Iako neprestano rade s kuferima, Samiru Bajramoviću i Antunu Peroviću nije pun kufer svega. Dobro, najviše im je radno mjesto puno kufera jer rade kao portiri u hotelu Excelsior, Samir od 1982., a Antun nakon povratka iz vojske 1997. Od sezonaca su brzo postali ‘zaštitna lica‘ hotela. Rade smjenski, od 6 do 14 ujutro i od 14 do 22 sata popodne, a povremeno ih ‘zapadne‘ i noćna smjena od 22 do 6 sati. Svaki radni dan je drugačiji, ovisno je li ljeto ili zima i koliko ima dolazaka odnosno odlazaka. U sezoni su u smjeni dvojica, treći eventualno odradi međusmjenu, a udarno vrijeme je od četvrtka do nedjelje, vikendom je ‘show program‘.
- Naš glavni zadatak je prijem gosta čim dođu u hotel: otvorimo im vrata, poželimo dobrodošlicu, uzmemo prtljagu i otpratimo ih do recepcije gdje ih preuzima kolega za check-in. Kad gost dobije sobu, kolegice s guest relation deska vode ga do sobe gdje mu donosimo prtljagu, započinje Samir.
- Ako gost iskaže želju pri odlasku, pođemo u sobu po njegovu prtljagu, a ako ne, pomognemo mu oko prtljage kad dođe na recepciju. Ako dolazi autom, parkiramo ga na parkingu ispred hotela. Imamo ‘stari ulaz‘ od Banja, a koristimo i garažu hotela Argentina. Usto još čistimo parking, nosimo poruke, budimo gosta telefonskim pozivima... Ima i drugih važnih sitnica jer ako, primjerice, gost prespava a mora na avion, nastanu velike komplikacije, dodaje Antun.
Naučio je na prvu procijeniti gosta i njegovo raspoloženje. Po tome kako je gost rekao "dobar dan" može prognozirati kakav stiže u hotel.
- Ima raznih profila gostiju, ali svakom pristupamo jednako. Mi smo na ulazu kao ‘rendgen‘, svi gosti prolaze kroz naša vrata i svakog treba pozdraviti, da zna da ste ga ‘registrirali‘. Neki se gosti znaju našaliti, pa i mi dobacimo neku šalu, što je simpatično. Važno je kakav ćemo dojam svi ostaviti u hotelu: možete se vi ‘klanjati‘ gostu, ali ako u restoranu ili na plaži netko pogriješi, to je sve ‘zajednička greška‘. Međutim, čim gost dođe pred recepciju i vidi Grad, razveseli se! Meni je pogled na Grad nešto ‘uobičajeno‘, ali kad gost prvi put vidi Grad, samo kaže "WOW!" Ostane bez riječi, priča Samir.
Antun dodaje kako kod gostiju koji dođu mrzovoljni šala i razgovor ‘razvedri‘ situaciju. Sporazumijevaju se na engleskom, na par jezika znaju osnove, a kad zaškripi, uvijek uleti netko iz hotela. Tako su nedavno gostu iz Brazila, koji nije govorio engleski, brzo našli sugovornika.
– Prije smo imali grupe Japanaca pa sam doma samostalno učio japanski, učio sam brojeve, kako reći "lijevo" ili "desno", pozdraviti se, a oni se oduševe, čak se i nasmiješe kad progovorim, ispadne simpatično, prisjeća se Samir.
Kolica su im osnovno ‘prijevozno sredstvo‘.
- Prazan kufer još nije došao, ali bude teške prtljage. Često se pitamo što sve gosti nose. Kad odlaze pomislimo da ‘nose zidine komad po komad‘, toliko bude teško (smijeh). Nekad dvoje ljudi dođe s 10 kufera, a nekad pet, svatko s jednim. Prtljaga je uvijek teža na odlasku, kupi se i neki suvenir. Japanci uvijek kupuju bajaderu i kravatu, bez toga se ne vraćaju doma, komentira Antun.
