SLOBODAN BEGIĆ Restorani daju smještaj konobarima i kuharima, a za intelektualni rad nema sluha

Osim obilježavanja 600 godina Orlanda, 70. Dubrovačkih ljetnih igara, 40 godina od upisa Dubrovnika na Popis svjetske baštine UNESCO-a, deset godina od upisa Feste sv. Vlaha na Popis nematerijalne svjetske baštine i Umjetnička škola Luke Sorkočevića ove godine obilježava 90 godina postojanja. Dovoljan je to povod za razgovor s ravnateljem Slobodanom Begićem.

SMJENA GENERACIJA

Kakvo je stanje sa štrajkom u Umjetničkoj školi?

Dosta složeno. Svi se pravci 'križaju' preko ravnatelja. Apsolutno podržavam kolege nastavnike i nadam se da će uspjeti u svojim namjerama. No, koliko god roditelji podržavaju štrajk, ipak djeca propuštaju nastavu. Zamislite kako je tek maturantima kojima 15. svibnja završava škola?! Ako se ovo nastavi dalje, neće biti dobro. Kod individualne nastave roditelji očekuju redovnu nastavu. A s druge strane, ovo nije obvezna škola. Problem je specifičan, djeca su došla u Glazbenu školu, roditelji računaju na njihov boravak ovdje. Mi smo jedan pedagoško-uslužni trenutak, a ja se moram pravdati pred roditeljima. Sad se malo smirilo, ali prvi dan štrajka bio je jako naporan. Zapravo bismo trebali štrajkati mi ravnatelji, ne nastavnici. Mi znamo detektirati što se događa. Vjerujem da će se tu naći kompromis, ali glavni će problem ostati. Na primjer, nas je sad napustila profesorica čija je plaća 5 ili 5,5 tisuća, a najam stana joj je bio 3 tisuće kuna. Može li se to riješiti malim postocima povišice?! Ne može! Problem je puno veći! Stvari treba mijenjati korjenito, bojim se da će to ostati na 'estetskim' promjenama.

Kako gledate na svoj dosadašnji mandat?

U početku je bilo dosta ležerno, a kasnije se situacija usložnjavala. Preuzeo sam dužnost u trenutku kad Škola ima smjenu generacija, česti su nam natječaji i to nas dosta zaokuplja. Sad smo imali tri odlaska u mirovinu, pripremaju se još tri. To je dosta problematično. Bez obzira na natječaj, neće se javiti kandidati ako ne zovete.


 

Dakle, imate problema s kadrom?

Imamo definitivno. Plaće nisu adekvatne. Možda bi s Gradom Dubrovnikom trebalo razgovarati na konstruktivniji način. Trebalo bi vidjeti mogu li se u Dubrovniku graditi stanovi koji nisu komercijalni, nisu apartmani, stanovi koji bi mladi plaćali po 'nabavnoj' cijeni kvadrata. Po povratku sa školovanja, mladi se žele odvojiti od roditelja, što je potpuno normalno, no bez stana nemaju motiv vratiti se u Dubrovnik. Oni će lakše kupiti stan u Zagrebu, Bjelovaru, Karlovcu, Rijeci… Čak i u Istri koja je isto tako turistički orijentirana lakše je kupiti stan. Stoga bismo se mi voditelji ustanova trebali dogovoriti i pitati Grad je li moguće da naš mladi čovjek kupi stan po nabavnoj cijeni! Valjda postoji nekakva kompenzacija, kotizacija, subvencija - ili kako se već zove - za otkupnu cijenu kvadrata za mlade ljude?! Planiramo otvoriti Područno odjeljenje Muzičke akademije tako da će nam trebati kadra.

Spomenuli ste Akademiju, što bi se u budućnosti tu moglo događati?

Do Božića ću vidjeti kako stoje stvari. Obećao sam i toga će sigurno biti – otvorit ćemo Područno odjeljenje Muzičke akademije Zagreb. Inzistirao sam da to bude Akademija iz Zagreba, mi im nudimo prostor, neka izaberu od naših kadrova što misle da treba, neka slobodno izaberu profesore uz određene uvjete jer to je ipak znanstveni rad. Zbrinut ćemo te mlade ljude u predmetima koji im trebaju ovdje. Računat ćemo i na sveučilišni Kampus jer oni imaju mogućnost boravka u novoizgrađenom Studentskom domu.

