Ide na remont - ne ide na remont nego u šibenski akvatorij, a Dubrovčani svaki put kad ova snažna starica odlazi puste koju suzu. Valjda najdraži nam brod na svijetu, kultna Postira, vraća se opet u Grad. Odahnuli su i Kalamotezi, Lopuđani i Šipanci ali i svi Dubrovčani. I kad je teška južina, kad je more toliko divlje da baš nitko na njega ne izlazi, Postira vozi. Jest da su putnici nakon vožnje malo zamantrani, ali stigli su, a mislili su da neće. Ostatak Jadrana sjedi na kopnu i čeka, jer nijedan brod ne mrda, ali ona vozi bez zastoja. Kad dere bura, ona ne mrda s rute, kao da joj ni udari vjetra ni prevrtljivo more ne mogu ništa. Svi ostali brodovi po nevremenu miruju na vezu, Postira ide kao po ulju. A i posada je odavno familija. Brojne su grupe kojima je Postira zapravo temelj, od onih čisto nostalgičnih pa do onih u kojima se putnike obavještava kamo će sad – remont, šibenski ili dubrovački akvatorij. Dok je jedni sa suzama ispraćaju, drugi je s olakšanjem dočekuju.
Zašto je samo jedna? Zašto se ne izgradi još barem jedan ovakav brod, s novom tehnologijom, iste nosivosti, snage i izdržljivosti? Pitanja su to na koja nikad nismo dobili druge odgovore nego – ne može se. Istovremeno, proizvodimo nešto malo brodova za Skandinavce, rijetke naše visokokvalitetne brodove za hladna, opasna mora uredno isporučujemo drugima, a nas na otoke vozi ili katamaran, u kojemu sjediš kao u avionu i nema mrdanja ili trajekt koji više ne vozi nego vozi. Doduše, i otočani su mišljenja kako mora biti i jedna i druga vrsta linije, ova koja može prevesti i ljude i sve ostalo, ali i ona malo brža za stanovnike otoka, no takvu gestu od ovog brodara teško ćemo doživjeti. Premuda, Perast, Nona Ana, Kata, Hanibal Lucić, nijedan se ne može usporediti s voljenom Postirom, a kako stvari stoje, objašnjavali su godinama iz Jadrolinije, novi brod na temeljima Postire graditi se neće. Tek neki drugog tipa, kako je sad popularno ekološki, brži, sredstvima Europske unije i tako to... Industrija brodogradnje nažalost je u Hrvatskoj uništena do temelja. Nestalo je ono u čemu smo bili među jačima i kvalitetnijima, a to se teško može ponoviti.
Postira je izgrađena u nekadašnjem divu Uljaniku u Puli 1963. U 44.6 metara duljine stane ama baš sve i više od toga, a to koliko ona nevolje može podnijeti spada u svjetska čuda. Toliko su je puta probali zamijeniti, nije to to. Nona Ana je sjajan brzi brodić, ali ne ide po svakom vremenu, u nju stanu putnici, no nema prevoženja robe, nema ni dovoljno mjesta za sve koji bi morali i htjeli na otoke. Na Postiri pak imaš salone, gore i dole, imaš najgornju platformu na zraku, a dole imaš vjetar na provi i na krmi ako te nije volja sjediti unutra. Šankić, kava, piće, dok iz kužine miriše štogod taj dan posada ima za objed. Jednostavno na njoj se osjeća neki štih onih lijepih prošlih vremena kad je život bio sporiji i više za čovjeka. A posada, pa to je otočanima druga familija. Što god im i kad god im treba dobaciti do otoka oni su tu – lijekovi, hrana, spenza za dulje vrijeme, kakvi dijelovi, paketi, pripaziti koga tko ne može sam, ma nema što se tu ne odvija uz vazda raširene ruke Postirine ekipe. Koliko se puta nešto izgubilo, otišlo gdje ne treba ili se iskrcalo na ‘krivom‘ otoku, sve se opet brzo i na zadovoljstvo svih riješi. A posebno je nezgodno u turističkoj sezoni. Svaki bi posjetitelj htio malo prozujati po otocima, doslovce začepe brod što svima nama, budimo iskreni, malo ide na nerve, ali opet čovjek se nekako snađe, a Postira ide dalje.
S linije 505 u šibenskom akvatoriju puštaju je da nam dođe doslovno kao da ispraćaju člana obitelji s nadom da će im se opet vratiti, pa uz fotografiju kažu „Bome joj se, s oproštenjem‘, žuri” i dodaju njezinu rutu prema Gradu. U istom postu pak otočani Elafita pucaju od sreće i pozdravljaju dolazak s ‘Konačno!‘ i ‘Hvala bogu više!‘. Postira Group na Facebooku prepuna je informacija, koliko o voznom redu i svemu što putnicima i otočanima treba znati, toliko i o samoj plovećoj ljepotici, ovoj vremešnoj ali najčvršćoj vezi preko mora.
Bilo je tu zapaljenja, dimljenja, prskanja putnika uljem, nasukavanja, kvarova i svega ostaloga normalnog na jednom starom brodu koji vozi kao da je u najboljim godinama, no sve se, bar dosad, uspješno rješavalo. Bilo je i prosvjeda, od kojih je zadnji bio lanjskog svibnja. U Suđurđu na Šipanu je održan mirni prosvjed za Elafite. Mještani Šipana su se žalili kako zamjenski brod koji su dobili od Jadrolinije ‘skoro pa više ne vozi nego vozi prema njihovu otoku kad je lošije vrijeme‘ pa se pitaju kako će prometovati zimi kad vremenske prilike budu puno gore.
Taman po završetku ovog teksta, kad smo htjeli nadopisati – a Jadroliniji ljeto završava 1. rujna, nova informacija iz nacionalnog brodara.
-S obzirom na povećanje potrebe za trajektnim prijevozom prema Elafitskom otočju koje je izazvano produljenjem perioda sezone i velikim brojem gostiju, trajektna linija Dubrovnik – Koločep – Lopud – Suđurađ održavat će se prema redu plovidbe niske sezone, odnosno sa svakodnevnim ticanjem luka Lopud i Koločep. Ovaj red plovidbe primjenjuje se od četvrtka, 5. rujna 2024. godine, a bit će aktivan do 30. rujna.
Nakon upućenog zahtjeva otočne zajednice, Jadrolinija je u suradnji s Agencijom za obalni linijski pomorski promet pronašla rješenje kojim je odgovoreno na zahtjeve i potrebe otočana te njihovih gostiju. Jadrolinija je pouzdana veza otoka i kopna kroz cijelu godinu te je naš cilj uvijek odgovoriti na potrebe otočana te pomoći u ostvarenju izvrsnih turističkih rezultata.”
Super, neka su se i oni kap prilagodili. A u međuvremenu, jedva se čeka prvi ukrcaj na Postiru.