Mnoge stvari se u dubrovačkom turizmu danas podrazumijevaju, kao da su nastale same od sebe i uvijek tu bile. Neke su nam, u međuvremenu, počele ići i na živce. Recimo, brodovi na kružnim putovanjima. Malo tko će se sjetiti da je prve kruzere (France i Oslofjord) u Hrvatsku doveo dubrovački Atlas, odnosno jedan od njegovih tadašnjih direktora Davor Gjivoje. Gospar Gjivoje je, 20 godina prije nego su se one počele koristiti u zemljama tzv. istočnog bloka, u Hrvatsku doveo i American Express kreditne kartice koje mnogi neumorno „peglaju“ u ovo doba godine. I Hilton je, kao prvi svjetski hotelijerski brand, došao u Dubrovnik zahvaljujući gosparu Gjivoju koji nas je ovog tjedna pozvao na ugodno druženje u njegovoj obiteljskoj kući na Gornjem Konalu. U Dubrovnik je došao na 50. obljetnicu Linđa u čijem je osnivanju i sam sudjelovao. Bio je to za njega izuzetno emotivan trenutak, ali ni taj trenutak starog „atlasovca“ nije zaustavio da razmišlja o turizmu i restrukturiranju te djelatnosti u Dubrovniku.
- Budimo iskreni, Linđo nije osnovan tek tako, iz ljubavi prema folkloru, nego iz turističke potrebe. Naime, mi smo se tada posvetili razvoju kruzerskog turizma koji je već cvjetao od Canakkale za koju je malo tko čuo, preko Atene, Pireja, Krfa, Katakolona, pa do Venecije. Mi smo bili tu na putu i trudili smo se da ti brodovi svrate i do nas. Ali kad su došli, nismo im imali što ponuditi osim drvenih čaplji i spomeničke baštine koju smo naslijedili. Da bi unijeli nešto živosti dovodili smo folklorne ansamble Lado, Tanec, a svoga nismo imali. I jednog dana je Simo Elaković rekao da tu u kasarni ima jedan vojnik iz Doboja koji podučava djecu. Sule Muratović se zove. I doveo on tog vojnika, vrlo motiviranog, a ja mu objašnjavam što ćemo sve učinit', kako ćemo mu pomoć', pa ga pitam je li on za. A on se digao i kaže, "Znate što, idem ja natrag u garnizon, nema od toga ništa". Kako nema, dajte, pa u čemu je problem? A on kaže, "Sve ste nabrojali, a niste spomenuli ono najvažnije – nošnje. Treba ih pronać', kupit', trebaju sredstva…". Obećam ja i to, iako je bilo velikih otpora i nerazumijevanja. Jedan glas radničkog savjeta odlučio je da se za folklorni ansambl odobre prva sredstva. A Sule se onda doista bacio na posao, prikupio nošnje, osnovao ansambl i organizirao prve nastupe. Lado je bio profesionalni ansambl, već i u nekim godinama, a u Linđu je bila mladost, život, ljepota.
I tako se na Linđovim leđima uzdigao kruzerski turizam koji nam danas svima gazi po nogama?
Način na koji je to danas organizirano predstavlja oružje za masovno i dugoročno uništenje dubrovačkog turizma. Nama suština nije bila da naplatimo tim turistima boravišnu taksu i uzmemo još dva dolara za transfer, kako je to danas slučaj. Mi smo ih htjeli dočekati tako da se oni vrate u Dubrovnik i ostanu tjedan dana. Zato smo nakon Linđa osnovali Maestrale, stvorili Buca i Srđana, a turisti su imali razloga da se vrate. Imali smo cruising by night, roštilj na Žarkovici, svirke Antuna Simatovića u Zatonu, natjecanja na plaži…, danas nemam osjećaj da se netko trudi stvoriti sadržaj. Mi danas još imamo mogućnost podići cijene u sezoni, ali treba spustit' cijene izvan sezone.
Što treba učiniti da bi se takva turistička praksa promijenila?
