Kvalitetni mentori
U djetinjstvu ga je puno toga zanimalo kao i svako 'dite', ali medicina je prevagnula.- Otac mi je liječnik, a svakome otac dođe poput 'Supermana', htio sam biti kao on. Ništa drugo mi se nije činilo toliko zanimljivim, s velikim sam elanom pošao na Medicinski fakultet u Splitu. Bilo je i razdoblja kada sam gubio interes, ali na zadnjoj godini fakulteta sam počeo čitati puno toga - od medicine, filozofije, fizike te knjige liječnika koji medicinu ne gledaju kao statističke korelacije, nego kroz objašnjenja. Puno sam skloniji tom načinu tumačenja pa mi se javio interes za neuroznanost. I dalje sam htio raditi s ljudima, ali sam tražio neuroznanost pa sam se odlučio za neurokirurgiju, započinje mladi liječnik.
Po završetku studija odradio je obavezni staž, položio državni ispit, radio na hitnoj pomoći, a spletom sretnih okolnosti došao je na specijalizaciju u Dubrovnik. Radni dan bi prije korone počinjao bi u 6.30 sati, u bolnicu bi stigao u 7.15 sati. Nakon vizite, uslijedili bi sastanci, priprema za operacijski program, potom operacije i administracija te eventualni obilazak pacijenata koji su imali operativni zahvat. Kad nema neurokirurških operacija, znao je kao specijalizant asistirati na drugim odjelima.
Radni dan bi završavao u 15.30 sati. U žarištu interesa mu je zasad funkcionalna neurokirurgija, a sretan je što na jednog specijalizanta na neurokirirgiji u Dubrovniku dolazi jedan mentor. Zadovoljan je što troje kvalitetnih ljudi ima u mentorstvu, a to su: prof. dr. sc. Velimir Lupret, prim. dr. Ante Melada te dr. sc. Ines Trninić.
Nakon izbijanja epidemije, dr. Puljiz je počeo raditi na respiratornoj trijaži.
- Svi pacijenti koji bi imali simptome koji aludiraju na neku infektivnu bolest, prvo bi došli u šator respiratorne trijaže te bi u konzultaciji s infektologom bili proslijeđeni na odjel koji žele ili trebaju pregled. Ako bi se potvrdilo da je riječ o infektivnoj bolesti, išli bi na infektologiju. Tu sam radio u ritmu: dnevna smjena od 12 sati, idući dan noćna smjena od 12 sati pa jedan dan slobodan pa opet na posao i tako tjedan dana, a onda bih dva tjedna proveo u izolaciji. Odradio sam dvije rotacije na trijaži i sad radim na infektologiji s potencijalno inficiranim pacijentima, govori.
Respiratorna trijaža je u međuvremenu premještena, a zadaci na infektologiji razlikuju se od onih na neurokirurgiji.
- Svaki dan radimo briseve nosa između 10 i 13 sati, a ostatak dana, ako respiratorna trijaža nekoga proslijedi, obavijeste nas, mi odjenemo zaštitnu odjeću, dočekamo pacijenta, napišemo mu anamnezu i pozovemo nekoga s odvojenog dijela infektologije da se spusti po njega, objašnjava sugovornik.
Ponekad radi briseve, a ponekad zapisuje podatke o pacijentima da im epidemiolog može javiti rezultat i da, ako su negativni, imaju potvrdu da mogu poći na odjel na koji moraju. Sjeća se i jedne komične epizode.
- Jednoj smo starijoj ženi vadili bris nosa. To je stvarno neugodna pretraga jer štapić dosta duboko ide u nos, nadražuje sluznicu, javlja se refleks... Rekao sam da ću joj uzeti bris i da je malo neugodno te da malo 'stisne zube', a ona će meni na to: „Nemam šta stisnut'!“ Naime, izvadila je zubalo, prepričava dr. Puljiz, opušten i s osmijehom na licu.
Dodaje kako se neki tijekom uzimanja brisa opiru, a ima i onih koji su to prošli jedanput i više ne žele! Najviše ljudi bude između 10 i 11 sati, a pacijenti se iznenade kad vide mladog liječnika.
- Da se obrijem, vjerojatno mi ne bi ni krafnu prodali bez osobne! (smijeh) Očekuju nekog starijeg, a onda se pojavim ja koji sam friško završio faks. Ali, ako imaš stav da si ti liječnik a on pacijent, vrlo brzo se to anulira, uvjeren je dr. Puljiz.
Srdačnost i profesionalnost
Naravno, uz šalu se sve da premostiti, a bilo je teških trenutaka.
- Važna je empatija. Za pacijente treba izdvojiti malo više vremena, popričati, objasniti im kakvo je njihovo stanje, odgovoriti im na pitanja o pretragama i procedurama jer tako će znati da posao ne 'odrađuješ' i da im želiš dobro. Od starijih liječnika naučiš kako priopćiti teške vijesti, to je individualno i svatko na svojoj koži mora isprobati koja je najbolja metoda. Naučiš biti direktan, ali ne i hladan. Postoji ravnoteža između distanciranosti i čovječnosti, pogotovo u neurokirurgiji, gdje ima i neželjenih ishoda, dodaje.
Još nije morao nekome priopćiti teške vijesti, a ovo što je dosad doživio i vidio ga ne proganja, kako sam slikovito kaže: spava kao beba. Doživio je i verbalne ispade.
- Često su to ljudi zabrinuti za obitelji, reagiraju u afektu, to sam oduvijek znao prepoznati i imao razumijevanje. Pokušavam deeskalirati situaciju i onda ljudi kroz koji trenutak skuže da su burno reagirali i oni se smire, ispričaju i pokaju. S takvima sam pristupačniji, nisu oni takvi jer to žele, izvan sebe su i tu treba znati reagirati na pravi način. Treba biti i srdačan, ali i dobar u svom poslu: istraživati, učiti, operirati, a ne stavljati naglasak samo na jednu osobinu, napominje budući neurokirurg.
Živi u Lapadu, a sve bolje upoznaje i druge dijelove Dubrovnika.
- Stari Grad je impozantan i dobro sačuvan, više mi se sviđa politika vođenja kulturne baštine, stare jezgre u Dubrovniku, nego u Splitu jer je u Splitu previše divlje gradnje. Dubrovnik mi nekako prednjači, više je uvjetovan turizmom u dobrom smislu nego Split, zamijetio je.
Specijalizacija traje 6 godina, u Dubrovniku može ostati godinu i pol dana, a ostatak specijalizacije mora odraditi u nekoj klinici. Vrlo rado bi dr. Puljiz ostao dulje u Dubrovniku kao što bi jednako rado nakon svega pošao privremeno raditi u inozemstvo kako bi stekao nova iskustva.
Kad ne radi, voli prošetati, spada u kupače kojima hladnije more ne smeta pa se morskim dubinama prepusti i prije početka ljeta, svira klavir, voli glazbu, filmove i serije, šah i sport općenito. Mislio je da ću me teže pasti odvojenost od Splita, ali se prilagodio. Naravno, nastavit će 'gasiti' žeđ za znanjem na području neurokirurgije, a pri tome nitko dr. Puljizu neće moći osporiti da radi nešto što nema veze s mozgom!