U 1008. broju Dubrovačkog vjesnika privukla nas je reportaža Ante Bautovića „Šipanska je tuga pregolema“ objavljena 10. veljače 1970.
Veljača je prevrtača. Ponaša se kao zla žena: čas se javi suncem, čas zaprijeti kišom i naraste jugo, pa blokira brodice u luci, ni parobrodu ne dozvoljava da isplovi u pravcu Šipana i Mljeta, a otočani neprestano upiru poglede na more i sa zebnjom očekuju da „Takovo“ sirenom oglasi dizanje sidra u Gružu.
U ovo doba godine nije preporučljivo posjećivati otoke, jer nikada se ne zna kada će se do njih stići a kada s njih otići - sve zavisi o hiru prirode. Zato sada nema izletnika, turista i znatiželjnika, zima ih ne mami u neizvjesnost, oni dolaze na jug kada i laste s prvim tratinčicama i mirisom ljubičica.
Slušao sam kazivanje o pomorskom kapetanu koji je umro na komandnom mostu broda „Soča“, negdje tridesetih godina ovoga vijeka, uzbuđen ljepotama Šipana u momentu ulaska u Šipansku Luku. Kapetanovo srce nije izdržalo u čarobnom, zelenom zaljevu Elafitskog arhipelaga gdje cvjeta maslina, limun i naranča i gdje palme mašu mirtama i ružmarinu, a ljubavna pjesma slavuja čini simfoniju otočnu toplom i razdraganom.
Za krmom „Takova“, koji ponire u valove kao da je podmornica, ostaje Dubrovnik. U sumorno subotnje poslijepodne grabimo prema Boki Falsoj dok se za zapada valjaju stratohumulusi, vjesnici nevere.
U Luci Šipanskoj tražimo Radu Koporčića, partizanskog vodnog delegata iz Trinaeste južno-dalmatinske brigade, s borbenog položaja na Vrijesima iznad Stona u jesen 1943. Godine, koji je tri dana sa svojim vodom odbijao nalete Nijemaca pri invaziji na Pelješac i bio odsječen od glavnine, pa preplivao pelješko-mljetski kanal i u Sobri se zadnjom snagom dokopao kopna.
Ali, Rade nema.
Odavno je, rekoše, otišao preko oceana, u daleku Ameriku kao i mnogi drugi Šipanci, ostavljajući rodno ognjište u potrazi za novim životom.
Jedan drugi junak Revolucije, Ante Babić, s vječitim osmijehom na licu, ostao je ovdje, kao iznimka, da obrađuje ono malo zemlje i živi od uspomena iz vremena kad je vodio Dalmatince slavnim putevima partizanskog boja od Korčule od Istre i Trsta. Ante se ne tuži ni na što. Samo ga nepravda boli, a nepravde prema Šipanu bilo je do sada na pretek.
Šetamo pustom rivom.
Na „posti“, desno od mola, ribarska družina lijene isteže mrežu. Jedan švrća pod maskom kauboja pred mjesnom gostionicom vitla dječjim pištoljem zrakom. Eho zvona sa crkve sv. Stjepana, prigušen vjetrom, jedva dopire do nas. Spušta se veče.
Od Šipanske Luke do Sućurca put je dug pet kilometara. Nekada je služio za saobraćaj vozilima, a danas tek što čovjek može njime da prođe. Nogostupom treba dobar sat hoda da se dođe na sjeveroistočni dio Šipana, do Sućurca, koji u nevrijeme došljaka dočekuje znatiželjno.
Tu je nekada Bekadeli, lični prijatelj Mikelanđela Buonarotija, u svojstvu dubrovačkog biskupa, imao svoj ljetnikovac. Izgleda da je baš taj Bekadeli na ovom prostoru odlučio sudbinom Mikelanđelove slike „Pieta“ iz glasovitog triptihona rađenog za groficu Vitoriu Kolonu. Pišući svome društvu u Rim on je Šipanu govorio kao o raju na zemlji i pozivao ih da dođu vidjeti čudo neviđeno.
