- Kad su došli u Cavtat tog 15. listopada 1991. mislila sam da je svijet stao. Kao da sam znala da više nećemo imati nikakva prava. Ali rekla sam, ostat ću s narodom pa što bude, neka bude. Bog mi je dao snage nisam se uopće plašila, jedino su me mogli ubiti – kroz osmijeh će časna Zaga koja je mogla napustiti Cavtat ali je ostala u kući svog reda Družbe Kćeri Milosrđa. Nikad nije požalila jer 'da ne daj Bože opet treba, isto bi učinila'. Zbog tog hrabrog čina – ostanka s narodom na okupiranom području, papa Benedikt XVI odlikovao ju je 2009. odličjem 'Pro Ecclesia et Pontifice' koje se dodjeljuje klericima i laicima koji su se osobito istakli u službi Crkve.
- Narod se jako bojao. Nisu znali što će, otići ili ostati. Ako odu, znaju što će im biti od kuće. Nas dvije sestre smo im davale nekakvu sigurnost. Rekli su nam 'da ste vi otišle i mi bismo'. Pitali bi nas 'što ćemo časna raditi', tražili utjehu. Bili su u strahu, pogotovo kad su počeli odvoditi ljude u Morinje. Skoro sve muškarce iz Cavtata su odveli u logor – priča 79-godišnja sestra pa spominje kako su agresori posebno pred kraj, kad su znali da se moraju povući, bili nemilosrdni. Godinu dana bez slobode, često bez struje i vode, u stalnom strahu za sigurnost, tekao je život ljudi u okupiranom Cavtatu. Na ulicu ispred kuće nije se smjelo izaći bez osobne.
- Ako je niste imali, na dva sata bi vas odveli u podrum nešto poput zatvora i tamo su ljude tukli. Maltretirali su sve. Nikoga Cavtatom niste mogli sresti, pogotovo muškarce, nisu izlazili iz svojih dvorišta – kaže s. Zaga pa dodaje kako je u Cavtatu ostalo puno obitelji a brojni Konavljani sklonili su se u cavtatskim hotelima.
Ovo je Hrvatska bila i bit će!
Gladi nije bilo, iako je većinu toga što bi čovjek poželio na stolu falilo. Hrana i potrepštine stizale su preko Caritasa i Crvenog križa, a pomoć bi poslali i iz Dubrovnika.
- Jedan gospodin znao nam je poslati kokoš onda bi ja to skuhala i svim staricama uokolo odnijela po komadić mesa i juhe. Ajme kako su bile sretne jer toga nismo imali. Bilo je dvije, tri obitelji koje nisu htjele doći kod nas po hranu niti kod Crvenog križa. Ali izgleda da su se oni snabdijevali iz Crne Gore – ističe časna.
Brod bi uplovljavao dva ili tri puta tjedno, nekad jednom, no događalo se da bi okupator zabranio dolazak broda i po mjesec dana. Tada se bojala kako će ljudi jer nije bilo hrane za kupiti. Sve trgovine su bile polomljene i opljačkane. Vrata kuće Družbe Kćeri Milosrđa na cavtatskoj rivi bila su uvijek otvorena za svakoga. Tu su časne svakodnevno slagale hranu i odjeću dobivenu od Caritasa, bile na usluzi ljudima koji su, bježeći pred agresorom, kuće napuštali bez ičega. A svega im je trebalo, i odjeće i hrane. Kada bi brod s pomoći stigao, nitko nije smio blizu, samo osobe koje su iskrcavale hranu i dvije časne koje su pomoć preuzimale i dalje dijelile obiteljima.
Iako ih nisu maltretirali, provociranja riječima nije nedostajalo. No, časna Zaga znala se, kako kaže, koji puta postaviti.
- Taj Kurdulija koji je bio odgovoran za civilne osobe prozvao me krsnim imenom, jer oni su o nama znali više od nas samih i kaže on meni 'sestro Zorice, za osam dana idem na Stradun pit' kavu' a ja njemu 'e, moj gospodine, mislim da vam se ta želja neće ispuniti'. Njegov zamjenik, jedan stariji čovjek pitao me spavam li mirno, sad kad su nas oslobodili od ustaša. Rekla sam mu 'već imam dosta godina i još nisam tog ustašu vidjela' a on meni 'sigurno mirno spavate na srpskoj zemlji' pa sam mu lijepo odgovorila 'ovo je Hrvatska bila i bit će, a vama bi bilo bolje da ste ostali doma unučad čuvati'. Nisam se bojala odgovoriti, jer govorila sam istinu – kaže časna Zaga rodom iz Međimurja.
Predosjećaj
Biti uz narod i pomoći mu, njezino je poslanje, no nije jedino što je obilježilo 'ratni put' sestre Zage. Iako malo o tome govori, doprinos časne Zage u Domovinskom ratu je ogroman. Za humanost i nesebičnu pomoć za vrijeme i nakon Domovinskog rata odlikovala ju je Općina Konavle na prijedlog generala Nojka Marinovića.- Kako sam mogla doći do broda i osoblja koje je iskrcavalo pomoć Caritasa, uvijek bih poruku poslala u grad. Jedna osoba bi napisala što se događa u Konavlima, što su zauzeli, gdje su sada, koliko imaju naoružanja, gdje su stacionirani, ništa osim činjenica tako da naši znaju kakva je situacija jer nisu mogli nikako drugačije znati. Ja bi to odnijela kod broda, predala i dalje bi išlo do generala Bobetka. Takav je bio dogovor – priča časna Zaga pa dodaje kako je general Marinović za jednog posjeta tadašnjem biskupu Puljiću rekao 'biskupe, što je sestra Zaga za Hrvatsku učinila, malo je tko'. Nije se bojala jer 'nikoga nije izdala i uvijek je govorila samo činjenice'.
