Pronašli smo curice, danas prekrasne tri žene, koje su 1991. fotografirane u podrumu odnosno skloništu bivše centralne pošte na Ilijinoj Glavici.
Crvena pomadora
- Baš me slika razveselila. Koliko je tužna, toliko me podsjetila na lijepe trenutke. Pamtim baš tog sv. Nikolu. Imali smo rodbinu u povijesnoj jezgri i vazda smo slavili moj imendan. Na taj dan, kad je bilo najjače granatiranje koje pamtim, za imendan sam od njih dobila crvenu pomadoru. Kako je pomadora došla do skloništa, ni danas ne znam. Ali to mi je ostalo zapečaćeno u sjećanju – prisjeća se Nikol, baš kao i toga kako im je, kao dječici, bilo super u skloništu jer 'rat donese koliko jada toliko i bliskosti'.- Odraslima to sad zvuči koma ali nama djeci je bilo lijepo, igrali smo se, crtali, igrali na karata. K'o dijete ne kužiš ozbiljne stvari i sve je to bilo nekako prolazno, barem u mojoj glavi. Djetetu je bitna igra a u skloništu smo to imali – kaže Nikol koja je tada imala osam godina. Dodaje kako je u skloništu bilo desetak curica. Pamti i strah. Baš tog 6. prosinca kad je krenulo jako granatiranje dok su prelazili do skloništa, skrili su se ispod skala u kući.
- Bila sam zaboravila svoju bebu, mama je pošla po nju u sobu i tada je granata jako lupnula. Zanijemila sam od straha, nisam mogla doć do zraka neko vrijeme. Tog se i danas sjećam.
Nikol je ostala u kontaktu s Ivankom Prnjat jer bile su susjede cijelo djetinjstvo. Ivanka pamti svoj najveći strah kojeg je proživjela kao desetogodišnjakinja.
- Kad je proletio prvi avion poviše Ilijine glavice, ja i tri prijateljice bile smo kraj sportske dvorane škole Marina Držića. Avion je toliko nisko preletio, roditelji su nas počeli u panici dozivat'. Osjetio se strah u svakom glasu koji je vik'o naša imena. Kako smo mi bili mali, nije nam bilo jasno što se događa ali osjećali smo da jest nešto – kaže Ivanka koja pamti i kako je do prolaska u sklonište morala naučiti gdje treba sagnuti glavu kako je 'ne bi vidjeli oni sa Žarkovice'.
- U skloništu je bilo super jer smo se puno družili i povezali. Prvi put sam plela i kukičala robicu za barbike u skloništu. Još uvijek imam to doma. Prije nekoliko mjeseci sam to mojoj kćeri pokazala, još uvijek je živo. Čuvam to sve ove godine jer me podsjeti kako smo se kao djeca silno trudili oko toga i kroz druženje sve radili, pravili kuće za bebe, plele robicu – kaže Ivanka i dodaje kako joj je najčudnije bilo što u skloništu spavaju na kutijama punim papira.
- 'Ko je im'o madrac, stavio bi madrac, ko nije, stavio bi deke. Nevjerojatno da smo na tome spavali, poslagani k'o sardine.
Treća djevojčica, Barbara Puh, tada je imala deset godina. Na fotografiji u ruci drži zadaću. Je li pisala ili nešto crtala ne sjeća se. Ali pamti da su to bili dani kada nije bilo ni struje ni ičega drugog.
Stalaže k'o apartmani
- To nije bilo sklonište, nego skladište pošte ali pod zemljom. Dole su bili veliki kolutovi kabela i neke stvarčice, potrebne u tadašnjoj telefoniji. Bile su stalaže sa svim tim stvarima i onda bismo se mi uvukli tu i crtali, pisali. Znali smo igrati tresete, Čovječe ne ljuti se. Nije bilo struje, TV-a, nismo mogli gledat' crtiće. Nekad smo čitali. Uglavnom smo se igrali. Jesmo bili svjesni da je rat, vidiš da se nešto događa oko tebe, ne spavaš u svom krevetu, nema vode nema struje. Ali mi to tad nismo shvaćali – kaže Barbara i dodaje kako tek sada kao majka bolje razumije svoju majku i 'koliko joj je u ratu bilo teško i zastrašujuće brinuti o obitelji, misliti je li muž živ na čuki, što dati djetetu jesti, hoćemo li svi preživjet'....- Odrasli bi slušali vijesti. Sjećam se da bi prepričavali kao su napadnute Konavle i Župa, kako idu prema gradu. Ali mi nismo imali taj dojam jer nismo znali što se uopće događa. Mi smo u tome svemu našli način kako sebe zabavit'. Nama je bilo super jer smo bili svi zajedno. Spavali smo zajedno u tom skloništu. A bilo je dosta ljudi i starijih i djece. Ljudi su spavali u stalažama, a između je bilo dovoljno mjesta za napuhane luft-madrace. Svak je im'o svoj apartman, nama je tad to bila fora – kaže iskreno Barbara.
I dobro da je tako jer najljepše je gledati na svijet dječjim očima. Stoga ne čudi što su ove tri djevojčice bile u svom svijetu malenih, dok su se njihovi roditelji trudili, unatoč strahotama rata, taj svijet zaštititi.