Niko Sturica opslužuje zrakoplove kad se ‘parkiraju‘: ‘Iskrcamo i do 2,5 tona kufera, a kad oni uzlete malo i odmorimo‘

Za većinu je zrakoplov ‘samo‘ uobičajena pojava na nebu, za Nika Sturicu i njegove kolege to znači signal za pripremu. On je taj koji najizravnije doživi slijetanje i polijetanje u Zračnoj luci Ruđer Bošković jer je kao pomoćnik voditelja smjene opsluživanja zrakoplova neprestano na platformi. Ovo mu je četvrta godina u Zračnoj luci, a prva zima. Prije je radio kao bagažist, ulazio u zrakoplov istovariti prtljagu, drugu sezonu prešao je na opremu, vozio je ukrcajnu traku, bio je nadzornik ukrcaja, potom je radio na zadnjim i prednjim vučnim stubama...

Radi se pet dana u tjednu u smjeni od 5 pa do 10 sati, Niko brine za organizaciju posla, radi se u grupama od četiri djelatnika i jedna grupa radi sve poslove prihvata i otpreme putnika te prtljage na zrakoplov. Svaki avion dobiva svoju parking poziciju i Niko mu dodijeli grupu. Uz interni program za ‘flight schedule‘ svima je neprestano aktivna i aplikacija FlightRadar.

Božo Radić/Cropix

- Nakon slijetanja osiguravamo avion - nakon što se ugase motori i ‘anti collision light‘ odnosno svjetlo koje nam dava znak da nije sigurno ići blizu aviona, postavljamo podmetače pod kotače od zrakoplova, pripremimo zadnje i prednje stepenice da putnici mogu izići, ukrcajno-iskrcajnu traku prtljage, zrakoplov ukopčamo na velike agregate kako bi mogao ugasiti motore jer inače ne bi imao dovoljno struje. Vučnim traktorima kolica za prijevoz kufera vozimo u sortirnicu, a u našem odjelu je i sanitarno vozilo za pražnjenje fekalnog tanka i nadopunu takozvane plave vode za WC... Pilot obično pregleda avion... U pravilu nam za sve treba 30 do 35 minuta, za neke niskotarifne kompanije to traje i 25 minuta. Nekada su potrebne određene dodatne usluge kojima asistiramo, kaže Niko koji s kolegama avionu prilazi s čepićima radi buke, a obavezni su i prsluci radi vidljivosti i zaštitna obuća te odjeća.

Niko kasnije evidentira i koji je zaposlenik bio na kojem zrakoplovu. Zanimljiv je način komunikacije između posade i Nikove ekipe.

- Kad ukopčamo struju, kapetanu ili kopilotu damo znak u obliku slova ‘T‘ da je avion spojen na struju. Kod otvaranja vrata pokucamo i kroz mali prozor pokažemo palac gore. Ako s druge strane učine isto, vrata se otvaraju. Ako je palac prema dole, pričekamo, objašnjava sugovornik.

Izazovno je iskrcavati prtljagu i teret.

- Kod nekih aviona su rasuti tereti a to znači da su kuferi samo stavljeni unutra i treba ih na ruke izbaciti, a neki su u kontejnerima pa ih strojno krcamo na posebna kolica. U prtljažnom dijelu bude hladno jer je avion bio na velikoj visini, ali brzo se zrak izmiješa. S kontejnerom je dosta lakše na platformi, ali sve te kufere u sortirnici treba izvaditi van. Dok se nalijeva gorivo, ne smiju se ukrcavati putnici, a ako se to i radi, sve nadziru vatrogasci. I mi voditelji pratimo termine slijetanja - koristimo sve raspoložive izvore. Ako slijeće prva ‘tura‘ od primjerice 10 zrakoplova, čeka ih 10 grupa a nakon toga unaprijed treba isplanirati gdje će tko ići, da ne ide ista grupa na dva zahtjevnija aviona... Izazovno je raditi na vrućini, na suncu, vruće je i oko aviona jer se hlade kočnice, motori, ali izdržimo, kaže Niko koji najviše koristi auto.

Božo Radić/Cropix

Niko i njegova ekipa su na istočnom kraju platforme uz, kako se to ovdje kaže, servisnu cestu u posebnom hangaru gdje je skoro sva potrebna oprema.

- S velikim avionima dolazi 2 do 2,5 tona prtljage i sve to treba na ruke prebaciti, to je nekih 160,170 do 220 kufera, a onda isto toliko ukrcati! Avioni niskotarifnih kompanija nemaju toliko prtljage pa ljudi uhvate i trenutak za odmoriti do sljedećeg slijetanja. A nekad se opet nareda više aviona jedan za drugim..., navodi sugovornik.

Kod obuke novih zaposlenika procijeni se kome što bolje ide, a i senzori na opremi olakšaju posao. U slučaju kad nema senzora, zaposlenici međusobno pomažu jedni drugima s opremom te ih navode koliko još mogu ići naprijed u neposrednoj blizini zrakoplova. Naučio se Niko nositi sa stresom, nailazio je na svakakve scene.

- Putnici svašta nose, kišobrane i stvari u vrećicama od butiga. Dosta ih ponese alkohol, recimo rakije pa staklo kod slijetanja pukne, bude mokro, ljepljivo, osjeti se miris... Životinje zateknemo ošamućene i pomalo isprepadane od sredstva za smirenje. Bilo je pasa, mačaka... Rijetki misle da prtljagu dobiju odmah pri izlasku iz zrakoplova, pa im objasnimo da je preuzimaju u zgradi s pokretne trake. Prije ukrcaja preuzmemo i dječja kolica koja stavimo unutra, priča Niko te dodaje:

- Neki pomisle da im nisu stigla kolica, a zapravo su pošla u zgradu... Dogodi se i da se kufer ne ukrca, premda je to kod nas iznimno rijetko jer smo manji aerodrom, dosta brzo obiđemo sva mjesta gdje bi kufer mogao biti i uspijemo ga odnijeti u avion kad ga nađemo. Kad nema kufera često zovu mene da prije polijetanja brzo otvorimo vrata iako skoro nikad tražena prtljaga nije u avionu, ali ipak provjerimo, komentira djelatnik Zračne luke.

