StoryEditor
DubrovnikRAJNA INIĆ

Štampane slike su preplavile tržište i ‘pregazile‘ pravu umjetnost!

Piše Dubravka Marjanović Ladašić
29. travnja 2020. - 15:49
Akademska slikarica Rajna Inić u svom ateljeuBožo Radić/HANZA MEDIA
Rajna Inić živi od svoje likovne umjetnosti. I od nje i za nju, rekli bi oni koji je bolje poznaju. Susreli smo se u njezinu ateljeu, na potpuno opustjelom Babinu kuku, gdje inače drži i radionice slikanja za djecu. Djeca joj jako fale, iako se ritam njezina života zbog korone nije bitno promijenio. U nje se točno zna kad počinje jutro, kad pije kafu, kad pješke kreće u atelje na drugom kraju grada.
 

Ni prije nije bilo bajno


Akademska slikarica i profesorica likovne kulture Rajna već niz godina drži Malu školu slikanja u iznajmljenom potkrovlju Osnovne škole 'Centar' i u svom ateljeu. Zasad je to nemoguće, sve je stalo. Zbog pandemije koronavirusa jako je stradala likovna umjetnost, mada je već i prije počela stradavati, naglašava Rajna.

- Interesi su se izmijenili. Ukusi su se izmijenili. Čovjek bi očekivao, koliko apartmana Dubrovnik ima, da će biti posla za sve likovne umjetnike, ali nije tako. Oprema apartmana najčešće je iz Ikee i Yiska – govori o surovoj stvarnosti jeftinih ukrasa koja je već odavna zahvatila cijeli svijet.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA


- Te štampane slike su jednostavno preplavile tržište i 'pregazile' pravu umjetnost. Sad smo još više na udaru, iako ni prije nijo bilo lako živjeti kao akademski slikar. Mnogi koji imaju pedagoško obrazovanje rade u školi pa imaju te prihode, a ja stvarno živim samo od slikanja. Otvorila sam obrt da bi moj rad bio normalan. Radim po ugovoru o djelu s Muzejom Marina Držića. Imam Malu školu slikanja, radim slike po narudžbama i hrvatske suvenire, a to su oslikane burse s motivima i florom Grada, koje prodajem u 'Dubravci'. Radim i interijere, kada imam narudžbe, ali toga odavna nije bilo – kaže Rajna.
 

Kvantitet vs. kvalitet


U Gradu u kojem nikad nije bilo više novca, čini se da je sve manje ukusa. Rajna bi to damski rekla – 'promijenili su se prioriteti'.
- Čovjek bi rekao da, što je više novaca, da će se više težiti kvaliteti, ali ovdje to nije slučaj. Ali nije to samo u Gradu, nego i u svijetu, gdje isto tako sa što manje novaca žele što bolje opremiti apartman. Slikari tu nisu dobili nikakvu mogućnost. Puno ljudi slika i izlaže, ali te izložbe su vrlo malo prodajne. Sjećam se mog života na Cipru i njihovog, posve drugačijeg mentaliteta. Imala sam prijatelje Ciprane koji su mi organizirali tri izložbe dok sam živjela tamo. Tamo je ljudima, koji idu na izložbe, čast nešto i kupiti, tako da su izložbe na Cipru najčešće rasprodane. U nas je obrnuto. To je stvar njihovog mentaliteta. Moja prijateljica bi, kad bi se otvarala butiga od cipela, trčala da kupi jedan par. Rekla bi 'ne moram ja to obući, ali je red'.

- U nas su izložbe općenito izgubile svrhu jer ima svašta na tim izložbama – ocijenjuje Rajna. – I kritike su se izgubile. U prijašnja vremena kritike su nešto značile, a sada su hvalospjevi za svakog i za bilo što. Nema istinskog kriterija.
Tako je to manje-više u svakom zanimanju u današnja doba, dodali bismo.

- Kod nas je svatko sve, u sve se razumije! Naravno, ima i ljudi koji su akademski slikari, a lošiji su slikari od amatera. I tomu je razlog što su se izgubili kriteriji, već samim upisom na Akademiju. Naprimjer, spremam učenike za upis na arhitekturu već 9 godina. Kad uspoređujem gimnazijalce onda i sada, nema više ni toliko žara ni volje, a i kriteriji prijemnih ispita su pali – ističe Rajna.
 

