- Muka je ovo. Nisu ođe uvjeti, nikako – opisuje nam Ante Butigan život u derutnom hotelu Vis 2, u kojem zadnjih 20 godina u nehumanim uvjetima žive dubrovački beskućnici. Hotel, možda prije '91., danas oronula zgrada čijim hodnicima je uistinu mučno prolaziti, dom je za 36 socijalno ugroženih osoba bez rješenog stambenog pitanja. Sablasne 'instalacije' od kabela, drva i koječega vise sa stropova, neuredno i zapušteno stubište i prolazi između soba više su nalik na kadrove horrora nego na privremeno prihvatilište. Uz sjaj obližnjeg visokokategornika, bijeda ovog hotelskog zdanja još više dolazi do izražaja.
Obećanje ludom radovanje
- Preselili smo ođe ima desetak godina. Bitno je imati krov nad glavom, pa bilo kakav – priča nam Ante Butigan dok priprema jutarnju kavu u sobici koju naziva domom. Butigan je sa suprugom i još osam beskućnika koji su živjeli u nekadašnjoj Staroj bolnici, danas sveučilišnom kampusu, iseljen u Vis 2 kratko nakon što ih je 2009. posjetio tadašnji gradonačelnik, obećao im gradsku skrb te pozvao Dubrovčane da sudjeluju u formiranju budućeg prihvatilišta kojim će im se osigurati krov nad glavom.
- Naslušao sam se obećanja političara – kaže Ante i kroz smijeh će 'znate onu obećanje ludom radovanje'. Susretljivog Antu zatekli smo u uistinu pristojno uređenoj i čistoj omanjoj prostoriji kojom je, kako kaže, zadovoljan, ali ipak priželjkuje konačno rješenje, na koje čeka godinama.
- Bilo gdje da nam ga naprave i da nas smjeste u nešto normalno – Antina je želja.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju Dubrovačkog vjesnika!