Vijesti koje smo mjesecima pratili bile su zastrašujuće, živjelo se pod pritiskom mučnog iščekivanja – kad ćemo mi doći na red? Osjećaj da ni nas stradanja neće mimoići bio je poput čira koji je iz dana u dan bubrio i određivao svaku stvar u našim životima. Pored postelja držali smo spakirane najpotrebnije stvari – lijekove, vodu, nešto rezervne odjeće, više se niti ne sjećam. Najteže je bilo leći i zaspati, Huso, djeca i ja spavali smo skupa jer – što ako nas zatekne u snu?
Zvuk artiljerijske grmljavine probudio nas je u zoru, a ja sam napola izgovorila: Bogu hvala, sad znamo na čemu smo.
Preselili smo se u prizemlje kuće sa starim drvenim podovima. Na položaju koji je kasnije žestoko gađan u više navrata, misleći da smo u prizemlju sigurni.
Pjesma Domovini
Tog dana imala sam dogovoreno snimanje na Radio – Dubrovniku. Trebala sam snimiti svoju pjesmu “Treba pjevati”, posvećenu Domovini.
Snimio ju je naš dragi Mišo Juretić, skupa s “Šetnja Stradunom” i “Kupanje na kiši” u svojoj Podmornici, na svojoj Nagri tek 1992.
Od tog dana počeli smo pjevati za despet, organizirati kućanstvo bez vode i struje, držeći se što hrabrije možemo. Donekle. Pomalo smo shvaćali da je ta sigurnost jako nesigurna. To se brzo i potvrdilo, kuća je kasnije dobila nekoliko neizravnih pogodaka i jednu stodvadeseticu izravno u krov, koja je provrtjela pod i zaustavila se na katu ispod.
Sanja, djeca i ja puno prije toga odlučili smo se skloniti u Hotel Imperial. Hodnici prizemlja hotela i podrum već su bili pretrpani ljudima. Bilo je puno djece koja su stalno pokušavala pobjeći u đardin. Huso mi je donio gitaru, da ih nekako okupimo i zabavimo. Pa smo priređivali dječje festivale.
Od zahoda do gitare
Na podu najzaštićenijeg hodnika u prizemlju, sjedili smo i pjevali. Izmišljali smo što smo mogli i ne mogli da ih zadržimo u zaštićenom prostoru, a da im ne bude dosadno. Tako se našim skloništem počela oriti dječja pjesma.
U skloništu je, s dragom čeljadi koju smo u nevoji bolje upoznali i zbližili se, dogovorena podjela poslova – s vodom iz hotelske gustijerne pralo se podove (na kojima je dobar dio nas i ležao), dobar dio nas je nešto činio da sebi i drugima olakša zastrašujuću situaciju u kojoj smo se svi našli.
Jedna gospođa stalno je pisala dnevnik, tko zna je li ga itko ikad uspio pročitati...A ja sam imala dva zaduženja – kao član trojke s dobrim želucem (Vedran, Robi i ja) svakodnevno sam čistila zahode koji bi se tijekom noći začepljivali, a onda bih svirala gitaru. Svatko je davao ono što je mogao dati, pjesma je bila nešto što je svima dobro činilo.
S vremenom, broj djece se počeo osipati. Odlazili su. Naše pjevanje bilo je sve tiše, a udari granata i mina sve bliži.
Jednog dana otišla sam i ja s Laticom i Striborom. Vratili smo se u siječnju, pošteđeni iskustva grozne noći u kojoj je Imperial gorio. U kojem je kuća pogođena. U kojem je Grad rušen i zapaljen.
I siromašniji za vrijeme koje nismo podijelili sa svojim najbližima i svojim Gradom.
Ne ponovilo se nikad i nikome.