Mjesec dana plaćamo eurima, a kune su nam u glavi. I tko zna koliko će se tamo zadržati. S vrijednosti nove valute još nismo načisto. Dok (od)važemo, (po)množimo, cent prstima uhvatimo, gubimo vrijeme, a i živce. Iako nam je negdje u podsvijesti ‘50 centi nije 50 lipa’, treniramo li štednju ili trošimo više?
- Još u portafoju imam 20 eura što sam uzeo na bankomatu, naviko sam kad idem u Gruž uzet solde. A drugih 20 mi je dala žena. I to mi tako stoji – kaže nam sugrađanin Mladen Bušelić. Plaća karticom jer ‘ne mogu te eure viđet’, a uvođenje nove valute komentira riječima ‘ovo je propast svijeta’.
Imate li osjećaj da trošite više?
- Trošim više od kad sam pošo u penziju. Trošim ono što sam u druga Tita zaradio. Ovo je jedan đumbus, ne mogu još i na to mislit. Žena od moga prijatelja cijela jedna priča kako je neki kruh jučer platila 10, a danas 14 kuna, tu u butizi u Gradu. To je 40 posto! A ove inspekcije ma to je ‘trla baba lan’, to je zabava za malu djecu.
Dok nam priča o jednom računu od 8 eura i 4 centa pita se uz čuđenje ‘imaju li uopće ta četiri, mogu li se naplatiti?’ Postoji jedan cent, uvjeravamo ga, onaj najmanji, što pod nokat upadne.
Još u dinarima
Na pitanje razmišlja li prilikom plaćanja računa još uvijek u kunama iskreno odgovara:
- Razmišljam u starim dinarima. Znaš kad je to bilo, kad sam išo u srednju školu. Još sam u temu, a kamoli u kunama. Kakvi euri!
Ni Vlahu Kmetoviću centi ‘ne idu u glavu, baš za poludit’.
- Treba barem šest mjeseci da nam se preokrene. Idem nešto kupit množim s osam i sve tako. Prije svega što ne vidim dobro, dam mu na blagajni sve sitniše i kažem ‘uzmi koliko ti treba’, jedan, dva, pet centi, ajme majko moja. Naši stari mozgovi to teže hitaju. Euro je sr***. Iz glave ne mogu izbacit kunu jer meni je to osnova za preračunavanje. Ne mogu ja u eurima razmišljat može me izmantrat tamo kako hoće.
Optimističan je kako bi se na euro mogli naučiti već tamo dogodine. Troši onoliko koliko ima, ni manje ni više s uvođenjem eura, a sve plaća karticom ‘dok ima solada na banci’.
- Trošim do 10. ili 15. u mjesecu, a onda prelazim na ženin budžet. Mi to tako prelijevamo – kroz osmijeh će Dubrovčanin pa spominje preskupe lijekove, dođu ga 100 eura svaki mjesec.
- U BiH je jeftinije, kapi za nos tamo 22 kune, u nas su bile 35. Zašto je skuplje? Očito moramo plaćat nekakve promašene investicije. Ko će vam dat nešto džabe, ko će vam dat bespovratna sredstva, ljudi moji nemojmo bit naivni. Plaćamo mi to debelo.
Pitamo za napojnice, ostavljaju li Dubrovčani konobarima manje od kad je eura?
- Ostavio bi tri, četiri kune bakšiša, a što ću mu sad ostavit? Euro, koliko? Ja te cente ne računam, kad mi reče, 20, 30 centi ko da mi ništa nije reko. Ostavim možda čak i više nego što bi trebalo – kaže gospar Vlaho.
Gospari Čičo i Željko su se odmah navikli. Kako i ne bi preko 30 godina rada u mjenjačnicama i hotelskim objektima dobro ih je istreniralo jer ‘bilo je masu valuta prema dinaru’.
Pitamo za savjet svima koji se još nisu naučili na euro: ‘puta sedam i po’ i Bog te veselio!’.
- Za godinu dana ćemo se svi naviknut na eure. Valja uzet olovku i množit.
Dok smo lipe ostavljali i zanemarivali ‘sića danas ima vrijednost’. Ali isto se ostavlja, navika je to.
- Uopće ne obadamo. Ono se ništa ne vidi, malo, sitno, upada među prste. Staviš na dlan i konobar uzme koliko mu treba. Je li uzeo dva centa više, ko će to znat – kaže dvojac. Nisu primijetili da troše više eura nego su kuna jer ‘s novom valutom dobro rabotamo’.
