Stručnjakinja za dubrovački govor objašnjava: ‘U mene doma su ‘tržnicu‘ zvali placa, što ne znači da drugi ljudi nisu govorili drugačije...‘

Rijetko žustru polemiku u javnosti ovih je dana izazvala dvojba o – tržnici. Točnije, o ‘ispravnosti‘ korištenja riječi ‘placa‘ i ‘pjaca‘. Za tumačenje smo zamolili našu sugrađanku Ivanu Lovrić Jović, znanstvenicu koja se dubrovačkim govorom bavi posljednjih 30 godina,od diplome preko magisterija i doktorata nadalje. Aktualna voditeljica voditeljica projekta Rječnik dubrovačkoga govora u Institutu za hrvatski jezik, financiranoga iz EU fondova, dr.sc. Ivana Lovrić Jović, kaže kako su kod nje doma za ‘tržnicu‘ govorili samo placa, što ne znači da nije bilo drugih ljudi koji su govorili drugačije.

Gundulićeva poljana

 

Tonci Plazibat/Cropix

Zato je, kaže nam, najbolje provjeriti dubrovačke izvore.

- Oblik placa u značenju ‘tržnica‘ pojavljuje se u Fojima od pazara (20. st.) i u Rječniku dubrovačkoga govora (Bojanić i Trivunac, 2002.). Ondje ima više potvrda (ne samo pod natuknicom placa): Placa je puna zeleni, pa i cijene kalavaju. Placa je bila puna kuka i šparoga. Puna je placa spinaća i mlade salate itd. U tome se značenju nalazi i u rječniku konavoskih govora (Veselić, 2020.). U pisanim je izvorima, međutim, češći u značenju ‘trga i široke ulice‘. U tome je značenju potvrđen u rječniku Jakova Mikalje (1651.) kao ‘mjesto široko u gradu, platea, forum‘, ali i prije, u Držića (16. st.) - od place čuvaj se, indje svudi lazi, a aktivan je i mnogo poslije: u dubrovačkim frančezarijama (18. st.), u Kolendama Mata Zamanje (19. st.), u Fojima od pazara (20. st.), u Vojnovića (20. st). To je značenje do danas napušteno osim kad se rabi u dvočlanome izrazu za određene gradske trgove Pujiška placa i Placa zelena, što nalazimo još u Zamanjinim Kolendama: oružani svi ko raci, ko u Puljiškom, tamno, placi. A nekad je taj oblik u tom značenju bio veoma plodan: mrmošenje od place je u frančezarijama označivalo ‘gradsko ogovaranje’, a riječi od place bile su ‘riječi tipične za govorkanje ljudi na ulici ili trgu‘. Ipak, u Dubrovačkome se vernakularu gotovo do danas zadržao izraz placeta za ‘mali trg‘ – objašnjava nam dr.sc. Ivana Lovrić Jović.

U djelima Marina Držića spominje se ‘placa‘, mnogo rjeđe ‘pjaca‘

Tonci Plazibat/Cropix

- Oblik pjaca u pisanim je izvorima iznimno rijedak. Ima ga Držić, ali samo u lika Dživulina Lopuđanina: Ako čovjeka išteš, ovo je na pjaci; ako žene išteš, u kući su gdje kudjelje predu – i to u značenju ‘trg, ulica‘. Zgodno je napomenuti i to da se Dživulin Dubrovčanima izruguje nazivajući ih placari, u značenju ‘trgovci varalice‘. U kratkome istraživanju za ovu prigodu inačica pjaca u značenju ‘tržnica‘ u pisanim izvorima nije pronađena. Bilježi je samo suvremeni glosar (Bego-Urban) kao inačicu oblika placa. Ishodište nalazi u talijanskoj riječi piazza (s istim značenjima, ‘trg i tržnica‘). No, moram reći da oblik pjaca za ‘tržnicu‘ često čujem u starijih govornika autentičnoga dubrovačkog govora – ističe sugovornica, pa se osvrće na inačicu ‘pijaca‘:

- Inačica pijaca ne pripada dubrovačkomu izričaju, osim ako se ne radi o nespretnome zapisu dvosložne riječi (pja-ca). Zapis pijaca sugerira izgovor s naglaskom na i koji dovodi do trosložne riječi (pi-ja-ca). Takav izgovor moguće je čuti danas u Dubrovniku, ali ne u govornika dubrovačkoga govora. Pisani izvori ga ne potvrđuju. Ako se među trima inačicama želi odabrati ona najautentičnija, to je zasigurno – placa. Stoga treba napomenuti da je, prema filologu Milanu Rešetaru, placa jedan od rijetkih raguzeizama – dakle, isključivo dubrovački oblik – zaključila je dr. sc. Ivana Lovrić Jović s Instituta za hrvatski jezik iz Zagreba.