"Posljednji put kad smo se vidjeli, prije nekoliko tjedana, Antun Masle je i dalje pušio. Bolest je već bila vidno uznapredovala. Idiotski, a opet, prirodno, prigovorio sam mu. A on, onako usput reče: "Što, da ne dobijem rak pluća!?"
Nismo se imali snage nasmijati", pišu u dirljivom in memoriamu u Jutarnjem listu našem dragom Ninu.
"Antun Masle je umro prerano, kao što umiru svi koje volimo. Međutim, Masle je umro a da nije bio ni svjestan koliko je toga ostavio iza sebe. Bio je preskroman čovjek da bi to sam sebi priznao.
A bio je ratni reporter svjetskog formata kakvog hrvatsko novinarstvo nikada nije imalo. Imao je sreće što je u najvažnijim trenucima radio za Globus i Jutarnji list koji su u to doba mogli slati svoje najvažnije reportere na ključne svjetske događaje. Masle je uvijek bio spreman za pokret. Nije se bojao, znao je da će se snaći. I uvijek se snalazio.
Dug je popis njegovih novinarskih pothvata. Izvještavao je za Slobodnu Dalmaciju s dubrovačkog ratišta početkom devedesetih. Reportaže iz ratne Bosne i Hercegovine pisao je za Globus. Izvještavao je s rusko-čečenskog ratišta. Bio je u Afganistanu, u Libiji, Palestini, Izraelu…
Pustinjska oluja
Kad je počela Pustinjska oluja, bio je u Iraku. Među prvim novinarima ušao je s američkim vojnicima u Bagdad. Bio je prvi hrvatski novinar u New Yorku nakon terorističkog napada al-Qa'ide na Twinse i SAD.
Javljao se s Kosova, iz Albanije i iz Crne Gore. Nakon puta po Albaniji 1999. godine, odakle je izvještavao za Globus, ondašnje jugoslavenske vlasti hapse ga na graničnom prijelazu. Optužba nije bila nimalo bezazlena, tvrdili su da je špijun. Zatvoren je u crnogorskom vojnom zatvoru u Podgorici. Bilo je to vrijeme urušavanja Miloševićeva režima i početka NATO-ove akcije bombardiranja Srbije i Crne Gore. Danima smo strepili u Zagrebu jer u početku nismo znali gdje je, kako je i možemo li pomoći.
Mislim da su to bili najdramatičniji dani života Antuna Masle. Nakon dva mjeseca u podgoričkom Spužu, pobjegao je kroz prozor bolnice u kojoj je simulirao napad žuči. Dvadesetak dana nije se znalo gdje je. Crnogorske i jugoslavenske vlati pokrenule su potragu za njim. Hrvatski novinari na smjenu su dežurali ispred njegove kuće u Dubrovniku očekujući da se iznenada pojavi "iz mraka". I odjednom se pojavio, ali ne u Dubrovniku, nego na cesti negdje kod Metkovića. Pokupili su ga njegovi dubrovački kolege iz Jutarnjeg lista, novinar Jadran Kapor i fotoreporter Mateo Rilović.
Spektakularni bijeg
Antun Masle nikad nije javno govorio što se događalo tih dvadesetak dana nakon spektakularnog bijega iz vojnog zavora u Podgorici, niti kako je uopće uspio pobjeći. Nikada nije želio ugroziti ljude koji su mu u tome pomogli, ali ni prekršiti obećanje dano obavještajnim službama nekoliko zemalja koje su se uključile u njegovo spašavanje.
O svom bijegu nije govorio ni prijateljima, a navodno ni obitelji. Ipak, godinu-dvije nakon svega, ispričao mi je neke detalje, vjerojatno onoliko koliko je mogao a da nikoga ne dovede u opasnost. Obećao sam mu da o tome neću ni govoriti niti pisati. Održat ću to obećanje i sada kada njega više nema.
Velika obavještajna igra
Zanimljivo, prije nekoliko godina razgovarao sam s prijateljem od povjerenja koji je u vrijeme zatočeništva i spektakularnog bijega Antuna Masle bio visokopozicionirani hrvatski državni dužnosnik. Ispričao mi je verziju koja se u potpunosti poklapala s Maslinom pričom, ali s puno više detalja.
Bila je to jedna velika obavještajna igra u kojoj je Antun Masle, na sreću, prošao dobro i spasio se. A uopće nije moralo biti tako.
Bivši glavni urednik Slobodne Dalmacije, dubrovački novinar Jadran Kapor priznaje da su svi oni, novinari mlađe generacije, htjeli biti Antun Masle.
Novinar koji je započeo svoju karijeru kao sportski dopisnik Dubrovačkog vjesnika i završio je u istoj redakciji, u međuvremenu je postao novinar s naslovnica. Nema baš puno novinara koji su, osim što su pisali priče i vijesti, i sami postali vijest. A Masle je završavao kao vijest sam po sebi, ne samo nakon dramatičnog bijega iz Crne Gore, nego i u New Yorku i Bagdadu.
Antuna Maslu upoznao sam u redakciji Globusa koncem 1996. godine. Na "vi" smo bili samo desetak minuta. Mogao sam osjetiti povjerenje kao da smo prijatelji već cijeli život. I nisam pogriješio jer smo ostali prijatelji cijeli život.
U Dubrovniku su ga najčešće zvali Nino što odgovara toplini kojom je uvijek zračio.
Ali, ja sam ga uvijek oslovljavao - Masle. Nekako mi je to bilo prirodnije za njega, snažnije, jače i veće, veliko baš onoliko koliko je on bio velik.
Naš zajednički prijatelj, veliki novinar Tomislav Židak, posljednjih godina svojega života govorio je (i slutio) kako "granate sve bliže padaju".
Prijatelju, s tvojim odlaskom, granata je pala još bliže.