Što biste ponudili od kolegija?

Klavir, violina, violončelo – bit će u prvom koraku. Zvučat će čudno – zašto klavir, a imamo nedostatak kadra. Oko 70 posto Klavirskog odjela uskoro ide u mirovinu, a najbrojniji je. Ako bih stvarno uspio da se sljedeće jeseni otvori Područno odjeljenje, to bi bilo odlično, a ako ne, onda 2021. – to bi bio veliki uspjeh. Ja već vidim neke studente.



Većina sadašnjih profesora bivši su učenici Škole, to zasigurno daje posebnu draž?

Da, iako nam je dosta njih pošlo iz Dubrovnika. Na to bi nekako trebali biti osjetljivi. No, mladom čovjeku treba prostor i on ga pronalazi po Zagrebu ili Europi. Nisam utvrdio koliko je naših učenika otišlo, a mogao bih pokušati nazvati i vidjeti koliko su zainteresirani. Bojim se da nisu previše jer oni koji su napravili karijeru i već su u Europi kao Marija Pavlović, teško bi se vratili. Međutim, idemo se dogovoriti da stimuliramo njihov povratak.

Stalno se govori o stanovima za liječnike, Vi zagovarate stanove i za profesore?

Da, jer to su stanovnici grada. Vidim da, recimo, restorani osiguravaju smještaj za konobare, kuhare, a tamo gdje je u pitanju intelektualan rad, gdje je netko tko će se brinuti o djeci, nemamo takav odnos. Trebali bismo odrediti koja nam je strategija, koji je petogodišnji plan?!

Kako je iz uloge profesora prijeći u ulogu ravnatelja?

Isprva je bilo teško jer postoje problemi. Jedno je kad na hodniku pričate o nekim stvarima, a drugo kad tražite rješenja. Velika je škola, imamo malo i prostorni problem, tu dolazi do nesporazuma jer netko radi u jednoj, a netko drugi u drugoj sobi, i to moram riješiti. Sad smo morali iseliti iz tvrđave, osjetimo manjak prostora, bude situacija koje se moraju riješiti, a to su opet i međuljudski odnosi.


 

Koliko ste zadovoljni dosadašnjim obljetničkim programom povodom 90. obljetnice Škole?

Morat ćemo ga malo produljiti. Nedostaje još jedan koncert profesora, njega bismo mogli ostvariti negdje početkom sljedeće kalendarske godine, oko Feste sv. Vlaha, a planiramo izdati barem jedan dio monografije, nekih 200 do 300 primjeraka. Čekamo da Grad Dubrovnik raspiše natječaj za program Feste pa ćemo se svakako prijaviti, rezervirat ćemo jedan dan za predstavljanje monografije i koncert profesora s isključivo dubrovačkim skladateljima. Tu večer bismo dodijelili i zahvalnice ili dan podijelili na dva dijela: ujutro monografije i zahvalnice svim dosadašnjim, umirovljenim profesorima i bivšim ravnateljima, a navečer koncert profesora. Malo se kasni s monografijom, veliki je to posao. Ona je u tvrdim koricama s 500 stranica s fotografijama i dokumentima. Razumijem da će biti kritika, no monografiju ne radimo kao gotov proizvod, to je temeljni dokument za koji molim sve koji se bave glazbom i Dubrovnikom općenito, da izvlače podatke i filtriraju ih prema znanstvenom području. Profesorica Franica Vidović radi monografiju, a dosta pomaže i Ivan Lenert. Zamolio sam profesoricu hrvatskog jezika Ivanu Kodrič Kesoviju za zadnje lektoriranje. Dakle, želimo monografijom doći do Domovinskog rata, do samostalne Hrvatske, to bi bio jedan značajan blok. Svi koji mogu dopuniti drugo izdanje su dobrodošli. Od 1991. je ipak lakše doći do dokumenata. Zamislite u kakvom su stanju dokumenti iz 1929.!

