Autor demografske studije Dubrovnika je dr. sc. Stjepan Šterc, predstojnik Odsjeka za demografiju i hrvatsko iseljeništvo te voditelj Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Profesor Stjepan Šterc u studiji se osvrnuo na niz segmenata koji su ključni za poboljšanje demografske strukture. Istaknuo je značaj izravnih i neizravnih poticaja poput financijskih, stambenih, komunalnih i pravnih, a koji za cilj imaju povećanje kvalitete života svih građana.
Populacija je najvažniji razvojni faktor
Konstatirao je kako je demografska slika Grada Dubrovnika, prema osnovnim pokazateljima i trendovima, relativno povoljnija od iste na razini cijele Hrvatske te da je najvažnije u sljedećem razdoblju poticajne mjere usmjeriti prema povećanju rodnosti i anulirati prirodni pad ukupnog stanovništva, provodeći istodobno plansku demografsku politiku temeljenu primarno na revitalizacijskim modelima.
U Studiji na 77 stranica je, između ostalog, ustvrdio da je 'maksimum smrtnosti stanovništvo Grada Dubrovnika doseglo 2017. godine i nastavak je njezinog povećanja realan bez ikakvog mogućeg ozbiljnijeg utjecaja na smanjivanje apsolutnih vrijednosti, iako bi se stope mogle smanjiti imigracijom mlađeg stanovništva. Smanjivanje stopa smrtnosti ništa neće promijeniti u odnosu apsolutnih vrijednosti rađanja i umiranja i posebno potrebe podizanja rodnosti na preko 500 osoba na godišnjoj razini. Potrebno bi bilo povećati rodnost za oko 10-12 % što je uz ozbiljne mjere stimulativne populacijske politike i prema domicilnoj populaciji moguće. Sekundarni maksimum smrtnosti zabilježen dvije godine kasnije, 2019. godine potvrđuje istovremeno i nastavak starenja ukupnog gradskog stanovništva i prethodne konstatacije'.
- Prirodni pad stanovništva Grada Dubrovnika neosporno je prisutan i nije posebno zabrinjavao do posljednje tri godine u promatranom razdoblju jer su se izmjenjivale godine s prirodnim rastom i prirodnim padom gotovo sukcesivno, međutim vjerojatni je to nagovještaj njegovog intenziviranja. Opća povoljnija slika Grada Dubrovnika u odnosu na ostale općine u Županiji i vjerojatno u odnosu na grad (naselje) Dubrovnik bez pravih bi se poticaja rodnosti mogla bitno promijeniti – istaknuo je u svjoj studiji profesor Šterc.
- Dubrovačko gradsko stanovništvo je već u popisu stanovništva 2011. godine bilo na pragu duboke starosti, a daljnjim je demografskim razvojem nakon popisa stanovništva 2011. godine sasvim sigurno u dubokoj starosti, s inklinacijom prema izrazito dubokoj starosti, bez obzira na pozitivnu migracijsku bilancu. Takva tipizacija ukupnog gradskog stanovništva danas, uz sva očekivanja od brojnijeg useljavanja od iseljavanja zadnjih godina, ponovo potvrđuje potrebu donošenja gradskih programa i planova vezanih za demografsku problematiku.
- Najvažnije je postaviti demografsku problematiku u planske temelje gospodarskog i ukupnog razvoja, shvatiti kako je ljudska populacija najvažniji razvojni faktor u svim djelatnostima, prihvatiti djecu kao stvarnog nositelja budućnosti, procijeniti gradske proračunske mogućnosti i prihvatiti poticaje prema demografskoj problematici kao ulaganja u razvojnu budućnost, a ne kao socijalni program. Gradskoj je upravi sukladno demografskim potrebama predložen niz financijskih, stambenih, stipendijskih, komunalnih, radnih, predškolskih, školskih, pravnih, poreznih, socijalnih i ostalih mjera, a po procjeni gradskih proračunskih mogućnosti i gradskih posebnosti izabrat će se najvažnije već primijenjene i s vidljivim rezultatima u drugim lokalnim sredinama – naglasio je Stjepan Šterc.
