Ne sjedi na klupama u parkovima niti satima u čekaonicama kod liječnika, ne obilazi ljekarne, nema čak ni umirovljenički pokaz. Jednostavno, Renato Oblizalo posve je netipičan umirovljenik. Penzionerske dane ispunio je posebnim hobijem – izrađivanjem figurica i slika od drva, ali i drugih rukotvorina od različitih materijala.
Uvijek radio s rukama
Bio je sudionik Domovinskog rata, a u policiji 21 godinu. Bio je u temeljnoj policiji, do 2004. u Gradu, a onda je tražio premještaj na Grudu jer je počeo graditi obiteljsku kuću u Župi. U mirovini je od 2016., a na pitanje kako mu je, kao iz topa odgovara: "Super, kako će biti?! Uživam!" Priznaje kako mu posao nimalo ne fali i kako je već treći dan nakon odlaska u mirovinu bio drugi čovjek!
- Bilo mi je super na poslu, odlična ekipa, ali sam se zasitio, veli Renato.
Kreativnost se u njemu i njegovim rukama razvijala već odmalena.
- Pravio sam dizalice od daščica, u školi sam volio tehnički, crtati i raditi... Na položajima u ratu smo gradili bunkere, suhozide, a najviše sam volio raditi kućice za Betlehem. Uvijek sam nešto radio s rukama, priča Renato koji već 17 godina sa suprugom Katarinom doma pravi ogromne Betleme.
- Svake godine je drugačija štalica, grad... Čuvam jedan veliki dvorac oko kojega sam se baš namučio, a trebao bih napraviti i novi. Tako nam prolazi vrijeme, zabavljamo se! Betlem počnemo raditi nakon sv. Nikole, a i na Badnji dan nam je ludilo jer ne bude sve gotovo, priča sugovornik.
Betlem čine kućice, neke su osvijetljene iznutra, neke imaju i đardine u kojima rastu pomadore, sve oko jaslica živi, to je grad za sebe... Kroz Betlem obavezno protječe i potok, znao je i procuriti usprkos najlonu pa su morali mijenjati i laminat jer je imbufo. Djeca ne diraju Betlem niti uzimaju figure, ali bilo je zanimljivih reakcija.
- Jednom je ušla jedna djevojčica iz susjedstva, stala i prekrstila se. Rekli smo joj da nije u crkvi! (smijeh) U šali smo rekli da ćemo kao u crkvi ispred Betlema staviti kutiju za milodare pa tko uđe, nek nešto i ubaci, kaže Renato.
Njegovo dvoje djece umorno je od maminog i tatinog hobija. No, ako dobiju zadatak iz likovnog ili tehničkog onda Renato ‘spašava stvar‘, ako, recimo, treba napraviti strujni krug za školu.
- Djeci dođe slabo jer kad krene Božić, pola dnevnog boravka izbacimo vanka, bude mahovine po cijeloj kući... Djeca su potpuno nezainteresirana, a nas dvoje smo kao djeca! (smijeh) Kuća nam postane radionica, stalno se nešto buši, maže, premazuje... Kad dođete kod nas, prvo morate dignuti sa stola ostatke pilanja, bušenja... prepričava Renato te dodaje:
- Jedino nam se mačak Grga zavlači pod bor, a on uvijek spava ispod bora. Onda uzdignemo Betlem kako ne bi i kučak uletio! (smijeh) Gosti su nam govorili da neće imati gdje sjesti zbog veličine Betlema! Kad nam je fratar blagoslovio kuću rekao je da ovakvo što u životu nije vidio! - prisjeća se Renato.
Svake godine rade novi Betlem, a kućice od prošle godine i sve upotrebljivo daruju. Veli Renato kako mu kao umirovljeniku nikad nije dosadno, posebno uz ženu. O mirovini kaže:
- Ah, kakva je, takva je! S obzirom na to s koliko godina sam pošao u mirovinu meni je odlična.