NE MOŽE SE NIŠTA VIŠE DOGAĐATI STIHIJSKI

Što je s obnovom školskog renesansnog vrta i tvrđave?

Caboga Stiftung iz Švicarske uvijek traži razloge za svoje investicijske planove i namjere. U tom smislu sam im se obratio, razložio moje namjere, što mislim s parkom, što s Umjetničkom školom… Objasnio sam da bi tu trebalo biti sastajalište za mlade ljude, ne samo Škola, već glazbeni centar i općenito centar za mlade. Od Umjetničke škole prema istoku imamo Klasičnu gimnaziju, Opću gimnaziju i sve ostale gimnazijske programe na Pločama – sve u bliskom susjedstvu. Park bi svi mogli koristiti u izvannastavnim aktivnostima, terenskoj nastavi... Naš Slikarsko-dizajnerski odjel bi mogao djelovati sa slikarskim i dizajnerskim intervencijama u prostoru, mogli bi dosta napredovati.


 

Kad bi se krenulo s obnovom?

Dojam je da će naš zahtjev prema Caboga Stiftung biti prihvaćen, pa će se investirati nekakvih milijun, milijun i pol kuna. Tvrđava će se cijela obnoviti, zapravo zaštititi. Dobit će adekvatnu stručnu zaštitu uz nadzor, popunit će se sve fuge, svaki kamen koji je ispao vratit će se na mjesto. Sve će se stabilizirati na način kako je to izgledalo prije. Vratio bi se i izgled vrta kakav je bio u 19. stoljeću, sto godina prije početka djelovanja Škole. Grad Dubrovnik je vlasnik jednog dijela prostora u parku, uputili smo im zahtjev da se to pripiše Školi i mislim da bi se to moglo pozitivno riješiti. Ljetne igre će tu i dalje imati svoje mjesto, no mnogo toga treba mijenjati.

Na način?

Ne može se više ništa događati stihijski. Kad se taj park u vlasništvu Škole uredi, ravnatelj odgovara za park. Ako je riječ o renesansnom vrtu, treba ga njegovati. Svima će vrt biti dostupan na korištenje, ali uz određena pravila. Sad imamo rekonstrukciju sanitarnog prostora, baš kod parka. Tu ćemo investirati stotinjak tisuća kuna, a imamo još jedan gore. Taj prostor imat će optička svjetla, a taj dio sanitarnog prostora koriste Ljetne igre. Unutra ćemo promijeniti kompletno sve i dobiti novi prostor. Morat ćemo regulirati odnose da se poslije predstava Ljetnih igara svaki kamenčić vrati na svoje mjesto. Igre će moći ostati mjesec dana za neku predstavu i to je to.

Je li onda dosadašnji odnos s Igrama bio zadovoljavajući?

Bilo je određenih problema, oni ne razumiju da je ovo škola. Mi pripadamo Ministarstvu znanosti i obrazovanja, oni Ministarstvu kulture. Kao ravnatelj mogu postaviti pitanje održavanja predstava u parku, ali mi ne pada napamet. Oni moraju poštivati neke termine, a ne poštuju, to moram priznati. Dakle, ako se radi o kolovozu, to je već kasno. U kolovozu bi Škola trebala biti zatvorena i to će u budućnosti biti problem. Posebno zbog kadrovskih promjena, koliko bi uopće bilo pametno staviti na teret ravnatelju da on bude tu i u kolovozu i u srpnju?! Imamo radove tijekom srpnja, de facto bi Škola 1. kolovoza trebala biti zatvorena, tako je na razini cijele Hrvatske, svi su na godišnjem odmoru. S Igrama treba urediti odnose. Ako primjerice imaju predstave 'preko' 1. kolovoza, dobro, ali kroz godinu do dvije, to ne mogu organizirati jer ja odgovaram za sve što se dogodi. Dobio sam instrukcije i od Ministarstva da se moramo dogovoriti. Svjesne su toga i Igre i Grad Dubrovnik. Kad dogovorimo pravila, ona se moraju poštovati. U protivnom, ja tako neću moći u ovoj Školi raditi.



