-Rođen sam u Dubrovniku i cijeli sam život proveo unutar zidina. Pred mirovinu sam, supruga je teško bolesna, jedan sin je s nama, drugi se, razumljivo, želi osamostaliti i zasnovati obitelj. S djevojkom je bio podstanar i stan plaćao 3.000 kuna. No, kako je dobio otkaz stana jer se vlasnik odlučio iznajmljivati turistima, u gradu nije nije mogao pronaći novi. Svi smo živjeli u nevelikoj kući s mojom sestrom i koliko god razmišljao, nisam iznalazio način kako pomoći djeci. Jer, nekom tko je kao ja sad na burzi rada, stan je u Dubrovniku nemoguća misija. Provjeravao sam: skupi su i Neum i Herceg Novi, ali je 2017. supruga na internetu pronašla u Trebinju novoizgrađeni stan od 78 kvadrata po cijeni od samo 50 tisuća eura! Nekako istovremeno smo dobili malo nasljedstvo, a novac se već počeo topiti, teška srca smo se odlučili za taj izbor. Za šupu i garažno mjesto platili smo još 5 tisuća eura, a sin je pronašao majstore i sve za samo mjesec dana riješio, plativši za novi namještaj i svim novim uređajima potpuno opremljeni stan samo 15 tisuća eura!
Eh, ta nostalgija
Priča nam ovo naš sugrađanin koji je, uz napomenu kako to uopće ne krije, jer svi njegovi prijatelji i susjedi znaju da živi u Trebinju, zbog mogućih zluradih komentara"hejtera" ipak zamolio za anonomnost te dodao:
- Pred selidbu, cjelu noć nisam spavao. Ponovno sam vagao argumente za i protiv te odluke, mislio se je li moglo drugačije. Ali, obitelj je zajednički odlučila: nećemo prodavati djedovinu tj. stančić na Sv.Mariji. Jer, nakon podjele bi za taj novac vjerojatno mogli kupiti dio stana u Mokošici, ali kako dalje živjeti i otplaćivati kredit? Tisuće se pitanja rojilo u glavi, a vidio sam kako ni ukućani nisu mirno spavali uoči krupnog životnog preokreta. Razmišljali smo iznova što će biti u novoj sredini, što nas čeka? Ali, preselili smo, snašli se, mlađi je sin kasnije postao voditelj jednog restorana i tetka mu je prepustila svoj dio u onoj kućici gdje sad živi s djevojkom. Ima pristojnu plaću i pomaže nam. Premda u Trebinju imam i rodbinu, godinama nismo baš održavali bliske kontakte te nam je ispočetka bilo vrlo teško.
Svako malo sam išao u Grad da vidim prijatelje i rodni grad. Vukla me nostalgija. Još nisam navikao na život ovdje, fale mi Grad i društvo, zbog korone i svega duša me boli. U zgradi sam se sprijateljio s dvojicom susjeda koji mi mogu biti sinovi. Kad me jače uhvati nostalgija, prošetam sa sinom koji živi sa mnom, ali ne mogu sa suprugom jer je teško bolesna. Život se premda promijenjen iz korijena, postupno normalizirao. Blizu su trgovine i tržnica, vikendom se družim sa sugrađanima koji dođu ovdje. Vjerujem da ću uskoro, s mirovinom, kako- tako ovdje normalno živjeti. Već sada znam: dole ne bih mogao. Usporedbe radi: ovdje su struja, internet i ostale režije barem duplo jeftinije, sve to me ni zimi ne dođe 150 KM, a u Gradu nikad ispod 1.500 kuna! Istina je: već sam mnoge upoznao, snalazim se, voće i povrće, kafići i restorani su jeftiniji...Ali, fale mi Grad i staro društvo, teško mi je bez njih- dodaje uz uzdah dok krišom, kao da sklanja pramen kose s lica, briše oči koje su zasjale neobjašnjivom tugom.
Kako s mirovinom?
Od vodećih građevinskih tvrtki u Trebinju koje grade po sustavu "ključ u ruke" doznali smo da je na užem gradskom području u tijeku izgradnja 300 stanova. To su garsonjere površine 30, jednosobni stanovi od 50, dvosobni od 70 te trosobni od 100- 120 "kvadrata", ali se sve više grade i penthausi površine 150- 200 kvadrata.
Najtraženiji su jedno i dvosobni stanovi, a ovisno o lokaciji cijena se kreće 1.900-2.900 KM po kvadratu. Zbog posljedica poskupljenja cijena građevinskog materijala za 30- 70 posto nemoguće je prognozirati nove cijene za novogradnje koje se tek treba ugovoriti. Potvrdili su nam kako je istina da među kupcima stanova sve više i ima Dubrovčana, ali se može zaključiti kako se nerijetko umjesto njih, kao kupci ili posrednici pojavljuju ovdašnji odvjetnici.
Naš sugovornik otpuhuje dim cigarete i zamišljeno nastavlja:
- Kad me pitate što bih preporučio nekom tko se nađe pred sličnim životnim izborom te što bih i bi li uopće ovakav potez nekome preporučio, mogu reći da znam neke koji se nose mišlju da ovdje kupe stan i tu žive. Osobno mislim da tko ima dobru mirovinu i ima dodatni izvor prihoda za preživjeti, neka ostane u Dubrovniku. Ali, ovdje se s našim malim mirovinama može živjeti ljepše nego na jugu Hrvatske. Povremeno se sjetim ratnih dana kad sam imao radnu obvezu, radio od jutra do mraka u hotelu te pazio na sestri i sad pokojnu majku. Nije bilo lako, ali sam bio mlad i nisam strahovao ni od čega, pa ni granata. Ali, počele su me sustizati traume i da danas zarati, više ne bih imao hrabrosti kao nekada raditi uz zvuk pucnjave i pod uzbunama. Moram reći da mi ovdje nitko nikad nije ništa predbacio ili uvrijedio, politika me nikad nije zanimala, a s mnogima koji me poznaju i dalje sam prijatelj i održavamo kontakte. No, odluka o dolasku i sama selidba bili su šok, ponajviše stoga što sam morao napustiti grad u kojem sam živio 60 godina! Ali, fali mi moj grad, što ću kad je to jače od mene! - povjerio nam se sugovornik, gospar s trebinjskom adresom.