Je li bolje da nas je zapao dolar ili euro?
- Ja bi glaso za dolar. Najjači je. Ako propadne Amerika propalo je sve, sve će se promijenit.
Žalite li za kunom?
- Ma kakvi. Adio moja! Pošo je dinar, pošla je kuna, poć ćemo i mi brzo. Poć će i euro, budite sigurni.
- Ne mogu se naviknut izgleda da trošim manje, a trošim više. Još uvijek sve računam u kunama. Najviše plaćam preko kartice, makar mi se to ne sviđa. One metalne su mi užas. Kad trebam platit s time ni ja ne želim ni trgovci ne žele, oduzima vremena. Meni je zbrka, njima je još veća i onda se složimo ‘ajde karticom’. Peglam đe stignem, jedino na placi keš. Psihološki je teško. Dobra naša kuna – kaže nam sugrađanka koja nije željela pred fotoobjektiv. Pozitivno je, kaže nam, što u trgovinama stoji i vrijednost izražena u kunama pa tako zna koliko što vrijedi.
Davor Tutman mišljenja je kako ćemo u sezoni, kada bude povećana potrošnja, naučiti brže preračunavati vrijednost eura.
- Vjerujte, kad mi u butigu dođu Talijani, oni još preračunavaju koliko je nešto u lirama. A kad su oni uveli euro! Tako ocjenjuju koliko vrijedi ono što kupe, to je taj sklop u glavi koji se teško mijenja. I mi ćemo još dosta dugo preračunavati u kune – kaže Davor.
Stariji ljudi imaju osjećaj da su im penzije manje nego su bile, a cijene su ionako veće. Mlađi će se sigurno lakše naviknuti.
Valja nam se prebaciti na kartice ili?
- Stranci ih većinom koriste. Mi ipak imamo manje nego ti stranci pa je bolje imat gotovinu sa sobom i brojat koliko još imaš, koliko možeš još potrošit, nego se zaduživat i plaćat sve s karticama.
Nadi Fertić je bilo bolje s kunama, ‘otkad je došo euro sve je gore’.
Kad dođu,već ih nema
- Sad ovi euri nestanu u sekundi, razlika je ogromna. Troše se više nego kune, nekako brže idu. A plus što su cijene skočile i sve je skupo. Penzioneri i oni s malim plaćama ne mogu više živjet ovdje. Katastrofa! Pola ljudi u Dubrovniku je gladno, samo što se ne govori. Kako s 500 eura možeš živjet? Pođeš u spenzu sa sto eura i što doneseš? Doćemo gori nego Grci, što je u njih bilo kad je došo euro?! – kaže nam sugrađanka.
- Znala sam da će do ovoga doć. Živjela sam vanka i znam što je, bolje da nikad nismo ušli u Europu. Rodica koja živi vani rekla je ‘kad dobijete euro bit će vam grozno’, a koliko je veći standard u njih nego u nas. Pa u njih su veća socijalna davanja nego je moja mirovina. Ne znam zašto mi sve ovoliko skupo plaćamo? Došla mi je prijateljica iz Njemačke i čudi se našim cijenama u butigama. Pa ti živi!
Privikla se na euro i cente jer ‘sad se i oni gledaju’.
- To je vanka normalno, samo mi nismo navikli. Stranac je vazda čeko 10 lipa a mi bi rekli ‘vidi špika što je škrt’, a ustvari je on bio u pravu. Sad i mi čekamo 10 centi.
Petra Ratković iskreno će kako joj je drago što se cijene još uvijek iskazuju i u kunama. A što se potrošnje tiče, troši se više jer ‘kako je manja cifra mislimo da je to kao nešto jeftinije’.
- Treba se malo zamislit. Kad dođe plaća u eurima, 500, 600 eura, onda se pitaš đe je ostatak? Kava dođe dva eura, ma nećeš ti dva eura! Onda ostaviš baje euro, dva jer se centi čine malo. Doma ti dođe u glavu da si ostavio 15 kuna baje. Smiješno je malo, ali na početku smo. Što ćemo, prilagodit ćemo se, mlađi svakako brže, a starije još dinari i marke progone čini mi se – kroz osmijeh će ova mlada Dubrovkinja.
Samo da do tada svi skupa ne bankrotiramo, varajući se onim ‘nećeš ti euro, dva’.