Jeste li razmišljali prostor iznajmljivati u komercijalne svrhe?

Imamo dozvolu za korištenje u komercijalne svrhe, a eventualna zarada bi u cijelosti išla poboljšanju nastave ili osiguravanju instrumenata učenicima koji nemaju financijske mogućnosti. Također, imamo u planu da školske orkestre i zborove što više vodimo na gostovanja. Već smo dogovorili dosta toga. Pokušat ćemo poći u Tivat 20. prosinca, a razgovaramo da bi 17. studenog išli Mostar, a 18. u Vukovar. Išli bi u veljači u Omiš, tamo sam za Valentinovo dogovorio koncert našeg Školskog orkestra, možda još jedan, ako riješimo smještaj. U budućnosti planiramo učenike, osobito vikendima da ne štetimo nastavi, predstavljati okolo. Čak smo aplicirali za promidžbu klasične glazbe i instrumenata za dječje vrtiće, osnovne škole, uključili bismo i Zbor Škole, ali želja nam je da Škola što više ide na gostovanja.

Školski orkestar gostovao je u Privatnoj gimnaziji u Dubrovnik, hoće li biti sličnih suradnji s drugim školama?

Aplicirali smo na Ured za društvene djelatnost Grada Dubrovnika za koncert u školi u Mokošicu. Planiramo poći u Čilipe, u školi na Grudi, Ston, Orebić, Ploče, Metković, posjetiti sve škole Grada i Županije. Prošle smo godine gostovali u Gimnaziji Metković kroz jednu europsku suradnju. Moramo se malo otvoriti, a za to treba novca. Grad Dubrovnik uvijek će nešto dati, ali volio bih učenicima naći smještaj, da malo ostanu u sredini gdje nastupaju kako bi je mogli osjetiti. Bude li sreće, mogli bismo prijeći i granicu. Razgovarao sam s ljudima iz Budimpešte, imamo Graz i Bad Homburg, prijateljske gradove Dubrovnika. Djecu moramo voditi malo prema Europi, dio smo Europske unije, ona moraju doživjeti kako je tamo svirati, 'pomiješati' se malo s mladima iz tih gradova.

Sedamdesete su Igre prošle, ali nije se kroz njih provukla devedeseta obljetnica Umjetničke škole iako su mnogi bivši učenici itekako pridonijeli razvoju Igara. Gdje je 'zapelo'?

Nismo nešto ni inzistirali. Predložio sam da naši nastavnici izvedu dubrovačke skladatelje, ali nije se to uspjelo realizirati, nisu baš bili zainteresirani. Vjerojatno zato što imaju neku koncepciju od koje ne odustaju. Kad su rekli da predloženi program ne vide na Ljetnim igrama, nisam to smatrao pretjerano tragičnim. Svirao sam dugo u Dubrovačkom simfonijskom orkestru, Ljetne igre su institucija koji oni autonomno, gotovo bih rekao, autistički vode i drže zato što ljudi iz Zagreba, koji ne osjećaju puls Grada, to diktiraju. No, nama to sve manje smeta. Paralelno s Ljetnim igrama odvijaju se drugi festivali, događaji. Prije 25 ili 30 godina nemoguće je bilo a niste ni smjeli tijekom Igara nešto organizirati, a sad je drugačije. Da je Dubrovnik nešto malo veći i malo zapadnije smješten, mislim da bi već imali još jedne Ljetne igre! Oni se moraju malo zabrinuti za sebe, situacija se promijenila.

Jesu li Vam ove Igre bile jubilarne po sadržaju?

