U listopadu 1991., u opkoljenom Dubrovniku, boravio je punih 20 dana. Stipe Božić, alpinist, redatelj dokumentarnih filmova, fotograf, putopisac, tada ratni izvjestitelj HRT-a, opisao ih je kao najtegobnije vrijeme koje je ikad negdje proveo. Nastali su tada vrijedni snimci i fotografije, rijetko svjedočanstvo dubrovačkih ratnih strahota.
U tim nenormalnim okolnostima koje je svakodnevno dokumentirao, jednog hladnog jesenskog dana na Porporeli sreo je stanovnicu povijesne jezgre. Došla se okupati u moru, ‘morala je pa taman poginula‘. Pred Stipinom kamerom u svom stanu u Širokoj pokazala je i savršeno osmišljen ‘patent‘ kuhanja kave bez struje. Bila je to, kaže nam Stipe, najslađa kava koju je u životu popio.
- Bilo je to pretužno i preturobno vrijeme. U Dubrovniku nije bilo ni vode ni struje. Ta žena, Kate Lučić, pozvala me da mi pokaže kako kuha kavu. Na šteriku, ustvari na komadiće šterike i uz male trišćice, skuhala je nezaboravnu kavu. Stalno sam mislio kako bih Katu trebao ponovno naći, ali nikako nisam nalazio vezu – priča nam poznati hrvatski alpinist.
Nedavno je bio u Dubrovniku i posredstvom prijatelja iz Hrvatske gorske službe, na facebook grupi ‘Dubrovnik nekad‘ objavljen je taj ratni video zapis. Javili su se Dubrovčani koji su se (pri)sjetili Kate Lučić iz okolice Sarajeva koja je živjela u Širokoj ulici u kući gdje i pokojni Ivo Grbić. Bila je medicinska sestra, no nažalost je preminula.
Ostao je zapis, snimak odvažne žene koja se ‘prala‘ u moru unatoč snajperima i granatama i kuhala kavu iako nije bilo struje, koja je preživljavala u zastrašujućim uvjetima. Baš ta priča ima posebnost jer simbolizira odvažnost svih Dubrovčana, njihov opstanak teškim vremenima usprkos, nadu i optimizam da je dobro i kad nije dobro.
‘To je naš Stipe...‘
- Ljudi koji su ostali u Dubrovniku nisu se dali. Sjećam se pokojnog Đela Jusića i njegove lule, svaki dan bi izašao na Stradun. Gotovo svi smo se poznavali, bio sam u ‘Argentini‘ pa bi išao otamo preko Grada u Čingriju gdje je bio studio HTV-a. Malo ljudi je bilo u samom Gradu i to je bilo baš depresivno. Kad sad dođem do Grada i vidim ga kako blista, sretan sam do neba. Onaj koji nije vidio Dubrovnik u tim danima ne može to shvatiti ni osjetiti, normalno mu je da je grad takav kakav je sad.
Te 1991. do Gruža je iz Stona preko Šipana došao gliserima legendarnog Odreda naoružanih brodova.
- Odveli su me s još jednim fotografom iz Reutersa. Malo je reportera bilo, u gradu su bili još neki stranci i naravno oni koji su bili tu u studiju Dubrovnik. Mi smo zapravo slali sliku u svijet. Napravilo se čudo. Improviziranim sredstvima i tehnikom se preko kućnih antena s Petke pa na Rotu slalo signal koji nije bio tehnički najbolji ali je ipak slika obišla svijet i pomogla da svijet shvati u kakvoj situaciji se Dubrovnik nalazi – prisjeća se Božić i dodaje kako su svi izvjestitelji koji su tada bili u Dubrovniku imali isti motiv ‘što više slika poslati i što bolje opisati to stanje jada koje je u to vrijeme bilo‘.
Pitanje što ga je posebno dojmilo kroz njegovih 20 izvjestiteljskih dubrovačkih dana, potaklo je sjećanja koja, dok ih prepričava, ne djeluju zastrašujuće, iako su bila.
