'Zrinski' i 'Skala' zaslužili su da se jednom samo o njima piše.
Legendarni brodovi, poveznice s Lokrumom i simboli Dubrovnika, proslavili su ove godine 50 godina od izgradnje. Rijetkost je na Jadranu još sresti drveni brod u plovidbi; njegovo je održavanje skupo i zahtjevno, ali vrijedi svake lipe jer ugođajem nema usporedbu s plastičnim.
Zahvala Ljudima
Dva 'sredovječna gospara' od jeseni odmaraju na gruškoj obali. Sezona je prošla i vrijeme je da predahnu. Ondje smo se susreli s četiri zapovjednika ovih dvaju brodova – Markom Dabelićem, Kristijanom Bazdanom, Jerom Skorinom i Ivom Boškovićem. Peti, Ervin Markišić, zapovijeda 'Argosyem'.
Marko je najduže zaposlen u Rezervatu Lokrum – od 1981. Godine. Došao je preko Student servisa i ostao.
– Od 1983. sam stalno zaposlen. Imao sam prekid zbog vojske u JNA, i tri godine Atlantske. Tu sam punih 35 – s osmijehom će Marko. – Počeo sam od najnižeg, od pripravnika, do motoriste i upravitelja, pa do zapovjednika.
Od 2006. se u ove brodove konstantno ulaže veliki novac, dodaje.
– Počeli smo u Veloj Luci, a zadnjih godina idu u škver u Betini. Bez posade se ne može, svi radimo, od prvog do zadnjega.
U Domovinskom ratu oba su se broda zatekla u ACI marini Dubrovnik u Komolcu.
- 'Skala' je imala tri direktna pogotka, ali nije potonula. 'Zrinski' nije imao nijedan diretan pogodak, ali je potonuo zbog gelera. Devet mjeseci je bio na dnu mora na desnom boku. Godine 1992. su ga izvadili, ja sam tada bio na Atlantskoj, Stijepo Petković i Ivo Đivanović, legenda Lokruma, čovjek koji je osnovao rezervat, očuvao ga i dohranio nama mlađima. Pogotovo u ratu, pilao je drva s ekipom na Lokrumu i prodavao ih da bi se prehranili i da bi se brodovi očuvali. Nikad plaća nije kasnila! – sjeća se Marko tih teških vremena, a u svim takvima pojave se ljudi koje se s pravom može nazvati Čovjekom s velikim 'Č'.
- Htio bih spomenuti i bivšeg direktora Miha Miljanića koji je dosta pomogao, pa bivše kapetane, Ivicu Jurišića koji je bio tu kad sam ja došao; kapetana Pava Mihovića i kapetana Iva Đivanovića, prve zapovjednike 'Zrinskog' i 'Skale'; Nika Matanu koji je bio duša u makini; Nika Bašicu, Pera Metkovića, kormilara Frana Dabelića, Matka Đivanovića, Pava Markovića koji je bio zapovjednik 'Skale' od 1986. do 2000. Kad je Ivo Đivanović postao direktor, došao je Mato Marković, pa je bio Joško Storelli... Bilo je puno ljudi iz Grada, nek oproste oni koje sam zaboravio – nabraja Marko.
- Brodovi su se obnovili zahvaljujući isključivo Ivu Đivanoviću. 'Zrinskoga' su izvadili i svake se godine ulagalo u njega koliko se moglo. Zaplovio je 2001., tek nakon deset godina – evocira uspomene.
Marko napominje i kako su oba broda projektirana rukom inženjera Đina Lasića. Njegova rodna kuća je baš preko puta usidrenih brodova u Gružu – neobična koincidencija u priči o 'Zrinskom' i 'Skali'.
– Projektirao ih je baš za liniju Grad-Lokrum i zato 'Zrinski' i 'Skala' imaju dvoje vrata na lijevoj strani. Prije je glava od mula u Portoču bila uska i kad je bila oseka, nije mogao brod poći na druga, nego samo na prva vrata – pojašnjava Marko.
U vrhunskom stanju
Brodovi će ponovo početi ploviti oko 1. travnja. Jedan od zapovjednika i voditelj Službe pomorskog prijevoza Javne ustanove Rezervat Lokrum Jere Skorin zadovoljan je ovogodišnjom sezonom, koja je počela kasnije nego prijašnjih godina.
– Nismo je ni očekivali, a i bili smo u deficitu s ljudima. Izgurali smo. To još nije na razini 2019. s kojom se svi uspoređujemo, ali zadovoljni smo – kaže Jere, koji je u JU Rezervat Lokrum zaposlen 2009.
– Brodovi su u vrhunskom stanju, to mogu reći sa sigurnošću. Rijetki su ovako vitalni drveni brodovi na Jadranu. Teško ih je održavati, ali nije to toliki problem koliko naći dobrog meštra, kalafata. Pogoni su novi, od 2016. do 2018. zamijenili smo sve pogone na svim brodovima. Obnavljali smo im dna, i proveni i krmeni dio, zajedno s palubom. 'Betini' smo jako zahvalni jer još imaju tu tradiciju i ljude koji ih mogu održavati – kaže Jere. – Njima je to više tradicija nego što je to ekonomski isplativo. Kad im uđe jedan ovakav brod u hangar, zadrži se tri mjeseca, a kroz ta tri mjeseca mogu odraditi pet plastičnih brodova, što je puno veća zarada – uspoređuje.