Ne, ni po čemu. Bile su vrlo uobičajene. Moje prvo radno mjesto bilo je u Ljetnim igrama, 1989. ušao sam u stalni radni odnos i bio sam u Festivalskom orkestru Igara.  Ne znam jesam li ijednu večer te godine bio doma, imali smo jedno pet filharmonijskih koncerata. Samo violina ste tada imali više nego što sada ima Dubrovački simfonijski orkestar članova! Već 1986. svirao sam u Festivalskom orkestru, tih godina bili su ogromni programi, filharmonijskih orkestara je bilo koliko hoćete! Znam da je tada lakše bilo doći do orkestara, posebno do ovih s Istoka jer su oni bili – amo reći – 'jeftini'. Ali, mislim da bi se sad moglo nešto tu napraviti. Pozvati naše ljude iz svijeta, oni bi rado došli, žive od svog umjetničkog rada i vjerujem da bi njihovi zahtjevi prema Dubrovniku bili minorni. Apsolutno nam trebaju bogatiji sadržaji, nekad su 'obične' sezone Ljetnih igara bile tri puta jače od ove sedamdesete. Imali smo bar jednu operu tijekom trajanja Igara, a sada opere nema uopće, čak ni male opere! A opera je važan segment u jednom ljetnom festivalu.


 

Kako ocjenjujete Dubrovački simfonijski orkestar?

Orkestar dosta radi, trenutačno imaju jako dobar zvuk, vrlo kvalitetno sviraju, a trebaju pojačati ljudstvo. Grad Dubrovnik bi to trebao riješiti pitanje nastupa kada je kiša. Knežev dvor je tad neupotrebljiv. Alternativa nisu crkve koje su previše akustične. Trebalo bi konačno riješiti taj koncertni prostor. Pitam se – postoji li dobra volja ili ne?! Ako se problem prepozna, pitanje koncertne dvorane će se riješiti.

A koncertna sezona?

Orkestar ima dobro osmišljenu sezonu. Osobno možda ne bih radio ovoliko festivala, ali ima i to svoju koncepciju. To je kao u nogometu – netko igra ovom, a netko onom taktikom. Ova taktika je, moram reći, dobra, daje rezultate, tehnički Orkestar dobro svira. Prije nas je bilo puno, ali sada nema glazbenika u Orkestru koji ne svira dobro. To nije bio slučaj osamdesetih.

Što Vam se čini od novog šefa dirigenta Marca Tarduea?

Osobno ga nedovoljno poznajem, bio sam tek na par koncerata. Mislim da šef dirigent mora biti osoba koja će malo koncipirati program i imati veze po svijetu. Zastupat ću malo dubrovačke interese: ako toliko solista dovodimo u Dubrovnik, ne vidim razloga da naše umjetnike ne plasiramo na mjesta odakle dolaze gostujući umjetnici. Ta trgovina nije nelegalna, umjetnost se razmjenjuje. Mi nekako sami sebi sviramo, a puno smo umjetnika doveli i puno im omogućili – od honorara do podija, a da zauzvrat nismo ništa dobili. Orkestar još stoji tu, već godinama je, što bi rekli, nepokretan i to je problem. On mora gostovati, on mora zimi negdje ići. Tako je i s našom Školom. Moramo ići prema Europi – Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji! Orkestar mora ići – i to svaku zimsku sezonu! Njihov program mora biti koncipiran za razmjenu zimi. Ljeti i kroz koncertnu sezonu treba plasirati umjetnike i odmah dogovarati razmjene.  Što se tiče dirigentskih kvaliteta Marca Tarduea, nisam s njim nikad nastupio, ali mislim da bi Orkestar trebao razmišljati o tome da šef-dirigent, osobito ako se radi o 'međunarodnoj' osobi kao što je sad, morao malo zastupati interese grada.



Kad će Dubrovnik biti domaćin školskih natjecanja?
Ako osnujemo Odjeljenje Akademije moglo bi se i o tome razmišljati. Moramo kupiti klavir i stvoriti uvjete. Imamo dosta soba i dvorana, Dubrovnik je atraktivan, ali bez dobrog klavira to ne ide jer svi su vezani za klavir. Tu ću se požaliti gospodinu Ivu Felneru kad osnujemo odjeljenje Akademije. Inače, Škola je skupila neke novce, nešto smo držali u rezervi da vidimo koliko bi nedostajalo da kupimo jedan klavir od „Steinwaya“ ili nešto od „Yamahe“. To mora biti koncertni klavir, a takvi stoje između 500 tisuća i milijun kuna.

