Pilar si tek kad završiš u giblinu, moru, šporkanom od kanalizacije. Govore nam to stanovnici dubrovačke četvrti u Pilama, nekad mjesta od manufakture gdje se ‘vuna i sukno mastilo i koža štavila‘, a ne tako davno i mirnog mjesta prepunog života. Danas Pile vrve turistima, kuće su apartmani, a preostale familije u Pilama možeš pobrojiti na prste ruku.
- Nema niđe nikoga, sve turizam. Zimi ni kučka ni mačka. Prije hiljadu ljudi, skoro k‘o Grad. A sad čeljadi ni ođe ni tamo. Dernjava, krikovi od turista, ne može se spavat‘ – negoduje Đino Brunsko. Situaciju još zornije oslikava podatkom kako je za njegovog djetinjstva u Pilama bilo 50 djece, sad nema petoro.
Pet krava
- Zabranili su da barke stoje u Pilama. Da nabavimo pet krava to bi valjda dozvolili. Uvijek su barke tu bile. Kad učini južina, u lučici morate barku izvuć‘ vanka, ni to ne daju jer je javna površina – kaže ovaj Pilar i kroz osmijeh dodaje:
- Lijepo je Čile reko ‘ko me iz onog komunističkog mraka dovede u demokratsko svjetlo, ko je upalio struju?‘
Pokazujući na ulicu koja je tri puta popravljana, tvrdi kako se ništa ne održava.
- Ne mogu to sredit dok sve oluke ne odvedu u more da voda ne može upadat ispod. Kad padne malo jača kiša, ovuda se ne može prolazit‘. Sva voda od Imperijala, s Pila, Graca, Lovrjenca, sve se slijeva u Pile. Bude po deset cenata pod vodom.
Spominje butige na Pilama i turističke cijene, kako ‘ođe živjet nije luksuz samo onima koji afitavaju‘. Loša je infrastruktura pa kad više ljudi dođe u Pile, a dolazi, sve po vali pluta. Opet su kotarski izbori, znakovito dobacuje.
- Kupalište Šulić nema javni WC. Sve ide u more. A sve bi se to moglo, ta bio jama ne košta nešto puno. Mi smo se naučili kupat u giblinati, ali ima tu male djece – kaže Dijana Sinanović, a Đivo nam ukazuje da napišemo djevojačko Prizmić, jer ‘po tome će je prije znat‘. Doznajemo kako se u ovom kvartu svi lijepo gledaju.
- Mi smo malo čudna čeljad, svađamo se ali nitko sa strane protiv Pilara ne smije – kaže nam Pilarka koja je jedno vrijeme živjela u Lapadu ali nije se snašla pa se vratila tamo gdje je srce vuklo.
- Iako nije tu lako živjet, svima je puna pipa. Čeljad ima barke i ne mogu ih tu držat, a cijeli život jesu. Ne mogu ih ni izvadit za juga, stavljeni su stolovi. Pilama se dogodilo ono što se dogodilo Gradu. Bio bi miran kvart ali turista je puno. Ođe na mulu se svega događa. Mislim da bi trebalo prvo bit ‘respect the people‘ a ne ‘City‘. Parking na Kolorini bi mog‘o bit baš naš. Skale od Kolorine su sad nešto napravili. Ali mi smo svi više stariji i umorni a mladost se opametila – dodaje Dijana koja unatoč umoru iz Pila neće jer ‘grad su u gradu‘. Imaju oni i svoje kupalište i park, imaju i svoju tradiciju sv. Lovra i Pilarsku noć.
G point Hrvatske
- Nisam nikad razmišlj‘o neđe drugo živit, a ispada da sam falio. Ljeti ne možeš živit od gužve i kazina, a zimi je teško živit bez susjedstva kad ti nema ‘ko čestitat‘ Božić, kad nemaš u koga svratit‘, kome se javit‘ – kaže Vinko Cosmai kojeg srećemo pred crkvom sv. Đurđa i nastavlja:
- Kao mikrolokacija Pile su po meni G point Hrvatske. Nema ništa ljepše. Pogledajte između Lovrjenca i Bokara kako je sve to skupa složeno ali mi to ne osjećamo. Nama je vrhunac ‘naprdit‘ stolove i stolice i nešto smo napravili. Zar ne bi bilo ljepše da su tu klupe da ljudi mogu sjest‘, da su mreže i barke. Pomorac sam bio, puno toga vidio, ne znam kako ljudi koji vode grad nikad ništa ne vide i upiju, kopiraju. Mi nemamo veze s Mediteranom osim što nas isto more zalijeva.