Dobro je da nije gore
A kako sve to izgleda u praksi, odnosno u obitelji s troje male djece koja je, uza sve neprilike u ovoj krizi, još i u podstanarstvu?
- Grad Dubrovnik je među boljima što se tiče nataliteta, ali ja vjerujem da je stvar u ljudima kojima je dosadilo čekati da im se nešto pomogne ili napravi. Život je jedan i ako je vrijeme za djecu, treba ih imati i ne može se čekati, kao naprimjer da ne budemo podstanari - rekla je Nina Mašić, članica i volonterka Udruge obitelji s troje ili više djece. Udruga je aktivna po pitanju projekata koji im olakšavaju život, roditelji pomažu jedni druge savjetima, a Nina ugovara i partnerstva u Gradu za tzv. Obiteljsku karticu, koja za članove udruge osigurava dodatne pogodnosti i uštede.
- Ljudima je želja za obitelji tu prevagnula, što ne znači da su uvjeti dobri. Dapače, mislim da su uvjeti loši, od nemogućnosti kupnje stana, do plaća, radnog vremena, poticaja i slično. Cijela Hrvatska dječji doplatak doživljava kao socijalnu mjeru, dok u razvijenijim zemljama svaka obitelj ima dodatak za dijete. To je pravi stimulans, a ne da to bude socijalna mjera.
Što vas je onda zadržalo u Gradu?
- Naša borba za ostanak u Gradu traje i dan danas. Prijatelji nam se čude zašto ostajemo u gradu u kojem je toliko toga protiv nas. Moji prijatelji u Švedskoj ne mogu se nadiviti u koliko uređenoj državi žive, gdje je lijepo imati djecu i gdje se država brine da im ništa ne nedostaje. Ono što mene ovdje drži je ljubav prema Gradu. Živjela sam jedno vrijeme u Zagrebu gdje sam jako dobro zarađivala, ali uvijek mi je falio Grad. Netko će reći zidine su samo kamen, ali ako se nećemo boriti mi koji smo tu rođeni, gdje je smisao? Kad sam se udala, jedno kraće vrijeme odgađala sam dolazak djeteta jer nisam imala stalni posao i sigurnost, bili smo i onda podstanari. No, shvatili smo da život prolazi, godine idu, a mi smo željeli djecu. Imamo tri curice. Na stolu gdje ima za četvoro, ima i za petoro. Prijatelji nam nerijetko poklone očuvanu odjeću svoje djece i igračke, a moram priznati da mi možda ne bi bili toliko opušteni da nam moji roditelji ne pomažu i pokriju dio stanarine. Dobro je da nije gore, a da može biti bolje, može – istaknula je Nina. Njihova obitelj korisnik je subvencije za podstanare, za koju se ukinula dobna granica od 35 godina života.
- Bogu hvala, to se promijenilo tako da i sad imamo tu subvenciju jer je u ovom Gradu jako teško doći do stana, pogotovo do 35. Ta nam subvencija puno znači i pomogne. No, onda se sjetim kako su se nekada gradili stanovi koje su zaposlenici, primjerice, hotelskih ili turističkih poduzeća povoljno otkupljivali. Prije se o tome vodilo računa, danas se ne vodi niti ima planskog zbrinjavanja familija. Predugo se čeka na rješavanje tih pitanja. U Mokošici su se izgradili POS stanovi, o Solitudu se priča već 10 godna i nikako da se izrealizira. Ne bih imala ništa protiv da mi se iz plaće izdvaja novac za neki fond za stambeno zbrinjavanje, kao što je to prije bilo. Voljela bih i da Grad nađe način da se privatne ruševine u srcu grada nekom odlukom moraju urediti nakon, primjerice, 20 godina ruševnog stanja ili prodati nekome tko će ih urediti, a ujedno riješiti svoje stambeno pitanje – zaključila je Nina Mašić.