Kakav je interes učenika za Muzičku školu?
Držimo se dobro, na 620 učenika, nešto manje nego lani. Veseli me što je Srednja pripremna škola u potpunosti popunjena ove godine – 10 učenika primamo i to je pun kapacitet, odavno tako nije bilo u školi za mladež od 13,14 godina pa dalje koji se pripremaju za srednju školu. Njih 10 smo primili, a 15 ih je bilo zainteresiranih. Očekujemo ih dogodine, a sad ćemo proširiti Srednju pripremnu na rog, klarinet i trubu jer ima interesa djece koji sviraju u okolnim 'glazbama' da u Dubrovniku završe bar Srednju pripremnu školu da mogu svirati u 'glazbama'. Razmišljali smo o i mandolini, ali za kompletnu nižu školu, našli smo jednu nastavnicu koja dolazi iz Splita ovdje, nemamo nikog iz Dubrovnika. Pokušat ćemo se s njom dogovoriti da dolazi iz Splita. Pali smo za nekih tridesetak učenika ove školske godine, ali trenutno to nije osjetno, sad je 630, a bila je brojka od 650. Nadam se da ćemo se dogodine vratiti na 640 učenika. Tu nam je možda bio jedan mali propust u smjeni generacija. Pala nam je malo nastava flaute i violine, no tu smo i sami malo krivi.



Suradnja s Caboga Stiftung ide dalje, ona i dalje financira odlazak učenika na natjecanja?
Da, oni su nam već sada dijelom financijski pokrili troškove za natjecanja za ovu školsku godinu, pokrili su i dio natjecanja iz prošle školske godine, malo smo prošle godine bili aktivniji. Odredili smo jedan iznos, ali treba istaknuti rad na obnovi parka i tvrđave tako da nećemo inzistirati na dodatna sredstva. Oni su apsolutno naklonjeni Školi, njih jako veseli osnivanje Odjeljenja Muzičke akademije. Htjeli bi pomoći Baletnom odjelu jer imamo problema u baletnoj dvorani, ispod male baletne dvorane stalno se nakuplja voda i to će se riješiti rekonstrukcijom parka tako da ćemo dobiti dvije kompletne dvorane za održavanje baletne nastave. Bit će vjerojatno i Srednja baletna škola, jednu generaciju ćemo vjerojatno provući tako da će oni iz Zaklade financijski stajati i iza tog projekta. Što se njih tiče, oni dosad nisu odbili nijedan naš zahtjev.

Što je sa Školom za život?
Umjetničke škole još nisu u potpunosti uključene. Interesantan je projekt, ali nije lako izvediv, dosta je tu neriješenih pitanja. Život nije sastavljen od skupih stvari, nego od sitnica, krucijalnih, kako u životu tako i u Školi za život. Bit ćemo uključeni sljedeće godine. Primjerice, učenik upiše srednju školu koja ima niže kriterije i on ima pravo prelaska u školu koja ima više kriterije. Već time nešto ne štima. Trebalo bi recimo stimulirati učenike iz gimnazije da prijeđu u neka proizvodna, deficitarna zanimanja. Mi imamo Slikarsko-dizajnerski odjel o kojemu se moglo razmišljati kao deficitarnom zanimanju. Ako je riječ o dizajnu, oni bi trebali biti i u industrijskom dizajnu, njihova maštovitost mora proizvesti određeni proizvod i tu bi trebali stimulirati baš takve kadrove.

Osnovne škole će raditi samo u jutarnjoj smjeni. Kako će se Muzička škola tome prilagoditi?
Morat ćemo popodne raditi i zato će Akademija naše kapacitete koristiti u jutarnjem terminu. Tu će kroz tri-četiri godine biti dovoljan broj studenata, jedna kritična masa, pa će i ta jutarnja smjena biti vrlo živa. Popodne će biti škola i onda ćemo do 10 sati navečer raditi, sada radimo do 9 pa i do 9 i pol navečer jer je tu Zbor iz Srednje škole, tu su druge aktivnosti i probe našeg Školskog orkestra. Tu smo takoreći 24 sata, često i sâm zatvorim školu u 9 i 20.