Kristijan Bazdan rastao je uz 'Zrinskog' i 'Skalu', činili su neodvojiv dio njegova djetinjstva, u kojemu je Peskarija bila njegov dnevni boravak.
– Počeo sam raditi u svibnju 1996., preko Student servisa. Od 2000. sam za stalno zaposlen. Sudbina je tako htjela, da ostanem tu, Bože podrži! – kaže zapovjednik 'Zrinskog'. Na tom mjestu zamijenio je, na žalost, pokojnog Stijepa Petkovića, nezaboravnog čovjeka i kapetana, zaslužnog za puno toga dobroga što i danas Lokrum baštini.
Ljudi pretežno smatraju da je lako zapovijedati ovakvim brodom na kratkoj relaciji, na što Kristijan kaže:
- Svak' to misli, da je to jednostavno. Došao nam je kolega koji je bio kapetan duge plovidbe, pa on još bolje zna tu razliku. Stalno smo pod manovrom, svakih 10 minuta, tamo i amo, to je 60 manovri svaki dan. Treba biti skoncentriran, a Portoč je pun kupača, kajaka i svega. Treba biti maksimalno skoncentriran. Zato i radimo u smjenama od tri dana jer čovjek to ne može svaki dan. Zahtjevno je i zamorno, više psihički nego fizički – pojašnjava.
- Nikad nisam imao namjeru navegavat', ali se prilika otvorila da uđem u tu ekipu jer sam se rodio u Gradu. Peskarija je moj dnevni boravak. Dogodio se splet okolnosti i danas mi je to drago. Dolaze mlađi, koji će danas-sutra naslijediti nas – kaže Kristijan. – Prije je sve bilo drugačije, svi su radili sve, a danas je došlo vrijeme moderno pa nas je papirologija stisla da je pišemo po dva sata dnevno. Prije se ljudima vjerovalo na riječ i svatko svakome. Nije da se ne vjeruje i danas, ali se mora službeno očitovati. Tako je to došlo. Ono su bila ljepša i normalnija vremena, a danas svi živimo nekim ubrzanim životom – govori Kristijan.
Ivo Bošković zaposlen je u Rezervatu od 2018., a prije toga bio je 28 godina na dugoj plovidbi, od čega 22 na Atlantskoj i 6 na stranoj kompaniji.
– Malo sam se zasitio i umorio, počela su me opterećivati duga putovanja avionima. Ukazala mi se prilika i evo, četvrtu godinu radim ovaj posao doma – kaže Ivo, koji se s Kristijanom mijenja na komandnom mostu 'Zrinskog'.
– Duga plovidba ima drugačije poteškoće, može se dogoditi havarija, to je zahtjevan i odgovoran posao. Prošao sam sve, od kadeta do zapovjednika broda. Ovo je ovdje nešto drugo. Ljudi misle da se vrtimo tu blizu, od ponte do ponte, ali to ipak nije tako, pogotovo u ovom malom akvatoriju gdje ljeti bude svega, od brodica, barka, glisera, skutera, kajaka... I plivača. Na žalost, dosta tih ljudi slabo zna pomorska pravila, pa valja misliti i za njih i za nas. Uvijek je tu oprez prisutan – kazuje Ivo Bošković.
- Nekad se u toku radnog dana vrijeme promijeni tri-četiri puta, tako da tu bude stvarno svega. Uvijek nam je na plećima teret odgvornosti za 200 ljudi, plus za posadu. U tom metežu cijeli dan treba biti maksimalno koncentriran. Da ste stroj, umorili bi se, a kamoli čovjek – uspoređuje.
Crtica iz povijesti
Naručitelj brodova 'Zrinski' i 'Skala' bilo je nekadašnje poduzeće Hotelsko Dubrovnik. Za njihovu izgradnju platili su dva milijuna ondašnjih dinara, zabilježila je Slobodna Dalmacija u svom izdanju od 14. rujna 1971. godine.
Brodovi su se gradili u brodogradilištu Mokošica po nacrtu dubrovačkog inženjera Đina Lasića. Nakon porinuća, Hotelsko Dubrovnik odmah je oba broda prepisalo na Rezervat Lokrum.
Slobodna Dalmacija od 18. svibnja 1971. podsjeća nas da su oba broda trebala biti predana na korištenje do početka srpnja, ali su kasnili zbog obima posla i gradnje još nekoliko brodova. 'Zrinski' je porinut 28. svibnja, a 'Skala' 20. listopada 1971. godine. Iste godine dobili su sve potrebne svjedodžbe za sigurnu plovidbu s 200 putnika.
Kažu da brodovi imaju dušu, pa nećemo pogriješiti ako im od srca poželimo sretan rođendan i barem još toliko godina mirne plovidbe!