Državljani iz dalekih zemalja, djelatnici u dubrovačkom turizmu, svake godine su sve brojniji. Time raste i potreba da se osobe koje u ovom gradu rade veći dio godine, nauči barem osnovama hrvatskog jezika, zbog komunikacije ali i poznavanja sredine u koju su došli. Prva, a izgledno je, tek jedna u nizu, edukacija iz hrvatskog jezika za strance kroz program Obrazovanja odraslih pri dubrovačkoj Turističkoj i ugostiteljskoj školi održana je uz vodstvo Maje Milošević i Nikoline Peškura, profesorica Hrvatskog jezika u TUŠ-u.
Ideja kako bi pridošlim djelatnicima u turizmu trebalo pomoći u boljem snalaženju i sporazumijevanju na jeziku ovog kraja postoji još od vremena pandemije kada je primijetila da je sve više djelatnika u turizmu iz drugih zemalja, kaže nam omiljena dubrovačka profesorica Maja Milošević.
- Objavila sam tada priručnik ‘Dubrovački na pjatu‘, nešto poput križaljke na dubrovački, hrvatski, a onda su mi kolegice pomogle još i na engleski, francuski, dodali smo i kineski jezik. Podijelili smo ga po restoranima ali to je bilo još u početnom stadiju, kad su djelatnici većinom bili iz okolnih država. U zadnje vrijeme svjedočimo koliko je stranih djelatnika iz dalekih zemalja. Oni se svi bave ‘nevidljivim‘ zanimanjima, rade u sobama, kuhinji... Obrazovanje odraslih pri TUŠ-u je objavilo taj natječaj i dugo se nitko nije javio, međutim dogodilo se nešto pozitivno i određene hotelske kuće su poslale svoje djelatnike na edukaciju – priča nam Maja Milošević.
U razredu su ona i kolegica imale 24 ‘učenika‘ gotovo svi s Balija i jedna cura s Tajlanda. Bili su podijeljeni u dvije grupe po 12 polaznika, edukacija je trajala šest tjedana po pet školskih sati tjedno. ‘Bilo je vrlo intenzivno i nije bilo lako‘, kaže nam sugovornica jer trebalo je predavanja strancima uskladiti sa obavezama koje imaju u školi.
- Tu su sedam mjeseci, a na hrvatskom znaju samo reći ‘dobar dan‘. Ne znaš uopće što znaju. Između sebe govore na svom jeziku, engleski tek malo znaju. Onda kreneš od najobičnijeg: dobro jutro, dobar dan i dobra večer. Preko engleskog jezika smo im tumačili, jer kako drugačije istumačiti, barem tu nešto razumiju. Snašla sam se pa sam im objašnjavala značenje riječi preko sličica. Prvi put uče pojmove, drugi put od naučenih pojmova sastavljamo vrlo jednostavne rečenice da bolje shvate – pojašnjava Maja način učenja koji se pokazao dosta uspješan kod stranih učenika.
- Kako su u Dubrovniku, a ovaj grad je specifičan, došla sam na ideju dubrovačkih riječi. Podučavaš ih riječ krumpir ali iskreno, predajem hrvatski a ne znam kad sam zadnji put koristila taj izraz, nego kažem patata. Izvukla sam par pojmova preko sličica i pored svake napisala hrvatsku i dubrovačku riječ. Brže im je išao dubrovački, primjerice patata i potato su slični, to su sve romanski jezici. Tu se lakše snađu pa su naučili stvari poput boja, voća, povrća, redne brojeve, glavne brojeve, dane u tjednu, mjesece..., ali uklopiti riječi u rečenicu, to je problem. Muči ih nekoliko stvari, recimo jednina i množina. Polaznica s Tajlanda mi je rekla da oni uopće nemaju množinu. Da ne govorim kako ih muče padeži, nisam se usudila reći da imamo posebnu deklinaciju u Dubrovniku, a posebnu u Hrvatskoj. Zamisli taj šou u glavi kad bih im to rekla! Izbjegavala sam gramatiku u tom smislu, svodilo se sve na infinitiv raditi i učiti ili sadašnje vrijeme. Maksimalno sam pojednostavnila jer hrvatski je složen jezik.
Bilo je simpatično raditi s njima, nije nedostajalo smijeha, pogotovo kod izgovora pojedinih riječi.
