U sandučić, na prag, u kortu, na vrata..., i ne zvoni samo dva puta. Prevali 12 kilometara dnevno, većinom skalinima. Mi smo rutom dubrovačkog poštara Davora Ljevaka izdržali svega 15 minuta jer pratiti njegov tempo znači biti u top formi. Lijevi, kako ga od milja zovu, 'zuji' gradskim ulicama, pred svakim vratima s osmijehom zastaje, ostavlja poštu i otpozdravlja od 'dobar dan, kako ste' do 'legendo, što ima'. Plan povijesne jezgre ucrtan mu je u 'sivim stanicama'. U ovom je poslu već 17 godina.
- Dvije godine sam radio u Župi dubrovačkoj, a u Gradu sam evo 15, tako da znam sve i svi ti mene znaju. Znam i ono što će oni tek saznati. Grad znam u dušu. Svaki poštar (po)zna svoje 'malo misto', pa sto godina sam tu – simpatično će gradski pismonoša.
K'o na otoku
Radni dan počinje mu prije sedam. Najprije u glavnu poštu pa u Grad, složi sve što treba razdijeliti i kreće. Treba mu šest sati intenzivnog rada kako bi razdijelio svu poštu. Dobra organizacija ga spašava. U počecima je znao i do šest sati poslijepodne dijeliti pisma. Pokriva gotovo cijelu gradsku jezgru, osim Svete Marije, ali u dogledno vrijeme 'preuzet' će cijeli Grad.
Pošiljka, paket ili pismo, čestitka ili ovrha, nažalost potonjih je više, Davor brine da sve bude na vrijeme isporučeno stanovnicima povijesne jezgre pa dnevno prođe, procjenjuje, po tri, četiri tisuće stuba.
- Ostavi amo, nemoj tamo, treba svakome ugodit. Getani su to! Odlični su, pozitivno 'munjeni', oni mene vole i ja njih, stvarno su dobri. Malo jesu drugačiji ali kad ih bolje upoznaš, super su.
Kako drugačiji, zanima nas.
- Pa pola njih ne zna koji autobus vozi u Lapad. Govorim o starijim stanovnicima, ne mlađima. Da ne moraju ić' na mirovinsko i u bolnicu, pola ih iz zidina uopće ne bi izašlo.
Iako posljednji interni popis kaže kako je getana odnosno stanovnika jezgre tisuću i pol, na što spomenuti tek odmahuju rukom, odmahuje i Davor uz riječi 'ne znam ima li ih i 800'. Kažu, poštar sve zna, a ovaj gradski osim što zna svaku ulicu, još nabraja i obitelji koje u njima žive. U svaku je gradsku ulicu zašao jer 'u svakoj ima netko'.
- Dosta je starosti, polovica skoro. Normalno, tko će od mladih bit' ovdje, pašteta mu deset kuna, u Lapadu četiri. Ako imaš nešto radit, trebaš platit' karićara da ti donese. Isto k'o da živiš na otoku. Smiješno zvuči, ali imam najmanje stanovnika od svih poštara, a najviše pošte. Totalni paradoks. Najmanje pošte je za stanovništvo, najviše za poslovne subjekte u zidinama, a njih ne fali.
A stranci koji imaju nekretninu u Gradu?
- Njih sam jako malo upoznao, možda dvoje. Ima kuća u kojima nikad nikoga nisam vidio, nitko mi nikad nije otvorio vrata u 15 godina. Vidim strano ime, ubacim račun u sandučić i idem dalje.
U poštarskoj torbi često zna biti i do deset kilograma pisama. Je li tanja zadnjih godina, budući da je iseljavanje iz jezgre prisutno?
- Nije pretjerano jer ovdje je dosta kafića, restorana, suvenirnica, njima isto dolazi pošta, bankovna izvješća...
'Sam pao, sam se ubio'
Nasluša se svega. Bez kukanja, kaže Davor, nekad jednostavno ne prolazi.
