Duže od 120 godina u Dubrovniku postoje barkarioli koji ljude prevoze na relaciji Gruž- Lapad i obratno. Barkarioli su dio tradicijskih obrta koji opstaju unatoč sve ubrzanijem duhu i zahtjevima vremena. Međutim, ne jednom smo se uvjerili kako su svi turisti koji otkriju postojanje barkariola i njihovih plovila što se uz brektavi zvuk pogonskog dizel motora sporo kreću morskom površinom Gruškog zaljeva, taj prijevoz višekratno koristili tijekom boravka u našem gradu.
Danas je posljednji preostali gruški barkariol Nebojša Jovičević. Popularni Neno strpljivo sjedi u barci i čeka putnike, ali i spremno ustaje pružiti ruku te pomoći sugrađanima ili turistima da lakše uđu u njegovo drveno plovilo. Priča nam kako se ovim poslom bavi već 16. godinu, nakon što se duže vremena bavio servisiranjem frižidera i perilica rublja, a potom i ribolovom, da bi 2005. godine iz ljubavi prema moru postao barkariol:- More mi je ušlo pod kožu i stoga sam se uhvatio ovog, a ne nekog financijski mnogo isplativijeg posla. Na barci se osjećam slobodno, na freškom sam zraku i stalno komuniciram s ljudima. Nekad je, posebno stranaca, prije korone bilo puno više, a ovaj je posao bilo ljepše raditi jer su mnogi koristili ovu vrstu prijevoza. Nakon izgradnje lapadske marine, s te su strane ukrcaj i iskrcaj putnika mogući samo kod INA- pumpe kod Orsana. Domaći ljudi me znaju, imaju moj broj te me nazovu i dođem po njih, prebacim u Gruž i vratim kad kupe spenzu. Plovidba traje samo 5- 6 minuta, a cijena karte od 10 kuna ista je već pet godina- priča Neno koji vjeruje da gradska uprabva ni ove godine neće zaboraviti na subvencije tradicijskih obrta.
-Nadam se potpori jer bez nje uopće nema isplativosti baviti se ovim poslom. Putnike prevozim čim prvi uđe u barku. Nema čekanja, jer kad bih čekao i taj jedan bi odustao- kroz smijeh dodaje naš sugovornik i pojašnjava da je na barci o ranog jutra do 12,30 sati, pa i duže ako ga zamole:- Ali, COVID je dosta toga promijenio. Manje je ljudi i promet je drastično pao. Lani skoro da nije ni bilo prometa, ali sam s barkom čekao putnike jer ne želim da nešto starije od stoljeća tek tako izumre! Tradiciju želim prenijeti i na sina Gorana i raduje me da je voljan biti barkariol te nastaviti prijevoz u Gruškom zaljevu. Inače, barku sam preuzeo kad ju je ostavio barkariol Nikša Repanić, a neko vrijeme sam liniju održavao ja na svojoj, a Dinko Šuperak s njegovom barkom. Želim zahvaliti gradskoj upravi i gradonačelniku koji su lani, unatoč krizi, dali potpore bez kojih mi s tradicijskim obrtima ne možemo opstati.
Naš sugovornik kaže kako je nakon izgradnje lapadske marine, zbog uzdignute rive, teži ukrcaj i iskrcaj te je to jedino moguće na pumpi Orsan:- Postojao je dogovor da će se s lapadske strane obavljati u marini jer to vlasniku marine odgovara zbog njegovih gostiju. No, sve se iskompliciralo, došao je COVID a ni do vlasnika više ne mogu doći kao prije- priča Neno i priznaje da mu na barci nije ni najmanje dosadno. Tijekom desetljeća i pol plovidbe bilo je mnogo toga a na molbu da nam prepriča neke anegdote prisjetio se kako se putnicima ne jednom dogodilo da nešto zaborave.
Tad su on i prijatelji postajali pravi detektivi i svakako se dovijali kako pronaći vlasnika zaboravljenih i na barci zagubljenih stvari:- Jedna Engleskinja je zaboravila takuin i pare u njemu, ali smo je uspjeli pronaći i vratiti ga. Bila je presretna i zahvaljivala se iako do nje nije bilo ni malo lako doći. No, uspio sam zahvaljujući podacima s kreditne kartice... Ali, bilo je i domaćih gostiju koji nešto zaborave ili im primjerice upadne mobitel u santine. No, mi bi ga izvadili, očistili i tragom odgovora nakon poziva prvog broja iz imenika na kraju uspješno pronalazili vlasnika kojem smo vratili osmijeh na lice. To mi je nenaplativ osjećaj, kao npr. kad je jedna Bosanka u barci ostavila takuin. Jednostavno ga je stavila pored sebe na klupu i uživajući u vožnji zaboravila ga sobom uzeti. I nju sam pronašao kontaktirajući tvrtku koja je izdala karticu. Što reći, nervoza i grč na licu su joj je u trenu nestali kad sam joj vratio takuin, kartice i novac.
Nekoliko starijih sugrađanki iz Lapada priznalo nam je kako, premda i Lapad ima tržnicu, vole otići do gruške place jer uživaju u vožnji barkom:- Neno nam uvijek priskoči i pomogne da se ukrcamo i unesemo ili iznesemo spenzu u saketima ili kolicima. Takvih je danas sve manje i manje, stoga uživamo dok možemo. Tko zna hoće li ovaj obrt opstati i u gradu se nastaviti stoljetna tradicija- rekle su nam sugrađanke.
Doista, valja se nadati kako će grad sačuvati i ovu tradiciju zahvaljujući kojoj i strani i domaći turisti mogu osjetiti dašak minulih vremena kada se barkom iz Gruža, pa i u doba Austrougarske monarhije, tada na vesla a nakon Prvog svjetskog rata već motornom barkom, redovito išlo u Lapad na kupanje, šetnju ili u neki od tamošnjih restorana. No, to su "tempi pasati", a na nama je da u cijelosti ipak ne nestanu.