- A dubrovačke su im posebno smiješne, one i jesu ko pjesma. Jednom je netko spomenuo groblje i rekla sam im da je to na dubrovačkom čimitorije. Popadali su od smijeha kako im je to zazvučalo. Trebalo je objasniti da riječi imaju porijeklo iz talijanskog govora. Kad smo učili riječ kušin, lakše im je bilo to reći nego jastuk. Najveći problem su one koje imaju č, ć, š, ž, ne razlikuju ih – kaže profesorica Hrvatskog.
Ovog tjedna održana je i posljednja radionica u sklopu edukacije i to na Lokrumu. Radionica je nazvana ‘Jednaki, a jezično različiti‘. Strani radnici proveli su ugodan dan izvan svog radnog okruženja i barem na par sati doživjeli grad u kojeg su došli u potrazi za boljim životom.
- Neka upoznaju grad u kojem rade. Bit je, osim učenja, da se prema njima ponaša kao prema ljudima, bez predrasuda. Od početka su bili sjajna ekipa, uvijek s poštovanjem, voljeli su se često smijati... Došli su ovdje raditi i većinu zarađenog šalju doma jer tamo odakle su prosječna plaća je, kako su mi rekli, sto eura. Ako čovjek pošalje svojima sve zarađeno da bi mogli preživjeti, jer hotel im plaća smještaj i hranu, zamislite koja je to sirotinja. Treba imati srca. I naša djeca putuju u Irsku trbuhom za kruhom, bi li mi kao roditelji voljeli da ih netko tamo dočeka i prihvati od srca, odvede na izlet kao što sam ja ovu ekipu odvela na Lokrum – poručuje Maja Milošević.
Na pitanje jesu li strani djelatnici naučili osnovne riječi potrebne u radu i svakodnevnoj komunikaciji s kolegama na poslu, odgovara:
- Jesu, kako ne. Pola ih radi u kuhinji, polovica u sobama. Jedan sat sam posvetila svim detaljima u sobi, sve ono što im je u opisu posla, banja, krevet, posteljina, koltrina, prozori... Oni su riječi razumjeli jer kad ponavljamo oni ulijeću i to s dubrovačkim riječima. Pitam ih je li zastor, a oni jest ali rekli ste da je to koltrina. Drugi dan smo učili kuhinju sve moguće aparate, hranu, i sve ponavljamo preko sličica. Naravno, treba biti svjestan da oni u sedam mjeseci ovdje nisu naučili govoriti pa ne mogu to postići ni u mjesec i pol edukacije. Ali znaju prepoznati pojmove i znaju pojedine riječi.
Što kažu o Dubrovniku?
- Nisu oni baš šetali po gradu jer kad i imaju slobodno vrijeme zatvore se tamo gdje su smješteni, ne izlaze nigdje. Ne znaju kako Dubrovnik izgleda, sad kad su morali do škole otvorili su im se svjetovi, vidjeli su Banje. Govorila sam im i o povijesti grada, pokazivala slike da znaju gdje su došli, da je ovo jednom bila Dubrovačka Republika, da ovo nije tek neki grad u Europi. Čuli su i priče o Lokrumu i bilo im je super. Nije im lako, ostavili su doma obitelji, tek u studenom mogu k njima, a i taj put do Balija je preskup. Možda će ih opet ljuta nevolja vratiti ovamo. Jedan mi je rekao da bi ovamo doveo familiju jer mu se čini da je ovdje super život za podizati djecu – kaže nam pa naglašava kako će, izvjesno je, i ubuduće biti edukativnih radionica hrvatskog jezika za strance.
- Mislim da je tek krenulo. Javile su se neke žene koje su udate ovdje a nisu još dobro progovorile hrvatski da bi se upisale na radionicu. I ostale hotelske kuće će se pridružiti. Naša voditeljica Obrazovanja odraslih Ivana Luetić Hotko rekla je kako je u međuvremenu došlo toliko poziva tako da vjerujem da će se to nastaviti. Možda ne u ovom momentu jer počinje sezona jer satovi budu ili iza posla kada su preumorni ili bi im poslodavac morao dati slobodan dan. Pretpostavljam da će se nastaviti na jesen, jer poslodavci žele da im zaposlenici barem razumiju što trebaju raditi, što se od njih traži. Hrvatski jest težak ali da se strani djelatnici u gradu barem nauče sporazumjeti – zaključuje profesorica Maja Milošević.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....