Ovi današnji Sućurani ne znaju kako je njihov otok izgledao prije mnogo stotina godina, ali u ovom momentu su van zablude kada kažu da su ove ljepote ostale po strani, jer nisu lako dostupne masi suvremenih, turističkih nomada. Za potpuni procvat Šipana i njegovu kompletnu turističku valorizaciju treba još mnogo napora, poduhvata i investicija. A to je van dometa šipanskih žitelja.
Cesta, voda, hoteli i pomorske veze temeljni su pravci razvoja. Par stotina stanovnika, od kojih polovinu sačinjavaju starci, nemoćno je da bilo što učini. Šipan se rapidno iseljava i nestaje. Mlade generacije ne vezuju se uz njega. Perspektivu mahom traže daleko od domova očeva.
Golema je tuga na Šipanu.
Dva od dvanaest šipanskih „apostola“, što ih je Marko Murati ovjekovječio u svom likovnom djelu „Posljednja večera“, koje se čuva u crkvi matici, traju ovdje svoje posljednje dane. Oronuli i pogrbljeni jedva učine korak-dva preko kućnog raga. Ti izdanci najstarije generacije dobro se sjećaju doba kada je ovaj kraj bujao životom. I tužni su u saznanju da svi bježe od njihovog zelenog otoka kao da je on uklet.
Mladost je radost postojanja, a u ovom šipanskom vremenu ostaje jedino da se starost na starost oslanja. Ta deviza nije duga vijeka - ona će presušiti odjednom, kao plitka rijeka, ako ubrzo ne šiknu novi tokovi.
Ko na Šipanu mari za masline nesakupljene, rogače neobrane, zemlju zapuštenu, kada se od poljoprivrede teško živi. Ekonomske računice pokazuju da je sve to bolje zapustiti napustiti nego ulagati trud koji se isplatiti ne može. Dakle, turizam, ali samo na širem planu, jedino je izlaz koji će spasiti Šipan. I ne samo to nego čak dovesti ga u red najposjećenijih kutaka na našim obalama.
Odlazili smo iz zone Elafita nekako sjetni i umorni, bez riječi, odsjedivši u „karanteni“ neplanirani čitav dan, po volji mora Jadranskoga. Ante Bautović
Iz arhiva:
DUBROVČANI NA FESTI U NEW YORKU 1971. Para da će dvije prave ženske, a ne 'mantenute', biti nominirane za festanjule
HIPIJEVCI U ŽUPI DUBROVAČKOJ Idu dani drogirani, ode Oto da se ota, ode Moto da se mota...
ŠTO JE KIDALO MREŽE U VELIKOM MOLUNTU? Među ribarima se proširila priča o zloduhu nastradalog pomorca koji je probuđen iz vječnog mira
MISTERIJ S NEKOLIKO ZAPLETA I OBRATA Traži se vlasnik 19 tona švicarskog maslaca uskladištenog u Komolcu
KRALJICA ELIZABETA II. U GRADU Dočekana na Pilama, zadržala se u Dvoru, obišla je zidine, Pomorski muzej i ljekarnu Male braće, Dubrovčani je srdačno pozdravili na Stradunu
ZIMSKI RAZGOVORI U GRADSKOJ KAVANI 'Svi se tužimo na njega: selo, skupoća - idemo svi iz Dubrovnika, svejedno kuda i gdje. A ipak, kada vlak polazi iz Gruža, nema u njemu ni jednog Dubrovčanina'
AKCIJA 'MIR I DOBRO' IZ 1971. U stanu u Šipčinama spavali s engleskim bombama iz Drugog svjetskog rata, samo pukom srećom izbjegnuta tragedija
Majka s djetetom uletila u Dječji vrtić u Gružu te išamarala dječake i djevojčice
U noći s ponedjeljka na utorak na području grada uhićena 24 "čupavca"
ĐIVULINOV NOVOGODIŠNJI RAZGOVOR IZ 1968. U 'Triješću' za doček učinjena čudesa, a u gradu jadno i nevoljno 'izšćerana' Stara, a dočekana Nova