Božo Radić/Cropix

Niku nisu promaknule reakcije putnika koji dođu u ovo podneblje.

- Točno se vidi tko je prvi put u Dubrovniku, posebno ako slijeće iz Engleske ili nekog sjevernog područja gdje je hladnije i kišovito... Ljudi zastanu, udahnu i budu šokirani toplinom, neki čak skinu dio odjeće... Gosti s Dalekog istoka snimaju posebnim aparatima i teleskopskim štapovima. Dronove još nitko nije upalio! (smijeh) Niti se to smije jer je sigurnosni rizik. Neki bi putnici odšetali ili bi se zadržali 10, 15 minuta radi slikavanja no zadržavanje nije dopušteno... Isto reagiraju stjuardese i stjuardi kad otvore vrata, odmah im je osmijeh na licu uz komentar kako nam je lijepo ovdje a nama je vruće... Neki putnici čim izađu žele zapaliti cigaretu pa ih mi ili druge službe upozorimo da je strogo zabranjeno, prepričava Niko.

Bilo je među putnicima i poznatijih lica na komercijalnom letu kao što su Maja Šuput, Andrija Jarak, a jednom je vidio Shaquillea O‘Neila koji je privatni avion ‘parkirao‘ ispred hangara u kojem su Niko i njegovi kolege. Rijetko ih zovu za privatne avione, kad zbog iskrcaja prtljage ili postavljanje čunjeva radi vidljivosti. U pripravnosti su i za slučaj kakve izvanredne situacije, kad treba sletjeti avion jer to znaju unaprijed.

- Uvijek 15 do 20 minuta prije znamo za izvanredno slijetanje, sve odradimo po uobičajenim procedurama. Ako trenutačno nema slobodnih grupa, avion stavimo što bliže našoj bazi tako da možemo što prije staviti opremu, posebno ako putniku treba pružiti medicinsku pomoć. Ako je osoba imala prtljage, otvaramo avion i tražimo kufer... Nekad ga brzo nađemo, a nekad treba malo više, no to je sve vrlo organizirano i koordinirano. Ista je procedura i kod oštećenja na avionu, on se pregleda s vanjske strane, s poda i ako se nešto nađe, zazovu nas da stavimo stepenice pa da kapetan to pobliže pogleda i procijeni koji su daljnji koraci..., priča Niko.

Božo Radić/Cropix

Noću je sve isto, samo uz upaljena svjetla i avioni slijeću isključivo iz smjera grada. Zimi je izazovno radi kiše, vjetra...

- Jako je hladno ujutro rano kad puše bura, udari su još jači na otvorenom. Kad puše, avioni ne mogu sletjeti. Na svu opremu stavljamo stabilizatore da ne odleti, a kad su jači vjetrovi, uopće ne izlazimo s opremom! Poletjeti i nije toliki problem kao sletjeti. Slijetanje po buri ovisi o više faktora. Oni piloti koji su bili u vojnoj avijaciji navodno su spremniji za slijetanje, no kad prilike to dozvoljavaju, piloti pokušaju sletjeti, a kad ne pokušaju - preusmjeri ih se u drugu destinaciju, nekad samo do smirivanja vjetra. Bilo je i situacija kada je bila kiša i magla, pilot je pokušao, vrtjeli su se poviše Elafita, Pelješca i čekali hoće li se raščistiti..., prisjeća se Niko koji nastavlja:

- Nekada se avioni vrate i do polazne destinacije... Nagledali smo se takvih slijetanja: puno je puta nama izgledalo nemoguće, ali je pilot sletio! Bura je ovdje karakteristična, sve ovisi o udarima, nekad jedan avion sleti, a drugi koji je došao iza ne može - ipak je sigurnost najvažnija... Problem je jer je bura bočni vjetar, ti udari su jako izazovni. Kad neki avion ne sleti a drugi sleti onda moram brzo mijenjati raspored..., navodi Niko koji je svjedočio situacijama kad bi vjetar ‘ponio‘ čunj, ali utezi i trake to sprečavaju.

Božo Radić/Cropix

Nastoji Niko među timovima ravnopravno podijeliti zadatke što je priličan izazov. Nekad bude toliko gužvovito da je nemoguće svima osigurati jednako vremena za odmor. Koliko god avioni bili puni prtljage, Niku nije ‘pun kufer svega‘, jednako voli svoj posao. Prvenstveno ga privlači dinamičnost, a uz svu pripremu, uvijek nešto iskrsne pa u sekundi mora smisliti rješenje. Voli adrenalin i ‘razmišljati na prstima‘. Sviđa mu se i timski rad, a uvijek ima kolega koje može pitati, svi su spremni pomoći...

Ljeti se Niko opušta kupanjem, voli šetati, a zimi je tu druženje s prijateljima, rad oko kuće i na zemlji... I kad nije na poslu, isključi aplikacije za praćenje letova, a kad vidi avion, zna točno koji je, koja kompanija jer se nagledao aviona a živi blizu aerodroma... Avione Niko i njegovi kolege opskrbe svim potrebitima, a svojim pristupom putnike opsluže toplom dobrodošlicom i gostoprimstvom, a taj lijepi osjećaj, taj ‘cargo‘ će gosti zauvijek nositi sa sobom.