Krešimir je poslovođa te je na suhomesnatom, a Nikolina je blagajnica.
Navikli na situaciju
Svatko ima svoje zadatke, ali svatko radi manje-više sve. Radno vrijeme u doba 'korone' je od 8 do 17 sati, a u normalnim uvjetima jutarnja smjena je od 7 do 13.30, popodnevna od 13.30 do 20 sati, ljeti se zna produljiti i do 21 sat. U doba epidemije rade u tandemu - jedan tjedan su tu za kupce Krešimir i Nikolina, a drugi tjedan njihove kolegice Anuška Zvone i Kate Stanković. Tu su i vlasnik Nikša Zvone, ali i Nikola Kriste koji pomaže u nabavi. Krešimir radi već 25, a Nikolina 14 godina.
- Prvo ujutro prije nas dođe direktor, on već napravi dezinsekciju i dezinfekciju, primi robu a mi dođemo u 7. Kruh, voće i povrće moraju doći ranije kako bismo sve mogli unijeti i složiti. Kupci su naučili biti tu već 8 manje pet. Jedno drugome više ništa ne govorimo jer znamo tko što radi i kome što ide. Znam točno što će Nikolina uraditi, započinje Krešimir, a njegova se kolegica nadovezuje:
- Toliko dugo radimo zajedno da više znamo što je čiji posao i što će tko napraviti!
Navikli su se na novonastalu situaciju, Nikolini je najteže palo to što kao putnica iz Primorja više nema autobusa pa svaki dan autom mora dolaziti u Dubrovnik, a Krešimiru je lakše jer živi na Montovjerni.
Što se tiče navika kupaca, nema većih promjena, ljudi kupuju kao i prije. Doduše, otkriva Nikolina kako su se u početku pravile velike zalihe, kupovali su se proizvodi koji mogu dulje trajati: toaletni papir, brašno, ulje, konzerve… A sad je sve po starom.
- Prva tri, četiri dana je bilo stvarno ludilo, isto kao kad je počeo rat - „neće u nas, neće u nas, tamo je neđe“, a sutradan ti je tu! Gazda je odmah pripremio maske, svima nam ih je sašila i darovala naša susjeda i vjerni kupac Nina Hladilo koju ovom prilikom pozdravljamo. Jer, ni dandanas ne možete normalno kupiti maske! Riješili smo maske, rukavice, nabavili smo sredstva za dezinfekciju. Koliko može biti organizirano, stvarno jest. Da može bolje, ne može! Dakle, prvih dana je bilo 'žešće', ali nakon par dana je došlo sve na svoje, priča Krešimir te dodaje:
- Napisali smo da je potrebno imati masku i rukavice, stavili smo dezinficijens za ruke. Jer, ja se moram ponašati kao da imam virus, a i vi isto tako. Ljudi proizvode diraju rukama, teoretski bi kad doneseš robu doma trebao sve prebrisati… Održavamo dva metra razmak, dvojica su unutra, jedan amo, jedan tamo. Kad jedan kupac dođe na kasu, onaj dolazi amo, treći može ući. Pazimo da je što manje ljudi jer i nas dvoje zaposlenika smo tu, a nije velika butiga. Treba se zaštiti, bar da glava misli da si se zaštitio! Ispočetka je bilo negodovanja, ali evo, nakon deset dana svi nose maske. Malo tko uđe bez maske, a tko i uđe, gledamo ga blijedo, on gleda nas - neugodno mu je, kazuje Krešimir ističući da je svakako najbolje da onaj tko ne mora stoji doma.
- Ljudi su se relativno dobro prilagodili, 'uštosili' su se kao i mi. Čekaju sami ispred dopuštenje da uđu, stvarno se drže pravila, govori blagajnica hvaleći mušterije.
- Vidjeli su i kupci da to nije rat, da će sto godina stati u bunkeru, treba biti strpljen - spašen. Relativno malo starijih dolazi, vidio sam samo dvoje djece u butizi, došli su s roditeljima koji su ih doveli i došli uzeti nešto. Male djece nema. Svaka čast roditeljima, djeca stoje doma, poručuje Krešimir.
Svima je ovo novo
U svakom slučaju, roba uredno dolazi tako da nema mjesta za strah ili paniku. S kupcima su odavno postali prijatelji.
- Mi im čak napomenemo ako nešto zaborave jer znamo da to svaki dan kupuju, govori Nikolina.
Iako je situacija ozbiljna, humorom se liječi sve.
- Nedavno nam je jedan kupac rekao: „Nemojte da sad krojačice budu imale posla pa da umjesto maski, budu morale šiti košulje, ali one koje se vežu straga, da ne bude ta 'pandemija', sjeća se Krešimir.
Posebnost butige je i dostava, tu su stare mušterije, ali i neke 'stare' koje su se vratile, ima ih u prosjeku desetak, dvadesetak.
- Narudžbe primamo telefonom, spremimo robu, kupci je plate i pokupe. Mi izbacimo i račun, a oni kažu kako će platiti.
Lakše njima, lakše nama - ne stvara se gužva, govori Nikolina.
S obzirom na to da su zatvorene knjižare, trebalo je nabaviti obični paragon blok ili pak posebne naljepnice za cijene.
- Nitko nije mislio da će ovo ovoliko trajati, ovo je svima novo. Prošli smo rat, rat je nešto drugo, ovo je borba s nevidljivim, ne znaš kad će pustiti, uspoređuje Krešimir koji voli komunicirati s ljudima.
- Volim kupcu nešto prodati, a da on to 'nije mislio', a ustvari je mislio, veli Krešimir.
- I mi se čudimo što sve u butizi imamo, a imamo i ono što drugi nemaju, dodaje Nikolina.
Kupci nisu pretjerano zahtjevni.
- Sve zavisi kako se postavite. Kad vam rečemo „dobar dan!“ kad ste ušli, znate da ste došli na normalno mjesto. U drugim ste centrima, čast izuzetcima, broj, a neće ti nitko ništa ponuditi, ako nisi na nešto naletio pomoću kataloga ili ti je došlo putem interneta, ti o tome nemaš pojma, obrazlaže Krešimir.
Zadovoljstvo i jedno naizgled obično „hvala“ im je sasvim dovoljno. Nakon smjene se butiga čisti: pod, pultovi, košarice pa čak i ručke od frižidera - sve ono što kupci diraju kako ne bi došlo do ugroze.
Krešimir u slobodno vrijeme uvijek nešto radi, bavi se motorima, elektronikom, ali se posveti i igri s djecom, a Nikolina voli druženje i šetnje.
- Ma proći će sve ovo, kažu tako u butizi u kojoj se trenutačno zbog maski osmijeh ne vidi, ali zato osjeća.