Izrađuje razne figure, male sove, pingvine pa i zdjelu od masline, a voli kad je sve pravilno.
Voli raditi s drvom, koje god mu dođe pod vješte ruke. Njegov hobi ima i ekološku stranu, primjerice kad je gradio kuću koristio je građevinske daske koje bi izblanjao, ostrugao i natukao čavliće...
Kako ženini na Pelješcu imaju masline, nakon čišćenja maslinika i pilanja Renato ima širok izbor grana za obradu. Što drugi odbace, Renato iskoristi pa tako ponosno pokazuje jako šesnu kutiju koju je izradio od običnog kartona koristeći ljepilo za stiropor koja kutiji daje čvrstoću.
Ne koristi se samo drvom, tu su i čavlići, konopi, roba, konci, žice od cvijeća, štapići od ražnjića jer plete male košarice, tu su slike jedrenjaka i karaka, kućice, razne životinje, magneti živih boja s motivom jedrenjaka... Radi u tandemu sa suprugom i odlično se nadopunjuju. Za sve šarenije je zaslužna supruga, a ono jednobojno Renato.
Još ima sve prste
Ljudima se najviše sviđaju slike, a puno vremena traži rad s koncima. Svoja mala umjetnička djela Renato izrađuje u kućnoj radionici. Radi s raznim alatima, pa i oštrim pilama, ali se dosad nije ozbiljno ozlijedio, svi su mu prsti na broju! Dok u predbožićno vrijeme u kući obitelji Oblizalo nastaje Betlem, pred Uskrs se pengaju jaja, neobični se uzorci iscrtavaju posebnim flomasterima.
- Sva jaja ispušemo, nastojimo kupiti bijela. Opengam ih pet, pa onda nastavi supruga, openga pet i tako redom, kaže Renato koji je od jaja napravio mali kvartet slavonskih lola
Koliko će mu vremena uzeti izrada neke figure ili slike ovisi o inspiraciji.
- Jaja pengamo s noga kraj špahera jer vosak mora stalno dimiti... Zabole leđa i vrat, ali tako je i kad izrađujem nešto, uvijek si sagnut pa malo odmorim, pođem na kompjuter, gledam televiziju, priča Renato.
Uz jaja radi i postolja te košarice u uskrsnom duhu. Čim završi nešto, naviru ideje za nove male slatke umjetnine. Renato je kod izrade vrlo precizan i strpljiv, a ima i mota za crtanje.
Hobi je bračni par Oblizalo odlučio pretvoriti u posao pa u Gradu uskoro otvaraju butigu u Palmotićevoj ulici pod imenom Woody Dubrovnik. U butizi će, kako samo ime kaže, najviše biti drvenih predmeta, među kojima dominira impresivni drevni pult koji je Renato izradio, kao i sam natpis.
Pandemija je Renatu došla kao prilika jer je većina radova nastala baš tijekom korone. U tom se razdoblju puno toga nagomilalo pa mu je sad puna garaža, kuća i taraca! Ideje traži na internetu, a svojim rezbarijama poprati svaki blagdan. S osmijehom kaže kako je božićni asortiman posebno dobar. Ne obvezuje se drugima što popravljati jer nije naučio raditi na brzinu, doma radi pomalo, a nekad se i makne od svega kad mu dosadi!
Najbolji odmor od hobija nađe na kompjuteru i gledajući televiziju, voli poći i na ribanje. A na pitanje može li si kao umirovljenik dozvoliti neki luksuz, Renato, smijući se, odgovara: "Naravno, kad imate ženu kraj sebe koja radi!"
Dodaje još jednu pametnu za kraj:
- Doma imam zid kraj kuće, svi me pitaju zašto to ne završim? E, zašto? Zato što kad čovjek pođe u mirovinu i kad završi sve – umre, tako se barem priča, mudro govori Renato a kako drukčije nego s osmijehom od uha do uha.