Velika su oni familija, s više od stotinu članova. Kao i svuda gdje je obitelji, neki su sretniji, neki slabije raspoloženi, neki bolesni, a neki bezvoljni i usamljeni. No, svi se oni za blagdane okupe na znanoj gruškoj adresi gdje ih pod borom uz čestitke i riječi ohrabrenja domaćina dočekuje bogata trpeza, puna slatkih i slanih delicija. Dubrovačka pučka kuhinja nadomak Hotela Petka već četvrt stoljeća toplim obrokom u toplom ozračju prehranjuje sugrađane koje život nije mazio. Život možda i nije, ali ih je zato finim bokunićima (raz)mazilo osoblje.
Fahra ‘povratnica‘
Uz šeficu kuhinje, iskusnu Mariju Prkačin i njezinu zamjenicu, okretnu Viktoriju Sunčicu Duranović, o dnevnim obrocima brine i dvoje kuhara, Antonela Pračić i Mato Matijašević te servirka Fahra Šišić. Antonela se osmjesima ‘brani‘ od novinarske znatiželje, a aktivni umirovljenik Mato bježi od kamere kao da je na evakuacijskom putu.
Ne želi ni za živu glavu pred objektiv, on se dokazuje tamo gdje je najpotrebnije, kod priprave jela za korisnike, dnevnih obroka koje je odavno prestao brojiti. No, zato je Fahra na ‘ti‘ sa sedmom silom, spremna i na šalu i na medijsku pažnju. Nju se slobodno može nazvati maskotom pučke kuhinje, radila je Fahra tu od otvorenja ranih 2000-tih pa sve do umirovljenja. Nakon toga je odlučila nastaviti ‘staž‘ za istog poslodavca, ali kao umirovljenica, skraćeno na četiri sata:
- Vjerujte mi, najviše sam se zbog direktora Vida Raiča vratila na posao. On je jedan krasan čovjek, neka nam ga na ovom mjestu zavazda. A da mi je ovdje drago radit‘, jest. Bilo bi mi teško rastati se od ekipe. I muž mi je par puta prigovorio da više volim bit‘ ovdje s njima u kuhinji, nego doma – smije se od srca Fahra dok se grli s direktorom, svojim idolom. Rodom iz Tuzle, ova je veteranka već 50 godina u Dubrovniku, a u kuhinji je, kaže, otkad zna za sebe:
- Radila sam vam ja 15 godina u bolnici, prvo u onoj staroj na Boninovu, pa u novoj na Medarevu, kuhala sam za dijetalce, točno određene porcije, svašta sam radila prije nego sam prešla tu, s mojima - priča nam 66-godišnjakinja kojoj nije nikakva tlaka putovati svaki dan od Knežice gdje živi do Gruža, kako bi odradila svoje prilagođeno, penzionersko radno vrijeme.
Fahra se, istina, sad malo udaljila od špahera, poslužuje korisnike, za njima raščisti stolove i sve opere kad otiđu. Svakog od 120 redovitih posjetitelja i 11 dijabetičara s posebnim menijem poznaje servirka u dušu.
Kolač iznenađenja
- I oni sami reču, Fahra točno zna što mislimo. Ne znam u čemu je tajna, ali ih nekako pročitam, čim dođu znam kakve su volje i što će radije pojesti – govori ‘vidovita‘ sugovornica, pa nastavlja onako ‘lančano‘ grliti sve radne kolege:
- Evo, Viktorija mi je ko četvrta kćer, a Mari nema ravne – veli Fahra pa nas prepušta u ruke glavne chefice Marije Prkačin koja brzo brifira o božićno- novogodišnjem jelovniku:
- Uvijek tu bude pečenje, za Božić teleće, juha, salata i kolač iznenađenja. Pazimo da ponuda jela bude raznovrsna, imamo raspored za svaki dan, tako da korisnici mogu vidjeti što im odgovara – kaže nam Marija. U pučkoj kuhinji uglavnom jedu samci, a za obitelji obrok preuzme i odnosi kući jedna osoba. Svima ekipa izađe ususret, makar nikad ne znaš koliko će kojeg dana doći ljudi na objed u uhodanom terminu od podne do dva.
Novogodišnje feste jedino su doba od godine kad pučka kuhinja ne radi, ali se ni tad sugrađane u potrebi ne ostavlja da gladuju.
- Na 30. prosinca dajemo ljudima kuhano za taj dan i lunch paket za 31. prosinca i 1. siječnja da imaju dok smo mi zatvoreni – pojašnjava glavna kuharica dinamiku raspodjele obroka korisnicima koji dolaze osobno preuzeti ‘mezu‘ kad god su u mogućnosti.
- Na ponudu nemaju primjedbi, drago im je što ih dočeka nešto kuhano i toplo, pogotovo zimi. Nekima je preskupo kuhati doma, neki to zbog zdravstvenih razloga ni ne mogu, a cijene hrane su, svi znamo i osjećamo, skočile u nebo, pa bi teško i mogli svaki dan sebi osigurati obrok kako Bog zapovijeda. Naravno, većina preferira meso, ali im ni riba nije mrska. Pogotovo na Badnjak kad im učinimo bakalar na bijelo i crveno, to baš vole – povjerava nam simpatično osoblje ukuse svojih stotinjak i više stalnih posjetitelja.
U ‘Zrinskom‘ se dobro jede
Uoči božićnih blagdana Gradsko vijeće Dubrovnika je, podsjetimo, raspravljalo i o Mjerama socijalnog programa Grada Dubrovnika u okviru kojih je za potrebe rada pučke kuhinje kroz gradski proračun za 2024. osigurano 310 tisuća eura.
I dok s domaćinima tako razgovaramo o organiziranoj prehrani za Dubrovčane u potrebi, paralelno se u kuhinji kompletiraju slijedovi za taj dan. Salate su već posložene, meso se na laganoj vatri krčka u velikim loncima, patate su u zadnjoj fazi gotovosti, a petrusin nasjeckan na ‘rezance‘..svako malo do Mare, Viktorije i ostatka ekipe navraća osoblje susjednog restorana Zrinski. Tamo radi i Ivanka, veteranka s četvrt stoljeća staža u ovom posebnom vidu ugostiteljske djelatnosti. U žurbi je, uzima s polica nekoliko zdjela s namirnicama i odjezdi natrag do ‘Zrinskog‘, bez izjave i fotografiranja, dobacuje tek da joj je ovdje dobro i da misli i dalje u istom tonu...
Vido Raič, direktor Hotela Gruž pod čijim okriljem su i pučka kuhinja i restoran, odnosno konoba Zrinski na Gruškoj obali, kaže kako se tu može obilato blagovati po više nego pristupačnim cijenama:
- Restoran je otvoren za sve građane, redovita dnevna marenda stoji 8 i pol eura. Teško bilo gdje drugdje možete naći tako povoljan obrok. Ljudi su prepoznali kvalitetu, dolaze nam i sugrađani i gosti grada pojesti juhu, glavno jelo, salatu i popričati u ugodnom okruženju – kaže nam direktor Vido Raič dok u Zrinski ulazi grupica meštara kako bi se počastila nečim ukusnim na pauzi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....