- Jednog dana gospodinu koji i je donio poruku rekla sam kako 'imam predosjećaj da će danas biti jako stroga kontrola na brodu'. Predosjećala sam da bih mogla nastradati, a vjerujte život bih dala a ne bih izdala onoga tko mi je dao poruku. I stvarno, došao je tada neki policajac Raić, jako zločest čovjek, taj nije birao riječi. I bio je veliki pretres. Sve su pregledali, čak su nam i čarape gledali. Kurdulija je jednom rekao 'kad bi mi znali tko to vjerno obavještava vojsku u Dubrovniku, sutra bi visio na palmi'. Kažem mu 'ne znam tko je spreman takvo nešto raditi'. Nitko nije mogao ni zamisliti da je to bila Zaga – kroz osmijeh će hrabra sestra.
Kroz priču joj naviru sjećanja koja opisuje detaljno, kao da su se jučer odvijala.
- Nama su dva puta upali u kuću. Jednom u deset navečer, razbili su sporedna vrata i nasilno ušli a nema struje. Njih 15 je došlo, razmiljeli se po cijeloj kući, po krovu čak. Sve kofere na tavanu su noževima rasparali, tko zna što su mislili da nas dvije sestre imamo. Okupatori su se strašno plašili, pogotovo po noći, pucali su i kad bi mačke skakale, valjda su mislili da ih netko hoće napasti. A policijski sat je bio na snazi, od 18 do šest sati ujutro.
Časna Zaga cijele je Konavle prošla sa Crvenim križem jer nekolicina ljudi je ipak ostala pa su im nosili pomoć u hrani. Svjedočila je stravičnoj slici Konavala nakon nehumanog iživljavanja srpsko-crnogorskog agresora.
- Sve uništeno, zapaljeno, srušeno. U Čilipima smo išli na pokop čovjeka koji je umro u Morinju i tada sam vidjela kako su došli s kamionima, doveli su i svoje žene, iznosili su sve što je vrijedno iz kuće a kad su završili nešto bi ubacili i najednom bi cijela kuća bila u plamenu. Aerodrom su opustošili. Papirnate trake su visjele po drveću, sve otvoreno, izbačeno vani, odneseno. S pokojnim don Vladom Pucom sam obišla sve crkve u Konavlima i Župi. Ništa nisu poštivali, sve su slomili, opljačkali. Iz franjevačkog samostana u Cavtatu su odnijeli slike Bukovca i Medovića – kaže sestra Zaga pa se prisjeća kako su 4. studenog 1991. upali u samostan pod izlikom da tu ima oružja i da se iz crkve pucalo.
- Došla je njihova policija i vojska, sve su demolirali pred kamerama titogradske televizije. Dok sam govorila kako nije istina da crkva ima oružje, vidim dva vojnika kako idu na kampanel, a ispod jakne stavili izgorene puške. I vraćaju se ta dvojica s onim puškama u ruci pa kažu 'pogledajte što smo našli gore'. A ja njima ispred kamere 'vidjela sam da su vojnici sakrili puške, vi ustvari samo hoćete osramotiti katoličku crkvu.' Navečer je crnogorska TV to sve što sam rekla prikazala, ne znam kako su im dali da se to objavi.
Promatrač u suzama
Nabraja datume i događaje kao da ih čita iz sjećanja. Najstrašnije je bilo, kaže, 2.listopada kad je gorjelo od Debelog Brijega do Župe. Nema vode, nema tko gasiti. Šestog su cijelu Zvekovicu zapalili, dan poslije žestoko udarili svim snagama na Cavtat. 15.listopada točno u 15 sati ušli su u Cavtat uz pucnjeve s tenkova iako su europski promatrači koji su imali sastanak s njima netom prije tvrdili kako vojska neće u Cavtat.
- Ušli su odmah zatim. Preko puta kuće iza palme je stajao jedan europski promatrač i rasplakao se kad je to sve vidio. Nama je rekao da se sakrijemo jer su pucali bez prestanka, ne misleći hoće li koga pogoditi – govori sestra Zaga pa spominje 17.listopada 1992. datum kada je agresor napustio Cavtat, tri dana prije dogovorenog povlačenja.
- Baš sam se našla na ulici kad su njihova tri vojnika skidala zastave ispred crkve i ja počela vikati 'idu, idu!' a kaže mi susjed 'nemoj vikati čut ćete pa će i tebe odvesti' – prepričava časna dok joj radost isijava s lica.
U predstojećim danima naša je vojska na području Konavala vodila bitke da zaustavi upade četnika iz zapadne Hercegovine. Kad je konačno u Cavtat uplovio brod s našim snagama, svi su izašli iz kuća na rivu.
- Odjednom pun Cavtat života, a godinu dana riva je bila prazna, ljudi nisu izlazili iz kuća. Jedna je žena čak skočila u more skoro se utopila od sreće, bilo je stvarno dirljivo – priča časna Gonzaga.
Na skromnost ove redovnice Družbe Kćeri Milosrđa čovjek ne može ostati ravnodušan. I koliko god pokušavala umanjiti svoj doprinos u svakoj njezinoj rečenici jednostavno je shvatiti koliko je žrtvovala jer kaže 'trebalo je pokazati koliko volimo našu zemlju'. I dok nam živo priča brojna sjećanja držeći u ruci svoj istinom pisani ratni dnevnik, jedino ostaje poželjeti da se nađe izdavač koji bi i na papiru sačuvao ratno svjedočanstvo ove vedre, pozitivne ali nadasve hrabre časne Zage.