Nepodijeljeno je mišljenje Dubrovčana kako će orden krasiti grudi i odoru istinskog borca i domoljuba koji je znanje, stručnost i hrabrost stavio u službu domovine. Riječ je o čovjeku koji je 19. rujna 1991. godine, u trenutku bijega sa suprugom i djecom iz garnizona u Trebinju u Dubrovnik, izbjegao zasjedu kojoj je cilj bilo da ga se likvidira.
Ostavljajući zapovjedništvo Istočnohercegovačke 472. brigade JNA u sastavu koje je bilo oko pet tisuća dobro naoružanih vojnika, pukovnik Marinović je prebjegao sa svim planovima za napad te iste armade na Dubrovnik. Stigavši u grad u kojem od ranih 60-ih godina prošlog stoljeća nije bilo ni jednog vojnika niti vojne postrojbe, Marinović je sa šačicom bliskih suradnika te dragovoljcima Zbora narodne garde, uspješno uspostavio postrojbu i obranu grada koji je za agresorsku vojsku zauvijek ostao neosvojiva tvrđava, pa i 6. prosinca 1991. kada je Dubrovnik preživio jedan od najtežih dana u povijesti.
O danima u kojima se dogodio bijeg Marinovića i ulozi koju je u ustroju obrane imao kao ratni zapovjednik koji je na toj poziciji bio sve do 19. ožujka 1992. kada je kao jedan od rijetkih zapovjednika i visokih časnika JNA prigodom izviđanja ranjen na prvoj liniji bojišnice, general Veselko Gabričević koji ga je naslijedio na dužnosti zapovjednika obrane opkoljenog grada, kaže:
- Cilj tzv. JNA uz pomoć dijela pobunjenih Srba koji su se stavili na njihovu i stranu velikosrpske politike Slobodana Miloševića bio je da se Hrvatska ispresijeca na više dijelova i da se što prije izbije na Jadransko more. Nisu to uspjeli kod Senja, Zadra te u dolini Neretve, ali jesu kod Slanog i Dubrovnik stavili u okruženje.
Od svih gradova u Hrvatskoj, Dubrovnik se 1991. uz Vukovar našao u najtežoj situaciji. To treba uvijek isticati i nikada se ne smije zaboraviti! To kažem stoga što je Nojko Marinović kao zapovjednik obrane Dubrovnika bio u specifičnoj i vrlo teškoj situaciji u odnosu na sve nas ostale koji smo se nalazili na ostalim dijelovima ratišta. Grad je spašen prvenstveno zahvaljujući Marinoviću i njegovim u to vrijeme najbližim suradnicima: Čengiji, Varenini i borcima čiji doprinos u obrani Dubrovnika nije ništa manji, ali je sve bilo pod zapovjedništvom Marinovića i treba mu, doista, odati poštovanje, a ovo je odličje zasigurno došlo u prave ruke. Koliko je Nojko bio omiljen među ratnicima u gradu možda najbolje govori anegdota kada sam kao novi zapovjednik obrane Dubrovnika ušao u opkoljeni grad, a on je prebačen u Zagreb gdje je operiran i liječen.
Tada se Zapovjedništvo nalazilo u hotelu „Zagreb“ i po dolasku sam sjeo za stol u ćošku. Svugdje se moglo sjesti ali su me upozoravati na jednu stolicu:“Nemojte, molimo vas tu sjesti, tu sjedi naš zapovjednik! Nojko je tu obično sjedio i nikada nitko drugi nije sjedio“. Rekoh im da sam sad ja zapovjednik, da se znam jako dugo s Nojkom i stari smo prijatelji, da ću tu sjesti i da sam siguran da se Nojko neće naljutiti. Vjerojatno mu je to netko ispričao, a bilo mu je možda i smiješno kad je to čuo, ali se nikada nije naljutio. Sve to pokazuje da su ga cijenili jer su bili svjesni što je sve učinio za obranu Dubrovnika. I mislim da je grad imao sreću što mu je 1991. godine u onom teškom vremenu na čelu obrane bio general Nojko Marinović, rekao je Gabričević uz zamolbu da prenesemo čestitke za Dan pobjede svim građanima domovine i da u slobodi i miru dočekaju što više ovakvim praznika i obilježavanja obljetnice Oluje te da se uvijek prisjete ratnika koji su izvojevali pobjedu.
Marinović je bio među onima koji su odlučujuće djelovali na stasavanje 163. dubrovačke brigade Hrvatske vojske za koju je kasnije načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko često znao reći "da mu je više brigada kao što je bila 163. dubrovačka, da ne bi bilo problema u oslobađanju ostalih dijelova Hrvatske".
Eduard Čengija je kao zapovjednik topništva bio jedan od glavnih suradnika Marinovića o kojem 30 godina nakon agresije na Dubrovnik kaže:
- General je prije svega domoljub te izraziti profesionalac. Tijekom Domovinskog rata smo posebno surađivali 1991. godine i osobno ga mnogo cijenim. Smatram da je zaslužio orden od predsjednika RH. Kada je ranjen na prvoj liniji bojišnice strepili smo za njegov život, naravno jednako kao što smo strepili i za život svakog suborca, ali su liječnici srećom, sve odradili kako treba. Kod Nojka sam uvijek cijenio stručnost i znanje. I nikad nisam sumnjao u njegov odluke! A kad u ratu imaš povjerenje u svoga zapovjednika, to nema cijenu! Ne da vjerujem, nego znam da je i on imao povjerenje u svoje podređene- prisjeća se Čengija.
Pomoćnik zapovjednika Odreda naoružanih brodova Vido Bogdanović:
- Iskreno govoreći, ja sam onda vrlo malo ili nikako imao susrete s Marinovićem jer je moj zapovjednik Aljoša Nikolić, kojeg više nema, tada održavao zapovjednu komunikaciju sa Stožerom. Naš Odred naoružanih brodova je bio čudna vojna formacija i uglavnom su sve moje spoznaje o Nojku Marinoviću bile one koje nam je Aljoša prenosio ili što bi mi njega zamolili da prenese njemu kao zapovjedniku obrane grada. U svakom je slučaju naš osjećaj bio kako se radi o vrlo kompetentnom vojniku i zapovjedniku čija je uloga u obrani Dubrovnika, bez obzira na nečija drugačija i zločesta razmišljanja, bila ogromna i presudna u cijeloj konsolidaciji obrane, ljudstva i logistike te postavljanju na pravo mjesto ljudi i tehnike koje smo imali. U svakom slučaju, nakon Miljenka Bratoša, Željka Šikića ili Aljoše Nikolića koji su započeli organizacijsku pripremu obrane u vrijeme dok su drugi govorili kako Dubrovnik neće biti napadan, sigurno da je Marinović osoba koja je presudno utjecala na konačni ishod agresije na dubrovačko područje- prisjeća se Bogdanović.
On se, na upit da nekom anegdotom okarakterizira lik zapovjednika obrane, onako „na prvu“ prisjetio događaja koji se odigrao u uvali Lapad, ispred hotela "Kompas" gdje je bio istovar i pretovar opreme
:- Zakačio sam se s nekim iz Zapovjedništva obrane. Došlo je do žestokih riječi i onda su me špijali Nojku koji je pozvao Aljošu da vide što im je činit. Nakon sastanka se vratio s Nojkovom instrukcijom "Skloni ga negdje dva dana da ga ne moram 'hapsit, pa poslije k'o da ništa nije bilo"! Tako je Marinović, ipak, zadovoljio one iz Zapovjedništva i ukorio Bogdanovića, a opet nije me razoružao i zatvorio!