- Ali znaš 'ko kuka, onaj što ima. Ne kuka onaj što nema, on je kukavac naučio na malo. Kad starost dobije račune, malo negoduju ali moj smiješak ih smiri. Fali im više s nekim progovorit', pa ih treba i saslušat'. Kad poštar dođe to je 'wow'. A ovrhe, njih svi najviše vole! Ali što ćeš 'sam pao, sam se ubio'. Uvijek kažem ako će uzet' neka, ako neće nije vreća cimenta ja ću je vratiti natrag. Sam sebi tako stvori problem – kaže naš sugovornik.
Pitamo ga bude li neugodnih sugrađana:
- U svojoj poštarskoj karijeri mogu na prste jedne ruke nabrojit' one koji su bili loši prema meni, neugodni. Ovdje se prema poštaru ponašaju po starinski, ništa mu ne uzmi samo ga počasti, tako to funkcionira unutar zidina.
A kako i ne bi, kad Davora znaju svi stanovnici. Po dobru, naravno. 'To ti je onaj naš uvijek u kratkim rukavima s cvikama za sunce' opisuju ga tim riječima. I stvarno, u kratkim rukavima je i ljeti i zimi. Ne čudi to kad se zna koliko kilometara dnevno prođe. A naočale? Oči su mu svijetle pa ih štiti ali i da ne mora stalno slušati 'imaš lijepe oči'. Kad ih 'pokrije', manje je problema, iskreno će.
- Sve sam vidio, nema što nisam, ali to su slatke poštarske tajne. Nije ti to za javnost. Zateknem svašta na prozoru, pa otvori žena polugola misli da je suprug... Smiješnih scena koliko hoćeš. Ideš ulicom, nosiš poštu, uštipne te žena za guzicu i da ti 20 eura. Ma nema problema, proći ću ja opet – uz smijeh nam priča Davor pa se prisjeća i trenutka kad je nesreću izbjegao za dlaku.
- Nosio sam poštu u Karmenu, idem prema prostorijama Gradske glazbe, a paleta puna mlijeka otkači se sa zidina i 'bam', padne par centimetara od mene. Pet minuta nisam uopće mog'o progovorit, cijeli bijel od mlijeka, u šoku. Ali dobro je, izbjeg'o sam najgore, Bog me sačuv'o.
Strpljenje, brzina, komunikativnost i dobro pamćenje njegove su vrline. Posao mu dodatno otežavaju ljetne gužve. Zna se dogoditi da s torbom ne može proći mimo stranaca.
Fotosession
- Puno puta su me zaustavljali i slikavali se sa mnom, neki su rekli da su i oni djelatnici pošte u svojoj zemlji. Fotosession je konstanta. Stranci bi se samo slikavali. A ja biram s kime ću, samo se sa ženama slikavam – kroz osmijeh će.
Turistima često dođe kao info pult jer je i kod njih 'poštar sveznalica'. Dobro mu dođe pamtiti sve ulice i obitelji u njima, tako trenira mozak a resetira se na godišnjem. Prednost je i što ne treba vježbati, to intenzivno svaki dan radi dok odrađuje posao. Doduše, svakodnevno i pliva jer 'čovjek mora naći oduška'.
- Kad je kiša bude nezgodno, po skalinima budu vodopadi. To se nije događalo prije. U 90 posto ulica si mog'o lijepo proć' da ne pokisneš jer su odvodi bili kako treba. A sad svatko radi na svoju ruku, kod apartmana su vjerojatno krivo pravili odvode, pa je sad drama kad je kiša. A ne možeš odnijet čovjeku mokru poštu.
Problem su i klizavi skalini za kišnog vremena. Nije se nikad ozbiljnije polomio, ali bilo je 'proklizavanja'. Grad je Davoru zimi otužno prazan, ali prednost je što tada susreće one prave stanovnike Grada, getane koji se ljeti izgube među turistima. A gradski psi? Ni s njima nema problema. Tu je godinama pa su ti dlakavi ljubimci doslovno odrastali uz njega. Da mora, mijenjao bi rajon, a da se njega pita, on iz Grada ne bi. Tu je domaći, svoj na svome, pustio korijene k'o Orlando na Stradunu. 'Nekako volim ovaj Grad i nije mi teško ić' na poso u zidine' zaključuje omiljeni gradski poštar.