Volim svoj posao


Sve se obezvrijedilo, malo ih je koji traže kvalitetu, uglavnom je bitna kvantiteta. Jeftina roba progurala je zemlje koje je proizvode među prve gospodarske velesile na svijetu – ljudi to traže i rezultat je taj, a u svemu tome su, izgleda, i ljudi postali 'roba' iz koje se cijedi kvantitet, ali ne i kvalitet. Naša sugovornica ističe da ona ipak uživa u onome što radi. Vidljivo je to u svakom detalju njezina ateljea, uređenom s puno ljubavi.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA



- Inače sam introvertni tip i moj se dan odvija po satima. Svaki se dan ustajem u isto vrijeme, pijem kavu u isto vrijeme, odlazim u atelje u isto vrijeme. Uživam u radu s djecom. Dolaskom korone moj se život nije izmijenio, osim što mi fale djeca. Toliko su se trudili za našu godišnju izložbu! Jako sam ponosna što imaju veliku želju za učenjem. Jako su sposobni. Što više pomičem granice, oni sve bolje obavljaju. Ove godine je tema baš arhitektura. Krenuli smo s crtanjem kutija koje sam im postavljala, a oni su od njih svojom maštom radili zgrade i eksterijere. Onda smo krenuli proučavati interesantne slike dubrovačke arhitekture i izabrali smo plavu boju jer je ona, po meni, najidealnija za stvaranje tona, a i veže se uz sam Grad. Ove godine nam je tema izložbe arhitektura i ton, lani smo imali rad po starim slikarima... Ove godine smo odgodili izložbu u lipnju. Vidjet ću kad ćemo nastaviti radonicu da se slike završe, pa ćemo vidjeti kad će se izložba održati – najavljuje.

- Ove godine radili smo i golubice od gipsa, a namjeravamo još napraviti i veliku skulpturu svetog Vlaha – dodaje Rajna.
 

Sveti Vlaho pored papige


Opet se vraćamo na temu 'jeftinjaka', jer nam tako izgledaju i suveniri.
- Gdje u Gradu imate butigu s baš samo hrvatskim suvenirom? Malo je toga, a sve su nam butige iste. Voljela bih kad bi se umjetnicima dala cijela jedna ulica u Gradu za njihove ateljee i prodajna mjesta. To bi bilo predivno, ali tko bi to sad uspio kad na privatne vlasnike ne može nitko utjecati? Imamo puno suvenirnica, a nemamo u koju staviti svoj rad jer ne možete svoju sliku svetoga Vlaha, naslikanu rukom, stavit pored one štampane s nekim slonom ili papigom. Osobno radim samo s 'Dubravkom' jer imaju kvalitetnu ponudu u koji se moj rad može uklopiti. Tamo su moje slike svetog Vlaha i Grada, a krenula sam i s oslikanim bursama koje odlično idu što me, moram reći, jako iznenadilo. Osim svega što radi, Rajna Inić već dugo godina uspješno surađuje s Domom Marina Držića i njegovim ravnateljem Nikšom Matićem.

image
Božo Radić/HANZA MEDIA


- Krenulo je to 2013. I izuzetno sam zadovoljna jer mi je Nikša Matić dao slobodu, ali zahtijeva kvalitetu. To je ono što stvara vrhunske rezultate. Krenula sam sama u taj rad i svake je godine tematska izložba, uvijek vezana za Marina Držića. Korona nas je omela i tu. Zadnje tri godine sa mnom radi akademski slikar Ivan Perak. Ove godine odlučili smo raditi hrvatski, dubrovački suvenir i odluka je pala na ombrele. Imat ćemo tri motiva – kuće Grada, fasade kuća s balkonima i vanjski dio zidina s gradskom lukom. Boje su crna, modra i bordo. Kad sve krene, ombrele će se štampati.

- Radionice su se odvijale svake subote i svaka je grupa imala svoj motiv ombrelu, sjeća se Rajna.
A hoće li se umjetnost ikad oporaviti od korone i trenda jeftinjaka?

- Neke stvari se ipak mijenjaju. Moguće da će korona i u našem slučaju učiniti nešto bolje. Ovaj Grad je pun likovnih umjetnika i bilo bi lijepo da imamo gdje izlagati, da imamo prostor kao što je prije bila Ranjina. To je bilo sjajno mjesto, izložba se gledala i izvana i iznutra. Vidjet ćemo što će korona učiniti, možda dobijemo i svoju ulicu!
loading...

Izdvojeno

11. kolovoz 2020 14:26