- Baš smo bili na Bosanki, dan prije nego je pala. Tamo sam radio i razgovor s braniteljima koji su tu došli iz Podstrane, iz splitske okolice. Vidjeti njihov žar i volju da ostanu, to je bilo impresivno. Sjećam se kad smo po noći išli s Bosanke na Srđ u nekom starom kombiju, ovi sa Žarkovice zapucali, a mi ugasili svjetla, ne znaš gdje ideš pa udariš u bor. Govorim ovome što vozi ‘kako to voziš daj meni, ja ću‘. Naravno, sljedeći bor je bio moj. Nekako smo se skapulali, došli na Srđ i tamo zatekli šačicu boraca, njih 20-ak koji su gore ostali – priča glasom punim emocija, a onda kroz smijeh nastavlja o još jednom događaju:
- Dođe čovjek, zvao se Zoran Primić, to sam dobro zapamtio, pukne granata i mi svi bižimo u jednu kamenu kuću, on me ugleda, vidi da nisam u uniformi, mislio je da sam špijun, navalija na mene, stavio pušku pod vrat, a drugi viču, ‘to je naš Stipe‘ pa se smekšo. Eto, preživio sam, ali nije mi bilo svejedno. Nakon deset godina šetam Splitom i dođe čovik stane ispred mene i kaže ‘ja sam Zoran Primić‘, a meni suze krokodilske ‘stari hvala ti što me nisi ubio‘.
Anegdote iz ratnih strahota, tako bi ih se moglo nazvati, bilo ih je i ‘držale‘ su branitelje i stanovništvo. Najgore mu je bilo spuštanje serpentinama sa Srđa.
- Išao je jedan gardist ispred nas, zviždi granata, mi svi zalegli, polijegali, negdi pukne i tako je desetak puta puklo blizu nas. A gardist, kao da nije ništa, valjda je čovjek već bio navikao.
Ratni izvjestitelji bili su ‘prozor u svijet‘ iz odsječenog Dubrovnika. Božić je iz Dubrovnika izašao s Konvojem Libertas koji je tada Dubrovčanima ‘značio nadu da se blokada može probit, da nije sve crno‘. I dolazak Konvoja dio je ovog ratnog video zapisa. Cijeli materijal Stipe Božić je ustupio dubrovačkom arhivu, a zapis iz ratnog Dubrovnika napravio je ‘kao uspomenu na moje bivanje u gradu‘. Taj dokumentarni film je prikazan na Festivalu novog filma i videa u Splitu prije desetak godina, a može ga se pogledati na Youtubeu. Snimao i evidentirao brojne ratne situacije. Ranjen je kao i neki njegovi suborci 20. veljače 1992. u izvidničkoj akciji na Dinari kao izviđač i ratni reporter. Iako ranjen, nastavio je snimati a te snimke dio su dokumentarnog filma ‘Oluja nad Kijevom‘. Autor je više od 100 dokumentarnih filmova za Hrvatsku televiziju i dvadesetak neovisnih.
- Uglavnom su to bili putopisi, to je bio moj posao nakon 1995., nakon rata. Tu sam strahovito uživao, veselilo me i još uvijek me veseli da sam to mogao raditi.
Nećemo se dat‘
Nedavno je bio u Dubrovniku, održao predavanje u sklopu Dana indijske kulture.
- Sreo sam nekoliko ljudi iz ratnih vremena ali kako je ovo vrijeme izvan sezone u gradu mi se činilo slično kao u ratu, grad je bio nekako prazan. Sreo sam samo one koji su došli na predavanje – kroz osmijeh će Božić koji razumije da se Dubrovnik u sezoni iscrpi pa nakon napornog rada valja odmoriti.
Za dvadesetak dana izlazi Božićeva šesta knjiga ‘Penjačevi zapisi‘.
- U toj knjizi govorim kako smo se snalazili, kako nabavljali novac u nerazumnom okruženju da bi organizirali naše ekspedicije i pohode. Mi nemamo sustav kao što imaju drugi sportovi da imaju timove koji osiguravaju novac i put, sve smo mi to sami morali.
Za kraj će o Dubrovniku:
- Bila mi je privilegija u tih mojih 20 dana 1991. upoznati Dubrovnik. Nikad ga vjerojatno ne bi upoznao da nije bilo toga. Baš mi je ostao u srcu kao Grad i ti ljudi koji su ostali unutra. Bili su uglavnom optimistični, nadali su se da će prestat samo treba izdržat. Dapače što je više granata padalo, što su ih više snajperima gađali, u njima se stvarao još veći otpor, onaj dišpet, ‘nećemo se dat!‘
