Balon na vrući zrak nadvisio je Dubrovnik prije skoro 40 godina, davno prije nego je naš sugrađanin Tomi Margaretić ovih dana donio sličan na Bosanku. Bio je u vlasništvu legendarne putničke agencije ‘Atlas’, a kako je izgledao, vidi se na fotografijama koje nam je ustupila naša sugrađanka Katarina Martinović.
Na jednoj od fotografija je pet mladića, godina je 1987. Radili su preko ‘student servisa’ u ‘Atlasa’. Jedan od njih je i Niko Ratković Raka, koji je tada imao 22 godine:
- Sjećam se dobro tog balona. Mislim da je kupljen u Sloveniji. Došao je čovjek, Slovenac, koji nas je obučavao na terenu gdje su sad bazeni na Babinu kuku. Prije su na tom mjestu bila dva nogometna terena i tu smo vježbali. Sve nam je pokazao i tu smo ga prvi put podigli. Punio se propan butanom, kućnim plinom. Bile su tri boce i korpa je bila metalna, u obliku trokuta - opisuje Niko kao da je jučer bilo.
Mislili su da će se odbiti od njega ali...
- U svakom kantunu je bila velika boca plina, koje smo punili. Polegnuli bismo kabinu, balon bi se razastro, prednji dio bi se malo podignuo...
Vi biste i sad znali dignuti balon?
- Bi, to je zapravo bilo vrlo jednostavno. Išli smo i u Sarajevo, malo pred Novu godinu, tvornica bombona platila nam je da dignemo balon ispred Zetre. Sjećam se da smo spavali u dobrom hotelu i da su nas dobro platili. Davorov otac Ivica Zečević bio je zadužen za balon. Trebali smo u balonu dignuti čovjeka obučenog u Djeda Mraza, s dvije ogromne vreće bombona. To mi je bilo smiješno jer je taj čovjek, koji je bio djelatnik tvornice i radio je u pogonu, umro od straha kad je vidio balon - smije se Niko. ‘Djed Mraz’ je ipak ušao u korpu, ali je samo čučnuo i uhvatio se za rubove, tako da ga više nitko nije vidio. Ušli smo s njime u balon i s visine počeli bacati bombone, koji su pogađali ljude u glavu, pa su neki počeli uzvraćati grudama snijega. Izbio je rat bombonima i grudama - prisjeća se Niko tog kazina.
’Atlasov’ balon nikad nije slobodno poletio:
- Vezali bismo ga s tri debela konopa jer nije letio, samo bi se podignuo nekih 70-tak metara u zrak. Tako je bilo i na Gradcu kad smo ga dizali, vezali bismo ga za stup i kamion. Pustili bismo konope skoro do kraja i kad bi vjetar zapuhao, podigli bismo se poviše mora, između Gradca i Lovrjenca. Meni je to bio gust - sjeća se Niko.
- Išli smo s balonom i u Zenicu, na festival narodne glazbe i koncert Nazifa Gljive - kaže i prisjeća se doživljaja prije nastupa estradnog umjetnika i autora nekih od velikih hitova Halida Bešlića, među kojima i pjesme ‘Neću, neću dijamante’:
- Tamo su djeca mislila da će se odbiti ako se zalete u balon, ali to nije tako išlo jer je tkanina balona tanka i zapravo nije napuhana. Padali su po betonu, bilo je i suza - kaže.
- Cijela ta stvar s balonom meni je bila vrlo zanimljivo iskustvo. Sjećam se i da je jedan Dubrovački vjesnik imao ‘Atlasov’ balon na naslovnoj stranici - rekao je Niko Ratković Raka.
‘Kupila ga je ekipa...‘
- Kad je bio jači vjetar, nismo ga dizali. Ne biste vjerovali kako ga gura i najmanji vjetrić. Korpa se znala i prevrnuti pa bismo morali izdušiti balon. Ja sam ga ‘ćero’ stalno, meni je bio gust ‘paliti ga’, a i ne smeta mi visina. Iza tog balona više nikad nisam bio u nekom. Ovi baloni i ne mogu letjeti u krajevima kao što je naš. Lete po Slavoniji, po ravnim predjelima jer njime upravlja vjetar. Ovdje bi, kako je rekao onaj stručnjak, završio u Italiji ili u Bosni. Ne možeš odrediti gdje ćeš, a kad ode plin, što ćeš onda? - nasmijao se Niko Ratković, čije su uspomene na balon još uvijek tako žive.
Balon je poslije otkupila ekipa od par prijatelja, ustvari Robi Nikolić s još nekoliko njih, među kojima je bio i Zoran Luković. Svi su još u kontaktu iako neki od njih već dugo žive u inozemstvu, pa i preko oceana.
- Sjećam se da je Robi Nikolić dao najviše solada, a išli smo s tom idejom da u Dubrovniku taj balon bude atrakcija. Kad smo ga otkupili, digli smo ga još par puta, prvi put na Glavici kod lapadske škole, a zadnji put na igralištu od Gimnazije. Balon je na kraju završio iza zida od nogometnog terena, na parkiralištu od nebodera u Lapadu, a tamo je i propao - rekao je Zoran Luković.
‘Njima ćemo naplaćivati unaprijed!’
Pave Župan Rusković, čiju je bogatu karijeru obilježio upravo ‘Atlas’ u kojem je počela raditi 1968., a direktorica postala 1982. te ga vodila dobrim dijelom u njegovim ‘zlatnim godinama’, bila je uvijek puna novih ideja, od kojih je jedna bila upravo balon:
- Kako počnu one priče, ‘bila jednom jedna’, tako i o Atlasu, ‘bio jednom jedan...’ Na žalost, više nije - rekla je s nostalgijom Pave Župan Rusković, spominjući se Atlasove dokumentacije i arhive fotografija koja je bačena na smeće nakon promjene vlasnika. Sve što je ostalo od fotografija iz doba ‘Atlasa’, danas je u privatnom vlasništvu.
- Mijo Rešetar bio je moj pomoćnik i svako jutro bi sjedali u kancelariji i diskutirali što nam je činiti tog dana. Jedan dan je tema bila priprema izleta za tu sezonu. Rekla sam ‘Mijo, što ti misliš da krenemo s novim izletom, da lete zmajevima poviše brda u Konavlima i da se spuštaju dolje u polje?’ On je bio jako duhovit, pa mi je ozbiljnom facom, kao da je to nešto najozbiljnije, rekao ‘Vidiš, to ti je dobra ideja. Samo njima ćemo naplaćivati unaprijed!’ - prisjetila se s osmijehom gospođa Pave jedne anegdote iz zlatnih vremena ove legendarne putničke agencije.
Je li tako bilo i s balonom?
- Nije - nasmijala se gospođa Pave - Ali uvijek sam tražila nešto novo i drukčije, pa smo imali i projekt za podmornicu. Letjeli smo i vojnim helikopterom na Žabljak - prisjetila se za Dubrovački vjesnik idejna začetnica panoramskog balona u Dubrovniku.
- Za balon se ispostavilo da nije sretno rješenje u Dubrovniku jer uvijek nešto puheta. Vjetrovi su dosta česti, popodne puše maestral, tako da je to bio problem. Da smo to radili negdje u polju, vjetrovi ne bi bili problem, ali poanta balona je bila uživanje u pogledu na Grad. Bio je to i dosta star balon, oni inače nemaju dugi vijek trajanja - istaknula je Pave Župan Rusković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....