Spominje mul i dvije kamene stijene Penatur u uvali:
- Koliko dnevno ljudi na njega dođe, da svaki ostavi kunu, ovaj muo bi se sigurno mog‘o popravit. Sve veze na mulu su puknute, pitanje je dana kad će se prosut. Bile su dvije gruje za vadit barku, to su digli kad se snim‘o neki film i nikad nisu vratili. Vidi fuga! Penatur mali i veliki čuvaju uvalu a svake zime ode s njih par kubika jer to je muljarac, rukom se može mrvit. Postoji način kako ih zaštititi da ne bude kasno jer znamo što je šilok u Gradu.
- Ne možeš imat ni auto ni barku, jednostavno ovo je grad u kojem nemaš pravo građanstva. Mi smo statisti. Idem rano šetat kučka, vjerujte ni jedan dan ovo ljeto nisam doš‘o u sedam sati a da tu na mulu netko nema fotosession.
Dok pričamo prolazi Emilio Tullio, Pilar s adresom na Pločama.
- Ovo je Pilar koji je uteko, dolazi i uzima nam ribu – kroz osmijeh će Vinko pa u tom stilu nastavlja:
- Jedino je na Pločama gore živjet nego u Pilama.
Prijatelji su od djetinjstva, zajedno se igrali po Pilama. Emilio se prisjeća kako bi ih roditelji slali u susjeda kad nisu doma htjeli jesti jer ‘u susjeda je uvijek bilo bolje‘. Krenuo je zaribat u vali, dok odlazi dobacuje:
- Pogledaj zbog Game of thrones ne mogu poć na muo zaribat.
Mrtva ljepota i toć
Bez obzira na poteškoće svakom se Pilaru lice ozari kad spominje svoj životni kutak.
- Ne znaš kad je ljepše, zimi ili ljeti. Još uvijek se divim Pilama, ne vjerujem da još itko slikava tamo gdje se rodio i nakon toliko godina. Svaki dan slikam, ali to je mrtva ljepota bez ljudi nema toća. Kad malo bolje promisliš, nama nema spasa. Afitavanje je u ovom momentu ljudima donijelo spas. Ali to je izbrisalo studente s fakulteta, nitko ne želi ništa drugo u životu radit nego afitavat, to je najefikasniji i najbrži način da nestanemo – zaključuje ovaj zaljubljenik u Pile.
Željko Čotra kaže nam kako je najgore što nema djece. U Pilama je do 50 ljudi nema ih više, procjenjuje. Ulicom od uvale u Pilama do Kolorine malo tko je ostao.
- Održavamo se. U Šulića bude pet Pilara, ovo drugo sve stranci. Najbrojnija je moja ulica Ivana Kukuljevića – kaže Čotra pa dodaje kako za sve treba auto, a parking mjesta nema ‘pa ti digne pauk auto‘.
Ljeti se skupljaju u Šulića a zimi ‘gore na Pilama u pizzeriji otkad je drži naš Pilar‘.
- Već nekoliko godina turista je previše, radi Igara prijestolja, vodiči ih dovode. Imaš kajakaše barem stotinu, promet je non-stop.
Pitamo ga što im nedostaje?
– Sve što nedostaje i Gradu – odgovara kratko a mi krećemo dalje jer od buke radova na obližnjoj kući, za pretpostaviti je, novim apartmanima, doslovno ništa ne čujemo.
Na kupalištu Šulić srećemo Mariju Brajević, Pilarku rođenjem, ali i srcem i dušom, već 65 godina. Žali što su se u Pilama ispraznile kuće ‘sve furešti, sve apartmani‘. U ulici je bilo 19 familija, ostale su dvije. Bila je u Pilama i butiga, a na Pilama staklar, postolar, cvjećar, fotograf, slastičarna..., sad ništa. ‘Pile su sad samo za turiste‘, kaže nam. Za poći u trgovinu valja sjesti na autobus, jer u turističkima ‘sve je po zlato‘. I ona spominje kako je nužno osposobiti zahod u Šulića jer ‘tu nam djeca uče plivat‘ i stari ljudi dolaze na kupanje‘. Kako bi to bilo kad jedna Pilarka ne bi za kraj spomenula i klub Penatur pa zapjevala himnu ‘Ajmo svi za Penatur‘.