- Familije i mladi natrpaju svega i svačega, dok je starijima često 10,15 kila u kuferiću sasvim dovoljno. Vjerojatno su prošli dosta toga kroz život pa znaju da ne treba toliko toga nositi. (smijeh) Za gosta znamo koja je njegova prtljaga, ako dođe grupa stavimo kufere jedan do drugog, na stranu. Imamo naljepnice i dobijemo od recepcije listu gostiju pa napišemo brojeve soba i odnesemo. A, ako neki kufer ostane na recepciji, recepcionar po imenu na kompjuteru vidi čiji je. Ako nema imena, zamolimo vodiča da pokaže čiji je kufer. Dosad se nijedan kofer nije izgubio. Ne našom krivicom, ali nekad se prtljaga ne bi iskrcala iz vozila, no netko bi je naknadno donio, veli Samir s osmijehom.
U Excelsior često svraćaju poznati: od hollywoodskih faca preko visokih državnika do sportaša.
– Meni je u sjećanju ostalo prvo upoznavanje sa Slavenom Bilićem koji me je oduševio jednostavnošću. Ljudi su različiti pa tako i zvijezde: netko će stati i s tobom lijepo popričati, a netko ti neće reći ni ‘dobar dan‘. Tako je ne samo sa zvijezdama, nego i s običnim gostima. Oduševio me i Morgan Freeman, jednostavan je bio i normalan, uvijek nasmijan. Lijepo je kad vidiš na čovjeku da ne glumi zvijezdu, čak se i rukovao sa mnom, priča Antun.
- Svake godine dolaze nam sportaši, nogometaši, bivši reprezentativci i stvarno su jednostavni, raspoloženi za smijeh i za šalu. Ljubiša Samardžić je bio gospodin nad gospodinom, sve nas je volio, volio je hotel Excelsior, družio se s nama, zbijao šale. Imao je svoj kutak na plaži i uljepšao bi nam dan. Dolazio je prije i poslije rata, ali nikad neraspoložen, on i gospođa uvijek bi bili nasmijani, dodaje Samir.
Zbog zvijezda često kontaktiraju s novinarima i fotoreporterima koji čekaju poznate face pa portire zapitkuju što je sa slavnim gostima, ali tu su 100 posto diskretni.
- Prije rata su gosti ostajali dulje, po 10, 15 dana i prijateljski bismo se družili, išli bi na zajedničke večere s recepcionarima, kao u velikoj obitelji. Nakon rata su okolnosti postale drugačije, skraćeni su boravci u hotelu, gosti ostaju po dan do dva, neki i po sedam, 10 dana. Gosti vole Dubrovnik, dolaze zbog grada i hotela Excelsior, napominje Samir.
Dosta je gostiju-povratnika:
- Vraćaju nam se gosti iz Hrvatske, Engleske, Amerike... Lijepo je kad nam dođe stari gost, oduševljeni smo s njima i oni s nama. Stalno se mijenjaju generacije, puno mladih dolaze pa je nekima drago vidjeti poznate face, pojašnjava Samir dok Antunu bude žao kad odlazi gost s kojim su uspostavili odličan odnos.
Samiru je u poslu najteže zimi.
- Nema gostiju pa dan bude dosadan. Već u tri i pol se smrači pa do 22 sata treba izdržati uz samo par dolazaka, kaže Samir.
- Ima zimskih dana kad bude nekoliko gostiju u hotelu. U studenom i prosincu nema posla, a od 29. prosinca opet kreće, tu je Nova godina. Do 3. siječnja je ‘luda kuća‘, teže je nego ljeti. Sjećam se da smo jednom u tom razdoblju parkirali aute na Belvederu i kod TUŠ-a, jer nismo imali gdje drugo. Napunili smo garažu Argentine, a na naša dva parkinga bilo je više od 40 auta, priča Antun koji i kad vozi skupocjene automobile gostiju vozi opušteno. Nema nervoze, normalno mu je voziti luksuzna vozila.
On i Samir su se uhodali, nema marke automobila koju nisu vozili jer samo rijetki gosti žele sami parkirati limenog ljubimca. Ključ od automobila čeka spreman na recepciji, a kad poželi auto, gost kaže broj sobe i vozilo mu Samir, Antun ili netko od kolega doveze ispred hotela. Antunu je još svježa u pamćenju nevjerojatna dogodovština:
- Gost je zatražio da mu dovedem auto parkirano nasuprot TUŠ-a. Doveo sam mu auto, no on je rekao da to nije njegovo vozilo. Što se dogodilo? Kraj njegovog auta je stajalo auto iste marke dubrovačkih registracija, ja sam ga ključevima njegovog auta otvorio i dovezao pred hotel. Nevjerojatna slučajnost! Uglavnom, vratio sam to auto i pošao po pravo, navodi Antun.
