- Zovu ih turističke ali to su dubrovačke cijene jer ih mi plaćamo. Ili smo možda gosti u svome Gradu? – pita se opravdano stanovnica povijesne jezgre Ane Čebo u još jednoj u nizu turističkih sezona kad trgovački lanci prakticiraju poskupljenja.
- Da hoću neđe poć' đe je jeftinije, nemam snage. Da idem u Gruž u velike butige ne bi da mi džabe daju, ne mogu. U Gradu su većinom stariji ljudi, kako ćemo mi kroz autobus do centra i sa saketima nase u Grad? – iskreno će sugrađanka. Primijetila je Ane kako u gradskim butigama 'cijene pomalo dižu, kao neprimjetno, ali itekako se vidi i osjeti po džepu'.
- Skupi se po' kune, kuna, dvije... Bio je i veći izbor suhomesnatih i mliječnih proizvoda, sad je to suženo na par artikala, pa izvoli! Nemaju ponudu k'o što su imali. Kažu da ne naručuju oni nego centrala prema onome što vide da najbolje ide, pa nam to šalju dole – kaže gospođa Ane želeći pojasniti kako gradske trgovine zapravo ugađaju strancima jer nudi se vode i sokova stotinu vrsta, grickalica, suvenira... svega što gosti kupuju.
Bez objeda
U razgovor se uključuje i umirovljenica Ankica. Ona i prijateljica izračunale su kako prosječan Gružanin ili Lapađanin mjesečno ušpara barem 300 kuna na prehrani u odnosu na sugrađanina unutar zidina. Istina je to, već godinama prisutna, o tri gradske butige s minimalnim brojem artikala, koliko ih se prostorno može ugurati. Zato u njih gospođa Ankica ide samo ako što pofali. Sin joj obavi veliku spenzu izvan zidina.
- Kefir, onaj od litre bio je 11 i po', sad je 16 i po' kuna. Ovo 'i po' je radi ambalaže. To stalno kupujem pa onda i primijetim. Voće je poskupilo, a ponude uopće nemamo. Još rano ujutro ugostiteljske radnje dosta toga pokupuju pa poslije nemaš što uzet' – kaže nam pa će kroz smijeh:
- Da računam na butige u Gradu, ne bi objeda ni imala.
A prisjećaju se starije sugovornice Grada iz nekih prijašnjih vremena i butiga Rudine, Minčeta, Budućnost, Agrum. Bio je i Zec, a u njega svega. Čak je bio i namještaj na Stradunu. Sve butige od hrane i potrepština za domaću čeljad. I da, cijene nisu divljale u sezoni. Ljuti ih što rješenja nema. Izbore bi, smatra gospođa Ane, trebalo staviti svaku godinu jer 'onda obećavaju brda i doline, pa bi možda i našli kakvo rješenje'.
- Moje napolitanke koje su inače 22 kune, na sniženju 19, sad je 'best price' 26 kuna. Ulje je na 16 i pol kuna došlo, pa dokle? Domaćica normalna cijena je 14,99 kuna, sad je 'best price' 16,99. Pene rigate normalno koštaju 10 kuna, na akciji 6, a sad su čak 13. Hoću li zbog po' kila paste poć' u Gruž? – pita se Dado Sardi.
Svjesni su stanovnici unutar zidina kako su cijene prehrambenih artikala svugdje porasle, ali u gradskim butigama je situacija još gora. Osim što su barem pola kune, kunu pa i više određeni artikli skuplji, od srpnja nema ni akcija. Zato Dado jednom mjesečno pođe do Župe pa poteže spenzu s Buže nakon što dočeka parking. I sve to dok se u vrećicama, na 30 i preko Celzija, lagano ali sigurno sve topi i kvari.
Gnjila banana
- Neću ovdje više ništa kupovat', ni zimi. Trebao bi ih cijeli Grad bojkotirat' da zimi ne kupujemo ništa pa da onda vide, stvarno su katastrofa. Prestrašno. Kad sam vidjela cijenu ulja, samo sam izašla iz butige. Treba kupovat izvan Grada, prema Župi – savjetuje Jelena Mazarekić, svjesna da je 'kad nešto prifali, opet usmjerena na njih'.
