Ovako je Đuro Kovačević govorio o vukovarskoj tragediji: ‘Ne znam zašto je JNA uništila taj grad i sve živo, to ostavlja posljedice...‘

....Od 1990. do 1996., stalno u vojsci, stalno u uniformi, stalno u ratu, stalno u pokretu. Sedam godina u borbi na život i smrt. Ima tu akcija, po brdima, nigdje i ne pišu imena, nego zauzmi Z99. Danas ih bez dobra vodiča ni znati ne bih zno naći. To je po meni strašna tragedija te mladosti, tko zna gdje su im kosti? U 4 ima jedna smješna izreka: ‘Sve što vam kažu o Đuru, koliko god suludo zvučalo, istina je.‘

Nema potrebe za lažnom skromnošću, ovo je život po kojem bi se mogao snimiti solidan (anti) junački film. Ali nisam Amerikanac. Tamo bih bio Rambo, ovdje sam Ajant. Hoće reći jači.

Dva ranjavanja, dva zapletaja crijeva, jedna boca u glavu, jednom izrezan nožem, tri sudara s autom..., polomljena rebra, noge, ruke, arkade, glava, nemam pet metara crijeva, čitavo plućno krilo, slezenu, žućni mjehur. Ostalo imam, ali osim srca i mozga, što je već upitno, tu je taman da radi...Krvi davam u litrama, obraz čuvam. Ne ratujem za slavu, ratujem za pravedno društvo, za demokraciju. Nikada me nitko nije uspio slomiti ni fizički ni psihički. Čuvati slabije po cijenu vlastita života. Ići naprijed tamo gdje svi stanu...

Svijeće ispred crkve svetog Vlaha i u Vukovarskoj ulici

Tonci Plazibat/Cropix

...Mnoge stvari u ratu i oko rata uglavnom su napravljene da privuku publiku. I samo bih rekao. Rat je krvavi kurvin pir koji nema milosti. Toga nema u enciklopedijama, nema u udžbenicima, nema u knjigama kožnog uveza u kojima je naša pobjeda čista i savršena. Bez obzira na svu slavu, sve ordenje i svako priznanje koje ću dobiti, ne možeš poništiti svojih ruku nedjelo. Postoje stvari koje je teško oprostiti samom sebi. Kakva je to viša pravda koja od mene, što volim ljude, stvori idealnim ubojicom kojeg niti jedna rana nije mogla zaustaviti. I dan danas s mojih ruku kapa krv. Kažu da je to bilo za slobodu. Platio sam cijenu. Za mnogobrojne. Ostala mi je samo žal za onim kristalno čistim nebom...

Zapisi su to heroja Domovinskog rata Đura Kovačevića iz knjige ‘Tako je pisao Ajant‘, koja je objavljena u nakladi Dubrovačkog vjesnika i koja je izazvala veliko zanimanje javnosti jer je živa slika ratnih strahota koje je ovaj hrabri branitelj preživio na ratištima.

Prizor iz ratnog Vukovara. Na fotografiji novinar Siniša Glavašević u ratnom studiju

Matko Biljak/

Nedavno je gostovao na HRT-ovoj emisiji ‘Nedjeljom u 2‘, gdje je ovaj veliki ratnik govorio o vrijednostima mira. Osvrnuo se i na stradanje Vukovara i žrtvu koju je taj Grad heroj podnio u Domovinskom ratu. Na upit voditelja kako unatoč tome što je Vukovar danas lijep grad u kojem je rat ostavio velike posljedice, Hrvati i Srbi i dalje žive jedni pored drugih, Ajant je odgovorio:

- Meni taj Vukovar nikad nije bio jasan. Ta JNA ne znam zašto je uništila taj grad i sve živo. Nije se imalo više što uništiti. Naravno, to ostavlja posljedice i to takve da se 30 godina nakon nije pomaklo ništa. Da sam na srpskoj strani bio i da znam da su nekoga odveli u logor ili da su ga tu zakopali, ja bih rekao. Pa jednom se umire, ljudi moji! Ne možeš umrijeti 50 puta. S druge strane Hrvati, trebalo bi ono malo zrno oprosta, razumijete, napravite vi mali korak prvi, pa ću i ja. Sve pomalo. Meni je to sve katastrofa. Mostar, isto tako. Podijeljen popola, ima ljudi koji nikada nisu prešli na drugu stranu. A džamije i crkve se natječu koja će biti viša.

Naslovnica knjige ‘Tako je pisao Ajant‘

Kovačević je u emisiji govorio o našem odnosu prema ratu, posljedicama koje je ostavio na naše društvo, ali i o tome što možemo učiniti da se rat više nikada ne ponovi:

- Ja osobno smatram da je rat zločin sam po sebi. Netko tamo ubije 5 ljudi, a ja imam uniformu i ubijem ih 50. To je to. Samo zato što imam uniformu, smatra Kovačević, koji za sebe kaže da je od čovjeka koji voli ljude, kao što je on, stvorio ubojicu.