Samir je naučio voziti na radnom mjestu.
- Bio je parking, trebalo je micati druga auta da netko prođe i kolega mi je rekao da treba maknuti auto. Kad sam mu rekao da ne vozim, dobacio mi je: "Naučit ćeš!" (smijeh) Auto sam spustio pod ručnom, svladao rikverc i uskoro pošao položiti vozački. Instruktor Zvonko me je pitao jesam li ikad vozio, odgovorio sam mu da jesam, ali na rikverc. Rekao mi je da nije riječ o humorističnoj seriji nego da me lijepo pita jer mu ništa nije bilo jasno. Sjeli smo u auto, fića sam vozio na rikverc i odmah smo izašli na put. Objasnio sam mu kako sam to naučio, priča Samir.
Antun je zahvaljujući vrlo uskoj garaži hotela Argentine prinudno naučio voziti u rikverc samo pomoću retrovizora, danas i privatno ne okreće glavu kad vozi unatrag. Otkrio je kakve su napojnice.
- Zavisi o nacijama, tu su najbolji naši gosti i oni iz BiH. Kad Bosanac dođe na ljetovanje sa 100 maraka, sve će potrošiti i tebi ostaviti nešto. Amerikanci isto daju velike napojnice, ali kod njih je to tradicija, a oni drugi kad im ostane para nose ih doma, komentira Antun koji u poslu voli i komunikaciju s ljudima.
- Samir i ja smo s kolegama, a ima nas četiri, pet, već dugo zajedno, dobro se poznajemo. Lijep mi je hotel i grad, tu sam i rođen, a posao stvarno volim. Nisam mislio da ću tako dugo ostati, ali tu sam punih 25 godina, dokad, vidjet ćemo, ističe Antun.
- Posao portira je jako zanimljiv, ali i odgovoran, makar ne izgleda tako na prvu. Kad sjednete u auto od 40, 50 tisuća eura, to je velika odgovornost, kaže Samir, a Antun dodaje:
- Iz Zlatnog potoka sam, Željko Galov, s kojim sam odrastao u istoj zgradi, mi reče da kad prolazi kraj Excelsiora uopće ne gleda jesam li na smjeni ili ne, samo svirne, kaže Antun.
Mladi koji rade u hotelu uglavnom dođu zaraditi, posao neki ne shvaćaju previše ozbiljno, znaju da su tu samo tijekom ljeta, a neki se pak posvete, posebno momci koji se vraćaju iz sezone u sezonu.
- Mnogi ne misle da će ostati tu, tako sam i ja, ali nikad se ne zna. Spomenuo bih i naše kolege, tu rade i moj brat Alžan Bajramović, Mišo Radunović te Nikola Bazdan. Kolege koje su radile prije i pridonijele razvoju hotela Excelsior su Toni Lulić i Željan Radulović. Marija Perović bila je među prvim ženskim portirima, tu je i Ivana Ereš koja je sad direktorica hotela Kompas i Željko Pikić koji je radio sa mnom na ulazu kao bagažist, a sad je direktor hotela Argentina. Sanela Omerčahić bila je s nama na praksi, a sad je direktorica hotela Bellevue. Znači, s mjesta portira se vrlo lako napreduje do direktora! Drago mi je da uprava naše mlade ljude stavlja na visoka mjesta, naše bivše kolege pokazuju zašto smo uspješna firma, dodaje Samir, inače zaljubljenik u košarku.
- Prvo sam igrao u mlađim sekcijama Košarkaškog kluba Jug, kasnije sudio mlađim uzrastima, zatim hrvatske lige i sad sam opunomoćenik na prvoj muškoj i ženskoj ligi. To me drži, tri kuće imam – onu sa ženom gdje živim, dvoranu i hotel, priznaje Samir. Njegov kolega Antun rado provodi vrijeme s djecom, voli nogomet, tenis i kupanje, u ljetnim radostima uživa na Belvedereu.
Ne samo da im preuzmu prtljagu, nego Samir, Antun i njihove kolege svakog gosta rasterete svojim osmijesima, ljubaznošću i šalama.