne pati, sve se u obitelji odrađuje ravnopravno koliko se može, tate su to od formata, ne oni od prije puno desetljeća koji nisu držali nijedan kantun kuće, dapače, a tako se ponašaju i u brojnim, ne samo božićnim akcijama.
- Pa kad radimo neku akciju vodimo sa sobom našu djecu, pogotovo kad su u pitanju igračke i kupovanje poklona za drugu dječicu" -priča i dodaje vrlo pragmatičan razlog:
- Pa zato što bi se mi, muški k'o muški, vjerojatno gubili satima po butigama, kad pojma nemamo s čime se djeca određenih dobi igraju, ali zato su tu naša djeca koja nepogrešivo odaberu najpopularniju igračku. Ove godine smo ih isto vodili u kupnju s nama, i u roku od sat vremena sve smo obavili!". Vode djecu tate i zato, naravno, jer je to sjajan osjećaj kojeg moraju prenijeti svojoj djeci, da im pokažu koliko su sretni jer su u mogućnosti pomoći drugome koji nije te sreće, pa će i ta djeca odrasti s nekim od najvrjednijih ljudskih osobina. Jer Tate su tate!