Brodovi koji stižu u Dubrovnik prave gužvu, a ostaju pola dana. Puno duže ostaju u Pireju, pa zašto ne bi i kod nas. Sasvim je izvedivo da se kroz pregovore u par idućih godina ograniči broj posjetitelja sa kruzera, da ih odjednom ne bude više od sedam tisuća i da se svi u gradu dobro osjećaju i bude im lijepo. Na Bermudima postoji državni zakon po kojem luka dnevno ne smije primiti više od dva kruzera, ali to nije sve u njihovim zakonima. Država bi i kod nas trebala uvesti financijske olakšice financijskim grupacijama, bankama, osiguranjima i sličnim tvrtkama koje su voljne preseliti svoje sjedište, svoju upravu na šire područje Dubrovnika. Kad bi Dubrovnik privukao platežno visoko sposobne stanovnike, pa onda i njihove obitelji i prijatelje, primakli bi se cjelogodišnjoj turističkoj sezoni koju smo oduvijek sanjali. Ako to ne uradi Hrvatska, preduhitrit će nas Crna Gora. Također, upornim radom u Grad treba privući sveučilišne brandove poput Harvarda, Yalea, i Princetona. Čini vam se neostvarivo, ali to su nam govorili i kad smo dovodili AMEX i Hilton.
Što treba učiniti da bi se dubrovački hotelijeri prestali ponašati kao paraziti koji žive na imenu i ponudi Dubrovnika, ali ništa ne žele pomoći, kamoli uložiti u destinaciju od koje žive?
- Prošlog smo tjedna imali jedan interesantan sastanak. Gradonačelnik Vlahušić je doista sumnjao da može okupiti dubrovačke hotelijere, ali sam ga uvjerio da ih pozove da bi razgovarali o mogućnosti osnivanja dubrovačkih turističkih ureda u inozemstvu. Amerika i Kanada godišnje u svijet šalju 160 milijardi dolara posla, Njemačka 80, Britanija 50 milijardi i sve turističke zemlje tamo imaju svoje urede, a Hrvatska ima jednu osobu negdje u privatnom stanu. Muka mi je da Malta ima ured na Manhattanu i troši 3-4 milijuna dolara da bi se predstavila tom tržištu, a mi nemamo ništa. Mi smo u Atlasu nekad iz Amerike dovodili 60.000 turista i to po cijenama zbog kojih smo po hotelima morali skrivati originalne cjenike smještaja. Gradonačelnik je, dakle, pozvao hotelijere i doista su se okupili svi direktori marketinga. Predstavljena im je ova ideja i svi su se do jednoga suglasili da je potreban turistički ured Dubrovnika u New Yorku.
OK, to nisu hotelijeri, nego njihovi zaposlenici. Hotelijeri, vlasnici su ti koji moraju odriješiti kesu.
- Imate pravo, ali nisam htio razgovarati s vlasnicima prije nego što vidim što njihovi ljudi kažu. I sad ćemo organizirati jedan po jedan sastanak s vlasnicima, a gradonačelnik je obećao da će za svaku kunu koju hotelijeri daju u ovu svrhu, Grad dati isto toliko. Osim toga, predložio je da se ova inicijativa proširi za područje cijele županije.
Jesu li uopće naši hotelijeri sposobni izvesti ozbiljan iskorak? Osim Hiltona i Radissona, pa donekle i Rixosa, Dubrovnik nema niti jedan respektabilan hotelijerski brand koji bi nešto značio u svijetu. Vlasnici većine ovdašnjih hotela bavili su se ranije nekim sasvim drugim poslovima?
Osim tri stvari, dobar lokalni hotelijer može sve organizirati jednako dobro kao svjetski hotelski brand. Može imati vrhunskog kuhara, najboljeg recepcionera… Ali, da nas dvojica sad pođemo u Albaniju i da tamo jedan do drugog stoje, recimo, Sheraton i Tirana hotel. U kojeg bismo pošli? Sigurnost i komfor kojeg vam nudi svjetski brand ne možete tek tako stvoriti. Zato je dobro da smo doveli Hilton, unatoč tome što postoji interno pravilo po kojem Hilton ne otvara hotel u gradu kojem ne gravitira barem pola milijuna stanovnika. Međutim, shvatili su da je Dubrovnik jedinstven, pa su ne samo dali svoje ime, nego i 20 posto investicije. Dakle, izvedivo je. Kad bi Dubrovnik imao više brandova, to bi na svjetskoj razini pokazalo kvalitetu i konstantnost njegove ponude. Druga stvar, veliki hotelski brandovi imaju po 20-40 prodajnih mjesta po svijetu. Treća stvar, ako vrhunski kuhar otiđe iz nekog našeg hotela, tko će ga zamijeniti? Hotelski brandovi nude jednak i konstantno visok standard obrazovanja svojih ljudi, pa ako jedan otiđe, doći će drugi, jednako kvalitetan i po istom modelu školovan. Ovi naši misle da im je dovoljno što stvaraju profit i da time mogu biti zadovoljni, ali ja ih nagovaram da barem u jedan hotel dovedu svjetski brand, pa neka onda vide kako im se ponaša poslovanje tog hotela. To bi im bruto dobit povećalo za 20 do 30 posto.