- Nemoj da nam suvenira prifali! Pun ih je Grad pa su ih još u Konzuma na vrh place stavili. S obzirom da je to gradski prostor, Grad bi trebao urgirati i tražiti ultimatum, da mi domaći imamo popust. Oni nam daju neku karticu, kao bodove, a lupnu te cijenama.
Nada Fertić naglašava kako su cijene,pogotovo prehrane, svugdje narasle, ali je Dubrovnik na tom planu rekorder.
- Najskuplji smo grad. Zašto? Kome te cijene, turista malo, 'ko plaća, građani!? Cukar je dvije kune krešio, od osnovnog do svega ostalog, sve je pošlo gore. Uvjeti života su došli nula, a plaće i mirovine sve manje. U Zagrebu je sve puno jeftinije, pričaju mi prijatelji, kod njih akcija ne fali, a ja moram iz Grada svaki dan u Gruž da nešto kupim – kaže Nada, nezadovoljna kvalitetom voća i povrća koje stigne do gradskih butiga 'sve napola gnjilo'.
- Kupiš bananu, drugi dan je gnjila. Drže sve po frižiderima, izvade i umjesto da daju niže cijene, oni ih povećaju.
Vladimir Šarić tvrdi kako ima razlike u cijenama i između tri gradske butige, pa valja provjeravati gdje se što kupuje. Recimo, špagete ćete u Pema platiti 9, u Konzuma 13 kuna, a šunku u Konzuma 19 i pol u Pema 20 i pol kuna ili keks Domaćicu u Pema 15, na akciji 11, a u Konzuma 17 i pol kuna. I moglo bi se tako do sutra. O trećoj trgovini nećemo, ona je kako je nazivaju sugrađani, delikatesna.
- Negdje još bude akcija, a negdje više nema. Iskreno, znam gdje se što može povoljnije kupiti. Izvan Grada ne idem, jesam zimi, sad mi je naporno. Nas u godinama stalno straše da moramo bježat sa sunca, od gužve... pa izbjegavat' treba i autobuse i butige koliko se može.
Valjalo bi što oprat i na ruke
Svjestan je kako do Grada dođu male količine rijetkih artikala koji se nude u trgovinama unutar zidina. U spenzu treba što ranije jer poslije 'ugostitelji opustoše butigu'.
- Poć' u butigu znači manje-više najedit se. Male butige, pa sve puno kutija koje moraju rasporedit' po policama, pa se moraš između toga svega provlačit. Uglavnom, kupovina nije komforna. Nema komoda, stalno moraš nekoga propuštat', ideš na vagu, a red se već formirao iza tebe – žali se gospar Vladimir i dodaje kako je na zelenoj placi 'sve po zlato'. Sreća je, kaže, da je mali potrošač pa i nekako, a tko ima veću familiju, taj je u većem problemu.
Grad bi mogao naći veći primjereniji prostor za butigu, jedna je od ideja naših sugrađana. Primjerice, bivši Express restoran ima dosta veliki prostor, zašto ne tamo? Povećanje najma trgovini koja je u gradskom prostoru opet bi se građanima obilo o glavu. Veći najam, veće cijene, mišljenja su. Od sugovornika još doznajemo kako male vrećice, pakiranje od 10 komada, u Gradu stoje 7,80 kuna a u butizi izvan Grada četiri. U trgovini na placi nema mortadele s maslinama samo bez. Bit će da su proveli istraživanje pa shvatili kako oni u zidinama ne vole masline. Primjerice, stanovnik unutar zidina želi oprati rublje. Litra tekućeg deterdženta stajat će ga 50 i nešto više kuna, a ako će do Gruža pakiranje od pet litara (kojeg u Gradu nema) na akciji će platiti sedamdesetak. Ustvari, malo je stanovnika u Gradu pa valjda mogu oprat što i na ruke!